Budući da se do kraja života nije dao uvući u političke igre, Nikolu Teslu pratio je glas da je apolitičan. Međutim, i on je imao svoje mišljenje o pojedinim događajima i osobama iz politike te o osobama iz književnosti i umjetnosti. O tome se može doznati posredno, uglavnom preko zapisa koje su drugi ostavili o njemu. Hrvatski kipar Ivan Meštrović, koji je preko Jugoslavenskog odbora izravno djelovao u stvaranju prve Jugoslavije, u svojim je “Uspomenama na političke ljude i događaje“ opisao i susrete s Teslom. Tako je Tesla, uz ostalo, Meštroviću govorio o okolnostima zbog kojih je iz Pariza otišao u Ameriku.
Ispričao mu je i kako se u Parizu potukao s nekim Francuzom koji ga je uvrijedio tako što ga je igrom riječi nazvao „autrichien“ (autrichien – Austrijanac, autre chien - drugo pseto, prvo su Njemci). Tom prigodom pričali su i o književnosti. Kako je bio jako načitan, Tesla je poznavao djela poznatih njemačkih i francuskih književnika te općenito književnost velikih naroda. Što se tiče hrvatskih književnika, Tesla je znao gotovo cijelog Ivana Gundulića napamet, a izuzetno je cijenio Ivana Mažuranića. Od ostalih autora južnoslavenskih naroda, cijenio je Njegoša. Vuka Karadžića i njegovu reformu, piše Meštrović, nije ni cijenio ni poštovao. „Uveo je čobanski jezik, pa umjesto da smo u profinjenosti jezika i pojmova pošli naprijed, otišli smo unatrag“, govorio je Tesla o Vuku Karadžiću, s čime se Meštrović nije slagao.
Meštrović je pred Teslom tvrdio da je Vukovim pravopisom „olakšana pismenost“. „Ah, molim vas, to nije važno. Nije za svakoga pismenost. Zar je ono pismenost, kako vaše novine pišu“, uzvratio je Nikola Tesla Meštroviću. Dvojica velikana, Meštrović i Tesla, razgovarali su i o vjeri. Suprotno nekim mišljenjima, Tesla je bio vjernik. U mladosti se prije spavanja, klečeći na golim koljenima, molio Bogu. I tako sve do svoje 50. godine. A nakon 50. rođendana, Bogu se molio na drugi način. „Od toga se doba molim drugčije, no to je svejedno, suština je ista, i ja se molim Bogu svakoga dana“, govorio je Tesla pred Meštrovićem. Kako je Teslu pratio glas da je pacifist, u tom smislu bio je zanimljiv razgovor u ko jem je Meštroviću pričao o jednom svom izumu na kojem je radio za vrijeme Prvog svjetskog rata. Riječ je o napravi koja može, kako bismo to danas opisali, aktivirati eksploziv na daljinsko upravljanje. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Tesla je otišao u Washington i ponudio državi svoj izum. Međutim, nisu ga ozbiljno shvatili pa se vratio sa svojim planovima ispod ruke.
„Znači li to da bi se tim vašim aparatom mogao na velikoj daljini zapaliti barut i zaustaviti stroj (neprijateljski brod, nap. a.)“, upitao je Meštrović. „Evo, vidite da ste razumjeli. Mogao bih dignuti u zrak lađu na većoj daljini no što njezini topovi mogu doseći. Baš na tomu i radim“, objasnio je Tesla Meštroviću. Poznati kipar ga je pecnuo pitanjem kako je kao građanin svijeta i pacifist mogao svoj izum ponuditi za ratne svrhe.
„Ja izum tražim radi izuma, kao umjetnik l’art pour l’art“, odgovorio je Tesla. Na Meštrovićevo pitanje bi li njegov izum mogao poslužiti obrani jugoslavenske obale, Tesla je pozitivno odgovorio jer bi „ta obrana bila pravedna“. Meštrović je to prenio prijatelju Aleksandru I. Karađorđeviću, jugoslavenskom kralju, međutim, politička beogradska čaršija brzo je potkopala ideju da Tesla dobije laboratorij za svoje eksperimente i slobodu da sam izabere inženjere. Između dva svjetska rata, Teslu je 1927. u New Yorku posjetio i njegov nećak Sava Kosanović, tada sekretar i zastupnik Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribičevića u Skupštini i uvjereni Jugoslaven. Kosanović je bio protivnik šestosiječanjske diktature koju je uveo kralj Aleksandar, a prema Zakonu o zaštiti države, bio je osuđen i interniran u zavičaj, u Plaški u Hrvatskoj.
