U jedan veliki zagrebački vrtić ulazimo bez problema. Vrijeme je kad
roditelji dolaze po djecu pa je ulaz u dvorište širom otvoren.
Prolazimo kroz ulazna vrata, na kojima nikoga nema. I hodnik je prazan.
Teže u općinu
Šetamo se po vrtiću. Prolazimo pored sobe s dječjom kućicom i
igračkama, u sljedećoj su mališani s tetama. Otvorili smo vrata i
provirili, Nitko se nije osvrnuo. Slobodno se šetamo po vrtiću od sobe
za igranje pa do spavaonica, sve dok slučajno nismo sreli jednu tetu.
Poželi li, ne daj Bože, neki manijak uletjeti u bilo koji dječji vrtić,
neće ga imati tko zaustaviti.
Slično je u većini vrtića u Hrvatskoj. Djecu čuvaju tete, i to od njih
samih, dok mališani od vanjskog svijeta nikakve zaštite nemaju.
Premalo i previše nesigurno, osobito u svjetlu nedavnoga stravičnog
događaja u Belgiji. To više što nas svakodnevno zaustavljaju i
legitimiraju na ulazima svih mogućih ministarstava, zavoda, ispostava,
općina... Ni u studentski dom ne može se samo tako ući, mimo portira, a
da ne govorimo koliko se novca troši na zaštitu i čuvanje materijalnih
dobara, sportskih dvorana i drugih objekata.
– Mi imamo svoj sustav sigurnosti, koji uključuje velike ograde i
videonadzor, ali to nije dovoljno – kaže nam jedna ravnateljica, koja,
međutim, nije dala pravi odgovor na pitanje kako je moguće da se u
vrtić ulazi bez provjere.
Tete u vrtićima pod stalnim su stresom jer znaju da su laka meta
napadačima bilo da je riječ o maloljetnim delinkventima, pijanim
roditeljima ili poremećenim osobama. Osjećaju se bespomoćno i pomalo
rezignirano jer su prepuštene same sebi.
– Mi u našem vrtiću nemamo ni videonadzor. U vrtić može ući bilo tko u
svako doba dana. Kad bismo stalno razmišljale o potencijalnoj
opasnosti, bile bismo stalno na apaurinima – kaže jedan teta koja do
sada nije imala negativna iskustva. Neke njezine kolegice nisu bile
takve sreće.
Za zaštitarsku službu u dječjim vrtićima nema zakonskih prepreka, ali
očito nema ni novca.
– Svakako bi bilo dobro imati fizičku zaštitu i u vrtićima, ako ih
osnivač može zaposliti – kaže Marija Ivaković, načelnica u Odjelu za
predškolski odgoj Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Pritom
napominje da svaki vrtić mora imati preventivne programe i protokole
postupanja u svim rizičnim situacijama.
Mreža s policijom
Osnivači su gradovi i općine, ali oni već imaju nagomilanih prioriteta.
Primjerice, predškolski sustav – kao i školski – u Zagrebu grca u
nedostatku objekata. Sigurnosne mjere su videonadzor i zaključavanje
vrtića u pravilu od 9 sati, kad svi uglavnom stignu, do oko 15 sati
kada djeca počinju odlaziti kući. Tu su i izjave koje su potpisali
roditelji s imenima triju osoba koje smiju odvesti dijete; ali, u
praksi, od toga ima odstupanja.
– Ne kažem da je to dovoljno i da se zaštita u budućnosti neće
pojačavati, jer nažalost taj negativni trend raste. Bilo bi idealno da
postoji osoba za fizičku zaštitu, ali ako tako gledamo, kako i gdje
zaštititi djecu? Vani, u igri, u parku?
Nije dobro stvarati umjetnu histeriju – kaže Jelena Vukičević Pavičić,
pročelnica zagrebačkog Ureda za obrazovanje, kulturu i šport. Napominje
da bi još ove godine mogao zaživjeti sofisticirani videonadzor koji će
umrežiti sve škole s policijom. Prvo bi pokrili problematične objekte i
njihov okoliš (neosvijetljene i sl.), a potom sve objekte. Plan je to
Ministarstva i CARNET-a, a Zagreb će uključiti i vrtiće.
Zabrinula ih tajnovita torba
Ulazak nepoznatog starijeg gospodina u jedan vrtić kod teta je izazvao nelagodu i sumnjičavost.
– Donio je jednu dječju lutku i kazao da, ako nam koristi, možemo je uzeti da se djeca igraju. Nisam znala što da mislim ni što bih mu rekla. Vjerojatno je došao u najboljoj namjeri i donio igračku koja nekome više ne treba, ali u tom trenutku nije mi bilo svejedno, a nismo znali ni što činiti s lutkom – iskustvo je jedne tete. U drugom je vrtiću svojedobno osvanula torba za koju se nije znalo kome pripada ni tko ju je i kada ostavio. Baciti je u smeće, pripada li nekom roditelju, prijeti li od nje opasnost – dileme su koje su mučile odgajatelje. Nasreću, priča je ispala bezopasna. (Ro. K.)
