Više od 92 posto učenika osmih razreda osnovnih škola uči kako bi mogli upisati što bolju srednju školu, a čak ih 72 posto uči prije svega radi ocjene. Radi usvajanja novih činjenica i znanja uči ih malo više od 73 posto, a zanimljivo je da ih samo oko 25 posto uči zato što im je to zanimljivo i zabavno.
Uče jer – moraju
Ovi podaci koje su u svom istraživanju dobili znanstvenici Centra za istraživanje i razvoj obrazovanja samo potvrđuju već odavna u javnosti prisutnu tezu da školarci samo štrebaju kako bi u određenom trenutku osigurali što bolju ocjenu te da im od tako usvojena znanja malo toga trajno ostane.
Zanimljivo je također da među lošijim učenicima ima više onih koji uče “zato što moraju” i zato što žele izbjeći roditeljsko prigovaranje i moguće razmirice. Iako je četvrtina osmaša izjavila da uče jer im je to zabavno, njihovi nastavnici u to baš i ne vjeruju.
Tako samo malo više od 3 posto nastavnika smatra da njihovi učenici uče jer im je to zabavno, a gotovo 90 posto ih je sigurno da učenici uče prije svega radi ocjena. Motiv ocjene ne bi trebalo toliko stigmatizirati i isticati u negativnu kontekstu jer je ocjena način vrednovanja učeničkog rada, kaže dr. sc. Boris Jokić, voditelj istraživanja.
Dodaje također da naš obrazovni sustav ne daje odgovarajuću važnost načinu na koji se pristupa učenju i uči te upozorava na manjkavu komunikaciju i suradnju u procesu učenja između nastavnika, učenika i roditelja.
– Očekivanja su roditelja izrazito visoka i na deklarativnoj razini oni ističu vrijednost obrazovanja, svjesni su te vrijednosti, ali potpora koju pružaju, odnosno ne pružaju djeci nije u skladu s tim očekivanjima – objašnjava Jokić.
Pomoć razgovorom
U istraživanju je gotovo 42 posto učenika priznalo da roditelji s njima nikada ili vrlo rijetko razgovaraju o tome što su radili u školi, a gotovo ih 65 posto roditelje nikada nije zamolilo za pomoć u rješavanju domaće zadaće.
Četrdesetak posto roditelja ne traži od djece da uče svaki dan, a više ih od 68 posto nikada nije ispitivalo svoje dijete kad je učilo za test. Na temelju toga može se zaključiti da je podrška koju roditelji pružaju djeci niska, što će se negativno odraziti i na njihov uspjeh. Istraživanjem je ustanovljeno da učenici s najboljim uspjehom imaju i najveću podršku roditelja.
Oko pedeset posto učenika čiji je opći uspjeh dobar ili slabiji od toga s roditeljima gotovo nikada ne razgovara o svojim školskim obvezama, naspram odlikaša kojih gotovo 75 posto u učenju ima aktivnu potporu obitelji.
– Roditelji mogu pomoći djetetu razgovorom, ali i zajedničkim radom i izdvajanjem svog vremena za djetetovu školu. Ako otac ima vremena otići na nogometnu utakmicu, mora isto tako naći vremena i otići na roditeljski sastanak u školu. Tako će jasno pokazati da mu je djetetova škola važna koliko i njegov hobi ili ljubav – nogomet.
Poručit će time djetetu da su škola i znanje najvažniji. Ako je u obitelji obrazovanje prioritetno, onda je dijete predodređeno da bude uspješno – smatra ravnateljica zagrebačke Osnovne škole Matije Gupca Ljiljana Klinger.
I ona je, kao i ostale njezine kolege svjesna toga da učenici, posebno u završnim razredima osnovne i srednje škole prije svega uče za ocjenu, odnosno da bi upisali željeni nastavak obrazovanja. – U učenika postoji i želja za znanjem, ali je činjenica da ih većina uči radi ocjene, odnosno upisa na fakultet – zaključuje ravnatelj Druge gimnazije Drago Bagić.
Ovaj program HNOS-a što ga je uveo prikurac je za zaglupljivanje djece. Prvo roditelji moraju raditi 16 sati dnevno da zadovolje financijske potrebe raznoraznih izleta kao škole u prirodi i to bez računa, a onda moraju još i učiti s djecom, a na sve im se nahebu popovi i vjeroučitelji. Nastavnik je tu da objasni i da nauči i zainteresira učenika za predmet, a ako su učenici loši i nemaju pojma za mature, onda je to sramota nastavnika koji nemaju pojma kako prenesti znanje na djecu. Ukratko ovo obrazovanje je goli turac.