Ljeto je vrijeme repriza svega pa i sapunica, a u njima nerijetko nalijećemo na dubrovačku glumicu Lukreciju Brešković. Po pozivu pjevačica, u glumu je uletjela slučajno kada ju je Krsto Papić angažirao u filmu “Život sa stricem”, a slično se dogodilo i sa sapunicama, od kojih je prva bila “Villa Marija” koju upravo opet gledamo na RTL-u.
Bila sam najstarija na setu
Te 2004., kada je serija snimljena, u Hrvatskoj je to bio relativno novi žanr. Kako ste se snašli u njemu, je li bilo šokantno?
– Bila je atrakcija čak i audicija. To je bilo more savršenih glumaca, a ja sam se pitala: pa što su mene zvali? Mislim, sapunice... Pa ja sam školovana na Akademiji u solo pjevanju i sve što sam naučila o glumi bilo je u mjuziklu u kazalištu Komedija u kojem sam dočekala i mirovinu. Uglavnom, mislila sam da nema šanse i prošla. Dobila sam ulogu koja je kontra svega što ja jesam, ali, eto, prihvatila sam izazov i drago mi je. Bilo je naporno, snimalo se po cijele dane, a ja sam bila najstarija u ekipi i uvijek sam ‘'plakala'’ da mi ne daju 18 stranica teksta da naučim za idući dan. Ali imali smo sve najbolje na setu i to se vidi.
Upravo se snimaju nove sapunice. Jeste li u kojoj?
– Nisam. Ujutro u šest sati ide moja “Ljubav u zaleđu”, u 12. 30 “Villa Maria”, a onda se navečer vidim u nekom filmu i još između u kojoj reklami. E, pa dosta me je na televiziji!
Gledate li turske sapunice?
– Ništa. “Sulejmana Veličanstvenog” sam gledala, i to samo prve epizode jer bio mi je to neki drugi svijet, nova kultura, zakoni i bilo mi je to zgodno, ali prestala sam. Gledam ove sjajne krimiće. Odlična mi je bila serija “Povrh jezera”, volim “Veru”, a opuštaju me i “Umorstva u Midsomeru”. Kada sam bila i najumornija od snimanja sapunice, molila bih se da kada dođem doma, bude neki krimić jer to me relaksira.
Iza vas su desetljeća karijere. Koja vam je uloga obilježila život?
– Moje najdraže razdoblje bilo je od ‘70-e do ‘80-,e što je bilo zlatno doba hrvatskog mjuzikla, a ja sam igrala baš u svakom. Uživala sam. Bila sam sudionica nečega što se tek stvaralo s divnom ekipom predvođenom Vladom Štefančićem i svaka je premijera bila praizvedba - “Dundo Maroje”, “Car Franjo Josip”, “Jalta”, “Kralj je gol”...
Jeste li ikada izbrojili koliko ste puta odigrali “Jaltu”?
– Igrala sam je 660 puta. U Zagrebu 600, a 60 u Rijeci kao gošća. I to bez mikrofona. Izderali smo glasnice svih tih godina. Bilo je divno.
Bili ste u ansamblu Komedije.
– Da, ali prošla sam sve žanrove. Počela u opereti, pjevala u komičnim operama, onda me okupirala televizija na kojoj sam bila glumica u filmovima i serijama, a intenzivno sam se bavila i suvremenom glazbom. Zbilja sam se isfurala u svemu. Ostalo mi je još samo da se okušam kao klaun. To nisam probala, a želim jer me oduševljavaju. Nedavno sam ih gledala na manifestaciji Cest is d’Best i nisam se mogla pomaknuti zadivljena veličanstvenošću francuskog klauna. Jako to cijenim.
Potječete iz glazbene obitelji. Brat vam je dubrovački trubadur Marko Brešković.
– E Marko... Tko Marka nije volio?! Od smetlara do druga Tita kojem su Trubaduri morali stalno svirati, a on bi mu rekao: Marko, zašto si obrijao bradu kad ti je dobro stajala? Markova smrt me jako pogodila, šest mjeseci sam bila uz njega do njegovih zadnjih dana i prerane smrti. Imao je 63 godine. Imam još jednog brata, starijeg, koji je pravnik i glazbenik. Svi troje završili smo glazbenu školu jer nam je bila tri koraka od kuće. Možete zamisliti kako je to bilo u kući kada bismo svi vježbali. Dečki violinu i trubu, a ja klavir.
Kako odmiču godine, pomišljate li se vratiti u Dubrovnik?
– Taj grad volim kao dio djetinjstva, ali umre vam mama, pa brat... i uz njega vas veže sve manje ljudi... Iako, imam ondje prijatelje s kojima sam zadržala lijep odnos. Idem dolje u kolovozu, da ga osjetim kada već malo zamire vrućina. Ali svaki dan se ponovno zaljubljujem u Zagreb. Svi se tuže na vrućinu, a navečer je tako lijepo spuštati se s Gornjega grada prema centru, to je čista milina.
Uvijek se nešto slavi
U kolovozu ćete proslaviti 74. rođendan. Odlično izgledate, u čemu je tajna?
– Tajna je u duhu. Nisam od gunđala i nastojim u svemu vidjeti lijepo i da svima koji su sa mnom bude lijepo. Uživam u svakom danu.
Uz kazališnu karijeru uspjeli ste imati i obitelj. Je li bilo stresno biti glumica i majka?
– To je bilo teško. U doba kada sam najviše radila, uvijek je postojala borba jesam li dovoljno dobra mama i hoću li biti dovoljno dobra umjetnica. To me razdiralo. Ali, eto, moj sin Krešo danas kaže da sam bila i jesam dobra, smiješna i smušena mama. Imam predivnu snahu koja mi je kao kći, a s njom smo dobili i njezinu veliku obitelj s kojom uvijek nešto slavimo. Ako i nema povoda, izmislimo ga. Oni su mi veliki dio života. Uvijek smišljam kako ću ih dočekati i koje ću im pekmeze napraviti.
>> Mia Begović: Kći je osjetila teret moje popularnosti
