Dramatično, mučno, emotivno, ponižavajuće – dojmovi su koje nacija
dijeli ovih dana dok je svakodnevno novim detaljima bombardiraju mediji
o “slučaju Pukanić”. Donedavno javnosti nepoznatu Mirjanu Pukanić u
medijsku orbitu vinula je nesretna obiteljska priča, o kojoj danas svi
znaju mnoge intimne detalje.
Slično je bilo nedavno s Anom Magaš, osuđenom zbog ubojstva supruga u
nemiloj sceni obiteljskog nasilja. O osuđenoj pa pomilovanoj ženi, koja
svoje dijete nije vidjela gotovo dvije godine, javnost također previše
toga zna, misli da zna ili prosuđuje, znatno više nego o drugima čije
su obiteljske svađe s fatalnim krajem zaboravljene, kao i omanja
novinska vijest s inicijalima sudionika.
“A 'ko joj je kriv?”
I obiteljska drama s elementima nasilja, otmice, optužbi o pripadnosti
vjerskoj sekti i bježanjem preko granice pothranjivala je društveni
život na mnogim kavama. Magali Boers-Čučić jedina je strankinja u
zlosretnom nizu žena čije su nesreće postale javnima. Ali svim je trima
zajedničko to što su njihovi supruzi – moćni. Kontroverzni izdavač s
vezama isprepletenim od vrha do dna društva, lokalni moćnik iz ugledne
obitelji s također jakim poznanstvima te uglađeni veleposlanik.
Problem Mirjane Pukanić, nakon njena osobnog neuspjelog pokušaja,
otvorio je predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivo Banac, nakon
čijeg su se oštrog pisma na noge dignule sve redakcije i brojne
institucije, a on sam je usred priče imao zdravstvenih teškoća.
Pomagala joj je i Sanja Sarnavka, koordinatorica grupe za ženska
ljudska prava B.a.B.e., koja je bila i uz Anu Magaš, dok je Magali
Boers, osim odvjetnika, od velike pomoći bila Neva Tu00F6lle iz
Autonomne ženske kuće. U sva su tri slučaja udruge su bile glavna
podrška ženama te su javnost usmjerile na te slučajeve. Da nije bilo
tako, možemo samo nagađati što bi bilo s M. Pukanić, bi li A. Magaš
bila pomilovana ili gdje bi danas bila djeca Magali Boers.
Ali što je s ostalima, manje poznatima? Svi znamo da ih je, na žalost,
na stotine te da trpe i iz ovih ili onih razloga ne izlaze iz
zatvorenog kruga nasilja u kojem su stjerane u kut. Ako su im muževi
iole utjecajni, to gore.
Ana Magaš u obiteljskoj svađi i
tučnjavi nožem je probola muža, za što je osuđena na zatvorsku kaznu od
devet i pol godina, što je pak smanjeno na osam, pa na pet godina, a
nedavno je i pomilovana. Skrb nad djetetom dobili su svekar i svekrva
te dijete otad ne komunicira s majkom
U udrugama kažu da imaju puno slučajeva, da pomažu svima te da nije
primarno da se slučajevi nađu u medijima. Medije treba pozvati kad nema
drugog izlaza, kažu. Tisuće slučajeva odvija se i rješava uz pomoć
različitih nevladinih udruga daleko od očiju i ušiju javnosti. Prema
statistici B.a.B.a., prošle im se godine obratilo 1800 žena zbog
fizičkog i psihičkog zlostavljanja u obitelji, a bilo je i dosta
slučajeva mobbinga i kršenja prava na radnom mjestu. Ipak, velik je
postotak vezan uz najrazličitije oblike nasilja u obitelji, a mnogi
problemi proizlaze i iz skrbništva nad djecom nakon razvoda.
– Konvencija o pravu djeteta jamči pravo na oba roditelja, a onda se
javlja tisuću problema kad je jedan od njih nasilan ili problematičan –
navodi Sanja Sarnavka. B.a.b.e. su lani u dvjestotinjak slučajeva
pravno savjetovale, a za 15 klijentica i platile odvjetnike da ih
zastupaju na sudu. Poslale su i nekoliko tužbi Europskom sudu za
ljudska prava u Strasbourgu. P
rošlog tjedna objavljeno je drugo izdanje knjige “A 'ko joj je kriv”
urednice Sanje Sarnavke, u kojoj je skupljeno deset autentičnih priča
žena različitih dobi i iz različitih sredina, žrtava nasilja. Iako su
priče sažete, teško je čitati ih jednu za drugom. Treba udahnuti zraka
između sudbine žene koju je nevjenčani suprug držao zatvorenu te ju
pretukao golemim raspelom s ognjišta. Ili životnu priču druge žene,
koju je suprug, zajedno s njenom sestrom, dvije godine silovao, a potom
dovodio nepoznate muškarce i tjerao je da s njima ima spolni odnos, što
bi on snimao.
