Posjetitelj koji bi danas došao na gradilište novoga riječkog kontejnerskog terminala Zagreb Deep Sea kročio bi na golemu ravnu površinu od sivoga betona ispresijecanu kanalima i pragovima, i vjerojatno ne bi bio ničim posebno impresioniran, osim, možda, prekrasnim pogledom koji odatle puca na obronke Učke i otoke Cres i Krk. Jer, ono fascinantno, što graniči s nevjerojatnim, zapravo se krije ispod tog golemog prašnjavog platoa pred kojim se pruža modra pučina.
To je 49 „zgrada“ tlocrtne površine 280 četvornih metara i visokih do 23 metra, sagrađenih u moru, na dnu i ispod morske površine, a zatim još i injektiranim betonskim stupnjacima učvršćenih za čvrstu stijenu ispod dna Kvarnera kroz sloj od 40 metara mulja i gline.
Za razliku od većine riva u svijetu za privez velikih brodova, umjesto da se o nju razbijaju i od nje odbijaju, ova dopušta morskim valovima, koji tu znaju biti prilično veliki, da odu ispod pristaništa i polako svoju golemu energiju rasprše o stupove ispod. A ispred privezišta ostaje punih 20 metara „čiste“ i neometane dubine mora, što će drugi riječki terminal činiti pristaništem s najdubljim „gazom“ ne samo na Jadranu, ne samo na Mediteranu nego i na svim europskim obalama!
To znači da će Rijeka, kad „Zagreb Deep Sea“ bude dovršen, kao i pristupna cesta i pruga do njega, moći biti „prva luka ticanja“ i za najveće kontejnerske brodove koji danas plove svjetskim morima i oceanima, i sa 16.000 ili čak 18.000 standardnih kontejnera (TEU) na sebi, brodove koji bi sada na hrvatsku obalu mogli doći samo poluprazni pa to i ne čine. No, nad Zagrebačku obalu i njezin budući terminal navukla se proteklih mjeseci mučna neizvjesnost.
Da apsurd bude veći
Talijanska tvrtka Grandi Lavori Fincosit, vodeći član talijanskog konzorcija koji gradi kontejnersko pristanište, prijavio je 1. svibnja ove godine sudu u Rimu predstečajnu nagodbu sa svojim vjerovnicima, a hrvatskim podizvođačima, koji su za pristanište proizveli i isporučili gotove betonske elemente, svježi beton ili željeznu armaturu, poručila je da im njezina hrvatska podružnica neće platiti dospjele, a nepodmirene dugove fakturirane prije 5. srpnja ove godine.
Ne samo da se u redove investitora u pristanište, Lučku upravu Rijeke, uvukla strepnja hoće li Talijani dovršiti posao koji je do sada obavljen 92-93 posto, nego je i nizu hrvatskih tvrtki zbog njih zaprijetio bankrot.
Primjerice, zagrebačko poduzeće Beton Lučko d.o.o. za isporučene, a neplaćene, proizvedene i još nefakturirane te za ostatak ugovorenih betonskih elemenata od firme Grandi Lavori Fincosit S.P.A. Rijeka potražuje više od osam milijuna kuna. A to su golemi betonski blokovi koje je Beton Lučko proizveo specijalno za Zagrebačku obalu, njih nije moguće prodati nikome drugom, za njih ne postoje drugi kupci.
Nenaplaćene fakture ne znače samo gubitak na jednom poslu, nego povlače za sobom čitav niz nevolja: tvrtke ne mogu platiti državi PDV, onda nemaju „čistu“ poreznu karticu pa ne mogu sudjelovati ni na drugim natječajima. A da apsurd bude veći, hrvatskoj podružnici Grandi Lavori Fincosita, budući da ih financira Svjetska banka, svi će radovi biti uredno plaćeni ili su već i plaćeni.
Znajući to, hrvatski su se podizvođači i dobavljači za budući kontejnerski terminal na Zagrebačkoj obali, strahujući da će i njihova potraživanja iščeznuti u Italiji, obratili Lučkoj upravi Rijeke, hrvatskom Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture te Svjetskoj banci s molbom da im njihovu isporučenu robu i radove plate izravno, a ne preko hrvatske podružnice talijanske tvrtke koja je u predstečaju, a možda završi i u stečaju i likvidaciji.