Kosanović nakon povratka iz New Yorka piše kako Tesla nije primao brojna odlikovanja koja su mu se po svijetu nudila, osim odlikovanja svetog Save. „Isto tako primio je i počasne doktorate zagrebačkog i beogradskog sveučilišta. Odgovori koje je na ta odlikovanja dao od povijesne su važnosti. Godi mu da se u njegovoj proslavi složila sva nacija, i Zagreb i Beograd, jer za njega – naravno, o tome nije potrebno ni govoriti – ne postoji neki problem narodnog jedinstva. Jugoslaven je do srži, s pravim širokim patriotizmom kojim mu vibrira otmjena duša. ‘Ja sam po rođenju Srbin, ali sam zato i Hrvat, jer mi smo jedno’, klasična je njegova (Teslina) riječ“, pisao je Sava Kosanović o svome ujaku.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, protuhrvatsku kampanju u Americi je vodio Konstantin Fotić, poslanik Kraljevine Jugoslavije u Washingtonu do 1942. (kraljevska vlada bila je u egzilu u Londonu), a poslije toga i veleposlanik. Fotić je bio na četničkoj liniji Draže Mihailovića, a on i njegovi istomišljenici koristili su svaku prigodu da u Americi ocrnjuju Hrvate. Hrvatski političari, HSS-ovci poput Juraja Krnjevića, Ivana Šubašića i ostalih, te hrvatski intelektualci i umjetnici, kao što su Bogdan Radica i Ivan Meštrović, nisu podržavali ustaše.
Vrijeđalo ih je to što razni Fotići i Dučići napadaju Hrvate u časopis Srbobranu. Posebno je pjesnik Jovan Dučić bio otrovan jer je želio prikazati Hrvate kao narod bez povijesti i kulture. Propaganda Srbobrana bila je nezaustavljiva, nije jenjavala, i Srbi u Americi su je mahom pomagali, osim Save Kosanovića i Milana Grola. Tu protuhrvatsku propagandu širio je i predsjednik kraljevske vlade u izbjeglištvu Slobodan Jovanović. Osobito su bili nasrtljivi članovi četničke organizacije Srpska narodna odbrana i Srbobran. Srpska narodna odbrana u travnju 1942. izabrala je Nikolu Teslu za počasnog predsjednika. No, čim je Tesla o tome bio informiran, poslao je depešu: „Emfatično odbijam svaku vezu sa Srpskom narodnom odbranom. Slažem se potpuno s idejom Save Kosanovića. On je predano i energično radio da se sačuva Jugoslavija u suglasnosti sa željama čitavog našeg naroda ovdje i u starom zavičaju bez obzira na žrtve.“ Jovan Dučić, pjesnik i srpski diplomat, bio je aktivan u Srbobranu i Srpskoj narodnoj odbrani, na četničkoj liniji.
Meštrović u jednom pismu (nakon Drugog svjetskog rata) piše Savi Kosanoviću iz SAD-a u Jugoslaviju (18. siječnja 1947.): „Vidjeli ste kako je ‘nepolitičar’ Tesla shvatio stvar, a pjesnik i političar Dučić otišao na cincarsku političku, Fotićevu liniju. Nitko nikamo nije otišao nego je svaki ostao na onome, na čemu je i bio. Koliko je etična npr. Teslina formula gdje je ‘ponosan na svoje srpsko porijeklo i hrvatsku domovinu’“, objašnjava Meštrović Kosanoviću. Bogdan Radica, hrvatski književnik, filozof, prevoditelj, publicist , povjesničar i diplomat, u svojoj knjizi „Živjeti – nedoživjeti“, bio je dobro upućen u političke prilike, posebno u djelovanje srpskih nacionalista u Americi.
U knjizi je, uz ostalo, opisao dolazak bana Ivana Šubašića (kasnije predsjednika izbjegličke vlade Kraljevine Jugoslavije) i kraljevske misije u SAD 1942. To je bilo baš u vrijeme najžešćeg političkog sukoba između Srba i Hrvata. Srbi su, naime, optuživali Hrvate za propast Jugoslavije i za zločine prema Srbima, često pretjerujući i izmišljajući. Zanimljivo je da u svojim spisima Radica spominje i Nikolu Teslu koji je bio vezan za poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Americi budući da je primao mirovinu bez koje ne bi mogao živjeti. Tu mu je mirovinu dodijelila prijeratna vlada „sporazuma“ Cvetković-Maček. Stoga je Tesla primao bana Šubašića, kako piše Radica, s posebnim zadovoljstvom.
