Možemo malo odahnuti od slavlja i izraza zahvalnosti vatrenima kojih je uistinu bilo u obilju, pa se pozabaviti i onima koji nisu slavili ili su slavlju nalazili zamjeraka. Radi Borić smetalo je zajedništvo nogometa i vjere, to jest gledanje utakmice ispred jedne crkve, Žarku Puhovskom smetao je nacionalizam, a najstudiozniji bilo je slavni povjesničar Ivo Goldstein. Koliko se moglo pročitati, svjetski su mediji bili oduševljeni ponašanjem naše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na SP-u u Rusiji, a nisam čuo ili pročitao da se nije svidjela hrvatskoj javnosti. No Goldstein piše u Globusu opširan tekst o našima u Rusiji pod naslovom: “Nema dvojbe, ‘naša Kolinda’ osramotila nas je pred svjetskom javnošću”.
Najviše mu je smetao njezin ulazak u svlačionicu naših polugolih nogometaša poslije utakmice s Danskom, u čemu vidi i lascivnost, ali ima jedna rečenica u kojoj se među inima govori o vremenima poslije sportskih uspjeha pojedinih zemalja, a koja ga odaje mnogo više nego cijeli tekst u kojem se, istina, veseli hrvatskim rezultatima, ali osporava sve što ih prati u domoljubnom zanosu. Evo te rečenice: “Stariji se sjećaju da su atletičari/atletičarke pa plivači/plivačice i drugi sportaši Demokratske Republike Njemačke (...) uzimali vehementno prva mjesta na mnogim natjecanjima, obarali svjetske rekorde. Kako to da je ta zemlja tako neslavno propala?” Ne znam znači li u Goldsteinovim željama i da bi Hrvatska kao država mogla propasti, ali čim je uporabljena, usporedba upućuje na neke zaključke. Uvijek sam se pitao na koga to misle ljudi koji se koriste zamjenicom “mi”, “nas”, “nama”... a čije stavove ne podupire ni jedan posto građana, pa se i sad pitam koji su to “mi” Ive Goldsteina kad kaže da “nema dvojbe da nas je ‘naša Kolinda’ osramotila direktno pred međunarodnom javnošću”?
Misle na vrlo mali broj osoba koji se s njima slažu, misle na manjinu, a često sam isticao kako su hrvatsku povijest obilježile težnje bilo etničkih, bilo političkih, bilo socijalnih manjina da nameću kriterije cijeloj Hrvatskoj i da njome vladaju. Bili su to Turci, Mlečani, Nijemci, Talijani, Mađari, Srbi... te u politici ustaše i komunisti, koji su tako rado rabili spomenutu zamjenicu i njezine inačice “hrvatski narod”, “cijeli hrvatski narod”, “naš narod”, “hrvatski građani” i tako dalje. Goldsteinu je zacijelo ostala navika iz komunizma u kojoj svoje osobno mišljenje ili mišljenje manjinske političke skupine kojoj pripada proširuje na sve “nas”. Međutim, on je gotovo usamljen, a kad je riječ o uspjehu naših nogometaša u Rusiji, to njegovo “mi” obuhvaća nekoliko loših glumica, jedan za kriminal osuđivani političar i još pokoji ljevičar šokiran silnim uspjehom hrvatske reprezentacije u Rusiji. I naravno neki srbijanski mediji i političari. Većina se okomila na pjevača Thompsona kojeg su igrači pozvali u autobus kojim su došli iz Zračne luke “Tuđman” u središte grada, a pozvali su ga i na binu na Trgu bana Jelačića.
U toj nesnošljivosti prema Thompsonu, punoj uvreda, zapravo su pokazali i nesnošljivost prema hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji koja je svesrdno prihvatila Thompsona također kao hrvatskog reprezentativca. I prema desecima i stotinama tisuća Hrvata koji su s njim zajedno pjevali ili u pjesmi uživali ispred malih ekrana. Opet se pokazalo – i zadrti će ljevičari voljeti Hrvatsku i njezine uspjehe, ali samo ako je riječ o socijalističkoj Hrvatskoj koja je, istina, otišla iz njihove domovine Jugoslavije, ali sve jugoslavensko mora u njoj ostati. Srbija je bila podijeljena u reakcijama na hrvatski uspjeh, ima čestitih i sportaša i sportskih novinara koji su izrazili poštovanje i divljenje hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, ali ima onih koji su se zgražali nad hrvatskim slavljem i nad Thompsonom, ali ništa žešće od nekih u Hrvatskoj. Pa ipak, valja s golemim pouzdanjem u ovaj narod reći da nikad poslije “Oluje” nije iskazano takvo jedinstvo, ali i još nešto jednako važno – silne podjele u Hrvatskoj o kojima se govori i piše posljednjih godina samo su medijsko-politički privid i dojam koji se uvelike proizvodi i nameće i sračunato.
Baš nikome tko nešto znači u svojoj profesiji nije smetalo veliko slavlje, pa je zapravo posrijedi spoj osobnih neuspjeha, frustracija i žala za bivšom državom. I u onih koji se, kako kažu, raduju hrvatskim uspjesima, ali uz provale vulgarnosti i uvreda – uvijek se, kažu, nađe “smeće fašističko” koje će im pokvariti dan. Ali hrvatski su nogometaši pobjedama u Rusiji i takvima nanijeli poraz.
Hrvatskom vladaju i upravljaju komunistička i partizanska djeca i iluzorno je očekivati da oni razmišljaju kao devedeset posto Hrvata koji ne dijele njihov svjetonazor. Spremni su na sve moguće spletke i podmetanja pa vjerojatno i na nešto opasnije samo da sačuvaju svoja "stečena prava", pozicije i privilegije. Na svu sreću, vrijeme čini svoje a hrvatska radost je pokazala da im dolazi kraj. Nisu je uspjeli pomutiti, nisu je uspjeli ukrasti, nisu je uspjeli zaustaviti. Uspjeli su samo ukazati na svoju drskost i besramnost.