Smatraju da je tako što moguće i zakonito prema europskom skupu pravila o investicijskoj gradnji. Ali, osim izraza žaljenja i razumijevanja, kažu, nisu dobili ništa. No, da bi čitatelji uopće razumjeli veličinu problema koji je u Rijeci iskrsnuo, objasnit ćemo u čemu je za Hrvatsku i Europsku uniju važnost novog kontejnerskog terminala na riječkoj Zagrebačkoj obali i koliko su veliki rizici od eventualnog bankrota talijanskog izvođača radova i njegovih hrvatskih podizvođača.
Najprije, zašto Hrvatska i Svjetska banka uopće grade drugo pristanište za kontejnerske brodove ako se zna da ni ono prvo na Brajdici, „Adriatic Gate Container Terminal“ s filipinskim koncesionarom AGCT-om, još nije zaposlio niti polovicu od svojega procijenjenog kapaciteta?
– Kada za dvije-tri godine bude gotova i kad dobije koncesionara koji će je opremiti, Zagrebačka obala će, ovisno o tehnologiji, imati kapacitet između 800 tisuća i milijun kontejnera (TEU) na godinu, a do tada bi trebao biti završen i cestovni spoj D403 terminala i riječke obilaznice te nova pruga – kaže ravnatelj Lučke uprave Rijeka Denis Vukorepa.
– Na Jadranu sada radi pet kontejnerskih terminala, u Rijeci, Kopru, Trstu, Veneciji i Raveni, ukupnog kapaciteta oko 2,5 milijuna TEU na godinu, no Kopar je na 91-92 posto iskorištenosti, Trst na oko 80 posto, Ravena na 70-80 posto. Svi će ti kapaciteti za dvije-tri godine biti popunjeni, a nove niti jedan od tih terminala još nije počeo ni projektirati – dodaje.
Venecija je imala veliki offshore projekt pa je od njega odustala, Kopar, Trst i Ravena još „razmišljaju“. A Rijeka gradi! Denisa Vukorepu ne brine ni to što se za kontejnerski prijevoz robe za Austriju, Mađarsku, Češku, Slovačku i BiH, pa i Ukrajinu, natječe čak nekoliko prometnih koridora, od pirejskog (dijela kineskog Novog puta svile), preko crnogorskog i Luke Ploče, do Rijeke i Kopra.
– Robe ima, kaže on – a u našu priču ulaze i brodovi nove generacije. Privući ćemo ih čim budemo zaista spremni, i infrastrukturno unutar Luke, i što se tiče cesta i željeznice da otpreme kontejnere – ističe Vukorepa. U prvom valu razvoja kontejnerskog prijevoza robe i osvajanja transportnog tržišta središnje i istočne Europe Rijeka je, zbog svima dobro poznatih okolnosti koje su 90-ih godina vladale u Hrvatskoj, jako zaostala za Koprom, no u drugom valu mogla bi ga preduhitriti. A hoće li „Zagreb Deep Sea“ biti „nelojalna konkurencija“ „Jadranskim vratima“ na Brajdici?
– Ne bih o tome spekulirao – kaže Denis Vukorepa – neki razgovori su već obavljeni, ali da ste vi koncesionar na Brajdici, i da već tu imate razvijen čitav sustav, zar se ne biste natjecali i za Zagrebačku obalu? Ja vjerujem da će se AGCT natjecati – poručuje.
Eventualna obustava radova na Zagrebačkoj obali vrijednih 94 milijuna eura zbog eventualnog bankrota i likvidacije talijanskog građevinara sve bi to dovela u pitanje. U igri su jako krupni ulozi, dovoljno je reći da je do sada 85 milijuna eura isplaćeno Talijanima. Ostalo je posla za još samo sedam milijuna da bi se projekt dovršio.
– Ostalo je, međutim, „u zraku“ oko dva milijuna eura obveza prema hrvatskim podizvođačima i isporučiteljima – kaže ravnatelj Lučke uprave Rijeka.
