Umjesto da se gospodski oprostio od politike, ako se uopće oprostio, Vladimir Šeks je javno pljunuo na sve nas, na sebe, na hrvatsku politiku, na pravnu državu, i dodatno svojim javnim priznanjem u ljudima zgadio hrvatsku politiku i političare. Jer se opet ponavlja pitanje, radi li političar radi općeg dobra ili samo za sebe i interesne klanove oko sebe?
Šeksovo priznanje da je utjecao na pojedine članove Komisije za pomilovanje frapantno je priznanje ne samo krivnje, i moralne odgovornosti, nego i neizbježno postavlja niz pitanja, od kojeg je najvažnije – koliko je takvih poziva i utjecaja i pritisaka Šeks imao u 26 godina svoje političke karijere!? Kaže on mrtav hladan: “Apsolutno sam siguran da bi Goldberger, koji je teško bolestan, bio pomilovan i da nisam kontaktirao ni s kim iz Komisije, ali, eto, jesam.”
Naravno, riječ je o oprostu dijela zatvorske kazne Vanji Goldbergeru, nekadašnjem savjetniku u Šeksovu uredu dok je on bio predsjednik Sabora, a mjesto je kao dobio na natječaju, pri čemu bismo trebali povjerovati Vladimiru Šeksu da na to nije imala utjecaj činjenica kako je bio dobar prijatelj njegova tragično preminulog sina. Šeksovo je javno priznanje skandalozno, ali ne i neočekivano. Međutim još je skandaloznija njegova izjava, koju je dao na upit povlači li se iz politike. Kaže on: „Malo morgen Ili „malo sutra“, što znači da u politici i dalje misli ostati.
U normalnoj demokratskoj državi takav političar ne bi imao više pristupa nikakvoj političkoj, javnoj funkciji. U normalnoj demokratskoj zemlji takvog bi političara mediji do kraja satrli i zapečatili mu bilo kakvu karijeru. U normalnoj demokratskoj zemlji takav bi političar odmah bio podvrgnut istražnim radnjama, ima li elemenata kaznene odgovornosti, nije li u pitanju zlouporaba funkcije, trgovina političkim utjecajem i svašta drugo što nije normalno i zakonito ponašanje nekog obnašatelja javne, političke funkcije.
Domaći vodeći stručnjak za nacionalnu sigurnost i terorizam dr. sc. Mirko Bilandžić godinama upozorava da su se Hrvatskoj dogodila dva velika zla zbog kojih smo tu gdje jesmo: „pljačkaška“ privatizacija, a nakon nje i sistemska politička korupcija sa svim svojim obilježjima: klijentelizmom, nepotizmom, kronizmom, pljačkom državne imovine… Budući da je Šeks javno priznao ovo svoje nedjelo, za koje drži da je samo nemoralno, opravdano se postavlja pitanje koga je Šeks i zašto sve zvao ovih 25 godina, tko je sve njega zvao i od njega tražio usluge, za koga je sve Šeks sastavljao zakone, kakav je utjecaj imao u imenovanjima u pravosudnom sektoru...
Može li itko vjerovati da je Šeks svoj utjecaj prvi put iskoristio tek sad, na zalazu političke karijere? Nitko ne može i neće vjerovati. Jer i ovako hrvatska politika i njezini političari ne daju nam nikakve argumente da bismo im išta vjerovali.
A Šeks je svojim postupkom dodatno srozao bilo kakav pokušaj barem minimalnog vraćanja nekog povjerenja u domaću politiku i njezino poštenje, rad za opće dobro ponajprije. Ponavljam, sve je to klijentelizam, nepotizam, kronizam...
Zato se čudimo da kvalitetniji ljudi ne žele u politiku? Zato se čudimo zašto nam mladi i obrazovaniji i imalo sposobniji odlaze iz zemlje? Pa tko će ostati u zemlji u kojoj nema perspektive i još je dodatno urušava politika koja je samo sebi svrha? I to je onda domoljublje? Za takvo se ponašanje drži ruka na srcu kad se pjeva „Lijepa naša“? Ma kako vas sve skupa nije sramota? Plaćaju vas porezni obveznici, i vi im još za njihov novac prodajete maglu i pljujete u lice.
Ali da, Stipe Mesić je imao uvijek pravo – kakav narod, takva vlast. Šeks je najnoviji primjer političara kakvog smo birali proteklih dva i pol desetljeća. I on bi svejedno i dalje ostao u politici! Možda njuši priliku da se ubaci u Ustavni sud? To bi tek bila tragikomedija, da mu to uspije.
Iako, puno je tu zagonetki.
Prva, nije čak ni neočekivano to što je Šeks utjecao na Komisiju za pomilovanje. Ali je neočekivano njegovo javno priznanje, i odlazak s Pantovčaka.
Druga je zagonetka, je li predsjednica za sve to znala, je li sve to u dosluhu sa Šeksom ili je to svojevrsni udar na nju? Kako god, ona je isto odgovorna jer bez njezina potpisa nema ni pomilovanja. Onda, kad se u sve to doda kako se istodobno pokrenula priča i s razrješenjem prvog čovjeka SOA-e, pitanje je svih pitanja – o čemu je zapravo riječ? Je li to samo slučajno ili su događaji povezani? Odgovore tek čekamo. A tango se sa Šeksom nastavlja.
Šeks je kum privatizacije na hrvatski način. Svojom izjavom od prije dvadeset i više godina da ako nas pljačkaju, pljačkaju nas naši a ne Beograd, dao je znak za start pljačke i privatizacije na naš način.