Većina trenera u Hrvatskoj su napadački treneri, a kod mene sve počinje od obrane. Ja sam zanat ispekao u drugoj vrsti škole. Po rođenju i mentalitetu jesam Hrvat, ali po viđenju košarke ne, kaže Žan Tabak, sada iznimno uspješan trener španjolskog Caja Laborala.
– Sedam sam se godina pripremao za priliku koja se ne propušta – izjavio je Žan Tabak prigodom imenovanja za novog trenera Caja Laborala. Kada je stigla ponuda iz Vitorije, bivši je hrvatski košarkaški reprezentativac bio trener Trefl Sopota. Čelnim ljudima poljskog kluba bilo je automatski jasno da ga, nakon poziva iz najcjenjenije nacionalne lige u Europi, ne mogu zadržati
– Rastali smo se na korektan način jer sam ostavio klub na prvom mjestu ljestvice u poljskom prvenstvu. Od svih zemalja u kojima sam radio ili kao igrač ili kao trener, Španjolska mi je najdraža – reći će nam u telefonskom razgovoru uoči posljednjeg kola prvog kruga natjecanja u Euroligi i gostovanja Cedevite.
Da bi Caja Laboral prošao u top 16 treba mu bilo kakva pobjeda što protiv poljuljane Cedevite bez Tomasa i Babića ne bi smio biti problem. Ipak, Tabak ne podcjenjuje nikoga pa ni one koji su na koljenima. I poprilično je samokritičan za nekoga tko je od svog dolaska na kormilo momčadi ostvario učinak 5-1. Tri pobjede u španjolskom prvenstvu i 2-1 u Euroligi.
– Cedevita je ovu momčad pobijedila u Zagrebu i može nas pobijediti opet jer ima dovoljno individualnog talenta za takvo što, a ni mi nismo u najboljoj formi.
Žan je na klupi najboljeg baskijskog kluba naslijedio svog bivšeg suigrača iz splitskih dana i prijatelja Duška Ivanovića, čovjeka s kojim se često znao posavjetovati o igračima, baš kao i s drugim kolegama trenerima.
– Nisam savršen i ne znam sve, zašto ne pitati nekoga drugoga. Ako taj i ne zna bolje, može ti dati drugo viđenje. Kada dovodim igrače, koristim se svim mogućim kontaktima koje sam stekao u karijeri. Ako treba, raspitam se i kod 10 ljudi. Volim biti okružen ljudima koji nisu puki administratori, već koji imaju svoje mišljenje. Volim imati asistente koji će se usprotiviti mojem mišljenju, da ne pomislim da je to što hoću ja najpametniji potez.
U kontaktu je i s Jasminom Repešom kojeg je nedavno i pobijedio u španjolskom derbiju.
– Jasku sam trebao biti drugi pomoćnik u Realu, no onda se taj transfer nije ostvario pa je Joan Plaza, koji je bio planiran za prvog pomoćnika, postao prvi trener. S Plazom sam kasnije proveo pet godina, uz njega pekao zanat. Tri godine u Realu i dvije u Sevilli. Bilo bi idealno promijeniti nekoliko različitih trenera, da možeš vidjeti različite stilove, no možeš puno naučiti i uz jednoga ako ti dozvoli da participiraš u treninzima. A ja sam imao veliku slobodu.
Joan Plaza danas je trener Žalgirisa, najugodnijeg iznenađenja Eurolige, i pun je riječi hvale za svog bivšeg pomoćnika.
– Mi smo prijatelji, proveli smo pet godina života zajedno, pa to nemojte uzeti za objektivno mišljenje – iskreno će Žan.
Kada se odvojio od Plaze, Tabak je postao trener španjolskog drugoligaša Girone, a ljetos je preuzeo poljski Sopot.
– Ja sam jedan od rijetkih bivših igrača koji je pet godina posvetio učenju i usavršavanju. Nisam htio biti improvizator, htio sam ispeći zanat. To ne znači da ću ja na kraju biti dobar trener, ali sam napravio sve korake da budem pripremljen za situacije koje pred mene kao prvog trenera mogu iskočiti.
Prije nego što se latio trenerskog kruha sa sedam kora, Žan je dvije godine bio skaut New York Knicksa.
– Kao igrač nikada nisam mislio da ću se baviti trenerskim poslom. Razmišljao sam da ću, kada se ostavim igranja, ići hvatati ribu. Kada sam prestao igrati rekao sam da se više neću vratiti u košarku, bio sam umoran i razočaran, no nakon nekog vremena tadašnji mi je predsjednik Knicksa Isiah Thomas za vrijeme jedne svoje europske turneje ponudio mjesto skauta.
Kada ti takva NBA veličina ponudi posao, to se ne odbija.
– Prihvatio sam posao skauta za neko prijelazno razdoblje. Fin je to posao, putuješ, daješ svoje mišljenje, no nisi uključen u proizvodnju rezultata pa sam brzo shvatio da to nije ono što hoću. To nije dobar posao za obiteljskog čovjeka jer ste stalno na putu. Doduše, i sada sam odvojen od obitelji, no kao skaut ste odveć udaljeni i od terena, a meni je počeo nedostajati natjecateljski adrenalin.
Tabakovu igračku karijeru obilježila su tri naslova prvaka Europe sa Splitom i naslov NBA prvaka s Houstonom (1995.). Visoki Splićanin bio je prvi Europljanin koji je igrao u dva NBA finala s dva različita kluba jer je 2000. igrao za finalista Indianu Pacerse (izgubili od Lakersa), a u međuvremenu je bio i član Toronta i Bostona. Karijeru je završio u Europi igrajući za Real, Joventut i na koncu Unicaju iz Malage (2005.). Prije NBA lige, osim u Splitu, igrao je u Italiji, najprije za Livorno, a potom za Milano gdje je imao dvoznamenkaste brojke u koševima i skokovima u obje sezone. U sezoni NBA lockouta (1988./1989.) igrao je pak za Fenerbahçe.
– Mislim da sam u karijeri promijenio previše klubova. Ponekad je možda bolje neki problem i progutati i ostati u jednoj sredini, a ja sam nekako uvijek mislio da će mi drugdje biti bolje, a to nije uvijek tako.
Sve to vrijeme imao je od koga učiti za ono što danas radi jer su mu treneri bili Božo Maljković, Željko Pavličević, Rudy Tomjanovich, Rick Pitino, Larry Bird, Isiah Thomas, Aito Garcia... "Katedru" s takvim predavačima budući trener samo poželjeti može.
vidi rodijaka - visina je bila njegovo oružje što se tiuče znanja košarkaškog vidjet ćemo