Tesla se, kako piše Radica, prema uputama nećaka Kosanovića uporno pojavljivao kao pobornik srpskog i hrvatskog bratstva. Stoga je Fotić Teslu posve izolirao. Na Tesline pozive u poslanstvu Kraljevine Jugoslavije više nitko nije ni odgovarao. Tako izoliran, Tesli nije preostalo ništa drugo nego da šeće od hotela New Yorker, u kojem je bio smješten, do malog parka Bryant uz javnu knjižnicu, gdje je čitave dane sjedio i hranio golubove, svoje jedine i istinske prijatelje. Tesla je, piše Bogdan Radica, kad je politika posrijedi, bio najiskreniji u razgovorima s nećakom Savom Kosanovićem koji je došao u New York. „Kako je Kosanović bio Teslin nećak, to ga je znalo intenzivno razdragati i davati mu nade u razvitak bolje budućnosti između Srba i Hrvata. Bilo je, međutim, dana kada mi se Kosanović žalio kako ima muke Tesli razjasniti sav revolucionarni preokret stanja kod nas. Tesli je, naime, bilo vrlo teško prihvatiti mogućnost da kralj više ne bude kralj, na što ga je Kosanović pripremao.“
Tesla nije dao da pred njim nitko, pa ni nećak Sava Kosanović, govori protiv kralja. Navodno je bio presretan kada se susreo s kraljem Petrom koji je u srpnju 1942. posjetio Ameriku. Kralj je u svom dnevniku zabilježio kako mu je Tesla navodno prorekao da će biti veliki vladar te da mu je savjetovao da se pridržava navodnih zadnjih riječi kralja Aleksandra: „Čuvajte Jugoslaviju i jedinstvo Srba, Hrvata i Slovenaca...“
Tada je Tesla pred kraljem Petrom izrazio želju da posjeti Jugoslaviju dok je živ. No, smrt ga je preduhitrila... Nakon Tesline smrti, nećak Sava Kosanović je morao donijeti odluku o vjerskom obredu pogreba. Naime, izbio je sukob između Kosanovića i Fotića koji je želio preuzeti sve u svoje ruke. Poglavar Srpske pravoslavne crkve u SAD-u, episkop Dionisije, po nekim je izvorima odbio održati obred zbog činjenice da je Teslino tijelo trebalo biti kremirano. No Bogdan Radica navodi sasvim druge razloge. „Kosanović je odbio da pravoslavni obred izvrši episkop Dionisije, koji je bio nasrtljivi napadač na sve što je hrvatsko, i predao je službu Dušanu Šukletoviću, dok je protestantski biskup Manning od katedrale Saint John de Divine, predsjedao vjerskom obredu. Pogrebu su prisustvovali članovi vlade Jevtić, Čubrulović, Snoj i ban Šubašić“, piše Bogdan Radica.
Međutim, Fotić je ipak predstavljao kraljevsku vladu jer je poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Washingtonu platilo sve pogrebne troškove budući da je Tesla, kako piše Radica, „umro kao crna sirota“. S vremenom, saveznici su priznali Tita kao partnera u Jugoslaviji, Hrvati u SAD-u bili su zadovoljni što čuju da Draža Mihailović ne uživa potporu SAD-a nego „neki Tito, koji je možda Hrvat“. Luj Adamič, američki spisatelj slovenskog podrijetla, bio je pak najzaslužniji što se Amerika okrenula Titu. Za vrijeme komunističke Jugoslavije, režim je prodavao priču da je Tesla podržavao partizanski pokret i Tita. Međutim, to nije prava istina. „Moram dodati još i ovo, da Tesla nije pisao sve one izjave u prilog partizana i narodnooslobodilačke borbe, vođene po komunistima, nego isključivo Kosanović, koje vrlo često Tesla nije ni vidio niti čuo“, piše Radica. Prema hrvatskom povjesničaru Ivi Bancu, Tesla je doista bio politički nezainteresiran.
– Nemam nikakvog saznanja da se on ikada bavio bilo čim što ima veze s političkom. Bilo je pokušaja da ga se uvuče, postoji i ta jedna fotografija s posjeta kralja Petra II. Americi 1942., na kojoj je Tesla s nećakom Kosanovićem i nekim ljudima iz kraljevske vlade u egzilu. To je posve normalno, nema u tome nikakvih političkih implikacija. I hrvatska emigracija u SAD-u je bila uglavnom lojalna prema vladi u egzilu zbog uloge HSS-a i, naravno, u borbi protiv Konstantina Fotića i cijelog društva koje je provodilo četničku politiku – zaključuje hrvatski povjesničar.
Yugo Agitprop dejstvuje.