Mnoge od tih žena nisu znale kome bi se obratile niti kamo bi pobjegle,
pa se može reći, ne želeći da to ispadne grubo, da su im medijski
eksponirani primjeri zlostavljanja ujedno putokaz kako da same potraže
pomoć. To više što se nerijetko, a osobito u malim sredinama, događa da
i institucije zakažu. Ne tako davno država se nije miješala u probleme
unutar obitelji, a i danas, čak unatoč zakonskim obvezama, mnogi od nas
okreću glavu od bjelodanog zlostavljanja u susjedstvu.
Resocijalizacija
– Neki od ova tri slučaja (Pukanić, Magaš, Boers) nisu završeni, ali
sigurno bi se loše završili da su žene bile skrivene od očiju javnosti
jer je ženama koje imaju moćne muževe teže. Takvi imaju i znatno
učinkovitija sredstva za pritisak i skrivanje situacije od javnosti.
Javnost je presudna ako razumije problem i ako se o problemu objektivno
izvještava – kaže S. Sarnavka. Ona ističe kako je najuspješnije riješen
slučaj Magali Boers zato što je strankinja i što je obitelj stala uz
nju i odvela je u domovinu. Hrvatske žene s moćnim muževima teže izlaze
iz kruga nasilja.
– Treba se bojati pritisaka za koje se nikad ne dozna, a koji su
posebno opasni u malim sredinama. Po mom shvaćanju, javno izrečeno
profesionalno mišljenje smatrati pritiskom na sud zapravo predstavlja
prisilu u odnosu na rad aktivistica – izjavila je Neva Tu00F6lle,
koordinatorica Autonomne ženske kuće Zagreb, kada su je optužili zato
što je javno komentirala tijek suđenja Ani Magaš.
Magali Boers-Čučić zaprepastila je
javnost ispoviješću o psihičkom i fizičkom zlostavljanju supruga
Ljubomira Čučića, uglađenog i perspektivnog veleposlanika RH u Belgiji.
Borba za kćeri na trenutke je nalikovala napetom trileru, a cijela se
Hrvatska nekoliko dana pitala: gdje su djevojčice?
Uz žene koje je suprug doveo u podčinjeni položaj često idu i
zajednička djeca. Govoreći na prošlotjednom okruglom stolu o primjeni
nedavno donesenih izmjena i dopuna Obiteljskog zakona, Ljubica
Matijević-Vrsaljko, voditeljica pravnog tima B.a.B.a. i bivša
pravobraniteljica za djecu, navela je problem sudstva kad je riječ o
utvrđivanju stvarnog imovnog stanja roditelja – u praksi najčešće oca –
koji izbjegava plaćati alimentaciju. Osim što sada sud, uz plaću, uzima
u obzir i nekretnine i pokretnine u vlasništvu obveznika uzdržavanja,
ona smatra da bi sud trebao imati uvid i u rashode.
– Ako su mu prihodi 3000 kuna, a rashodi 20.000, to govori o njegovu
stvarnom imovnom stanju jer, ne zaboravimo, najveći izvor prihoda kod
nas još je uvijek siva ekonomija – upozorila je Matijević-Vrsaljko.
Kritiku sustavu iznosi i S. Sarnavka, koja upozorava da je, umjesto
otvaranja novih skloništa za žrtve nasilja, nužno uspostaviti sustav u
kojem žrtva ne mora biti u skloništu.
– Uskoro odlazimo u Beč upoznati se s, smatramo, najučinkovitijim
modelom kad je o tome riječ. Ondje policija, a ne sud, ima pravo do
određenog broja dana pritvoriti nasilnika, a ne da žrtva mora van iz
kuće – kaže Sarnavka. Naime, je li svrha samo zatvaranje ili
resocijalizacija nasilnika? Treba pojačati program rada s nasilnicima.
Jer, ako jedna žrtva možda izađe iz kruga nasilja, a nasilnik to
ostane, naći će se pet novih žrtava.
Koji bi epilog dobile priče Ane Magaš, Magali Boers i Mirjane Pukanić bez pomoći udruga