– Kad smo od Talijana dobili službenu obavijest da su prijavili predstečaj, mi smo se „smrznuli“ i zatražili smo od njih detaljan plan za završetak projekta. Dobili smo ga, kao i obećanje da će sada maksimalno pojačati rad, u dvije smjene po deset sati na dan. Sad ćemo vidjeti, no mi moramo biti spremni na svaku situaciju – reći će Vukorepa.
I, zaista, na impresivnom gradilištu Zagrebačke obale postavljeni su reflektori za noćni rad, a ekipe talijanskog konzorcija na još nezavršenom dijelu goleme betonske ploče rade neumorno. Voditelj gradilišta Matej Zupčić kaže da su izvedeni radovi izrazito kvalitetni, a pristup poslu vrlo profesionalan.
Na završenom dijelu obale, na kojem su ubetonirane i divovske privezne bitve, u to se može uvjeriti i laik: završni radovi djeluju besprijekorno, prema moru su već montirani i golemi čelično-gumeni odbojnici za brodove. Miješalice za beton neumorno dovoze i kroz dugačke „ruke“ nataču tekući beton preko betonskih greda armiranih čeličnim šipkama debelih poput ljudske ruke, a povezanih međusobno čeličnim cijevima promjera desetak centimetara, kako bi izdržale i najjače očekivane zemljotrese.
Dojam jedino još kvare stara lučka skladišta koja će koncesionar morati ukloniti da bi na njihovu mjestu napravio prostor za odlaganje i ukrcaj kontejnera na kamione i vlakove, što će ga stajati oko 150 milijuna eura.
Svjetska banka daje novac
Domaćim dobavljačima poput Betona Lučko ili Holcima, kojima Talijani ne žele platiti isporuke prije 5. srpnja, to je sve slaba utjeha pa smo ravnatelja Lučke uprave Rijeka pitali što bi hrvatske institucije mogle učiniti da zaštite svoje tvrtke.
– Kad smo dobili službenu informaciju da je Grandi Lavori podnio zahtjev za predstečaj, naša prva pomisao bili su upravo naši dobavljači i što mi tu možemo učiniti. No, nažalost, nakon što smo razmotrili sve mogućnosti, zaključili smo da ne možemo ništa. Novac je u Washingtonu – kaže Denis Vukorepa.
– Kad od Talijana dobijemo potpisane fakture usklađene s planom radova, a od nadzornog organa potvrdu da je neka pozicija izvedena u potpunosti i kvalitetno, mi odobravamo Svjetskoj banci da izvrši plaćanje. Svjetska banka potom dostavlja novac poslovnoj banci, u ovom slučaju Zagrebačkoj, a ona plaća talijanskoj tvrtki.
Mi taj novac uopće ne vidimo. Podizvođači su sami sklapali ugovore s Talijanima, ni te ugovore mi nismo ni vidjeli, niti znamo kako su njihova međusobna plaćanja uređena, kakvi su im instrumenti osiguranja naplate itd. Mi smo s Grandi Lavorijem sklopili ugovor po pravilima i proceduri Svjetske banke i moramo ga se pridržavati.
Svako naše „iskakanje“ iz tog ugovora dovelo bi u pitanje projekt Zagrebačke obale. A s njim i čitav projekt Rijeka Gateway, ukupno vrijedan više od 300 milijuna eura, jedini krupni razvojni projekt u Hrvatskoj, razvojni u tom smislu da donosi u zemlju nove, netradicionalne privredne djelatnosti – reći će Vukorepa. A što da u toj situaciji čine Beton Lučko, Holcim i druga ugrožena hrvatska poduzeća?
– Meni je njih jako žao, ali oni moraju pregovarati s Talijanima – kaže Denis Vukorepa.
– Trebaju se uključiti u predstečaj Grandi Lavorija, u dogovor njegovih vjerovnika. Mi smo sagledali sve naše opcije i direktno plaćanje je nemoguća opcija. Mogu tražiti i naknadu štete, no možda dobiju prioritet u naplati jer su nužni za završetak projekta, s kojim se sada Talijani žure jer ne žele plaćati penale.
Talijani su pritom u predstečaju, ali nisu likvidirani, pa ni mi svojim ponašanjem ne smijemo doći u poziciju da nam oni mogu raskinuti ugovor – zaključuje Vukorepa.
>> Pogledajte video urušavanja vijadukta u Genovi
A što očekivati od manjagata,???