Ova priča duga je dva stoljeća i odvija se na četiri kontinenta. Bilo je tu velikih ljubavi i stradanja, prijetnji smaknućima, dugih razdoblja neizvjesnosti kada pojedini članovi obitelji godinama nisu znali što im se dogodilo s najbližima. U pet generacija obitelji Vukelić-Mihovilović bilo je književnika, časnika, prevoditelja, inženjera, poslovnih ljudi, balerina, novinara, instruktorica danske gimnastike, pa i ljudi koji su se bavili konspirativnim poslovima: dvojica članova obitelji bila su sovjetski obavještajci, jedan od njih sudjelovao je u najvažnijoj i najuspješnijoj špijunskoj operaciji Drugog svjetskog rata.
Svi su željeli zapisanu povijest
Najvažniji događaji ove obiteljske povijesti odvijali su se u Vojnoj krajini, Osijeku, Pečuhu, Zagrebu, Parizu, Harkovu, Moskvi, Madridu, Sverdlovsku, Tokiju, Perthu. Suočavajući se s najgorim totalitarizmima 20. stoljeća, fašizmom, nacizmom, staljinizmom i japanskim militarizmom, neki od članova obitelji našli su se u smrtnim opasnostima, upoznali zatvore u Zagrebu, Trstu, Moskvi, Tokiju, Parizu. U obitelji, osim članova hrvatskih korijena, ima i Danaca, Rusa, Japanaca, Australaca. Danas članovi obitelji, osim u Zagrebu, žive i u Perthu, Ottawi, Minsku, Sydneyu, Aucklandu, Beogradu i Herceg Novom...
Kako ova bogata, zanimljiva i dramatična povijest obitelji Vukelić-Mihovilović, hrvatskih korijena, zasigurno zaslužuje biti pretočena u knjigu, lavovskog posla uhvatio se član obitelji Maroje Mihovilović, jedan od najuglednijih hrvatskih novinara i urednika, danas zaposlen u izdavačkoj kući Profil, koja je knjigu “Mi djeca Solferina” ovih dana i objavila na čak tisuću stranica. Riječ je obiteljskoj sagi koja se doima kao roman, ali riječ je o precizno dokumentiranom tekstu temeljenom na tisućama sačuvanih dokumenata i pisama, na dokumentima iz javnih arhiva, iz matica i službenih ureda, policijskih i zatvorskih zapisnika. Priča se temelji i na mnoštvu osobnih pisanih i ispričanih svjedočanstava članova obitelji, tu je i ogroman broj fotografija, faksimili obiteljskog grba, starog obiteljskog stabla, te povelje o plemstvu koju je obitelji 1714. izdao car Karlo VI.
– Ova je knjiga nastala isključivo zato da kompletna priča o obitelji bude zapisana, da bude opisana na jednom mjestu, tako da ne bude zaboravljena. Razni članovi obitelji različitih generacija u različitim prilikama, vremenima i na raznim mjestima iskazivali su želju da se ispriča kompletna obiteljska priča. Sakupljali su i sačuvali dokumente o onome što se s njima događalo, nekolicina je ostavila autobiografske zapise svojim nasljednicima u očitoj želji da to jednom bude objavljeno. Ova je knjiga napisana zbog njih, za njih – tumači svoju motivaciju Mihovilović.
Vjera u napredak ljudi
Svoju je obiteljsku privatnu priču autor stavio u širi povijesni i politički kontekst, a glavni likovi u toj priči su Lavoslav Vukelić (1849.-1879.), krajiški časnik i razočarani hrvatski književnik, njegov sin Milivoj Vukelić (1873.-1938.), austrougarski časnik i hrvatski rodoljub i književnik, Milivojeva supruga Vilma Vukelić (1880.-1956.), osječka Židovka, književnica i vrlo slobodoumna žena za svoje doba koja je vjerovala u napredak čovječanstva. Zatim su tu njihovi sinovi Branko Vukelić (1904.-1945.), mladi marksist koji je formirao svoja ljevičarska stajališta 20-ih u Parizu, gdje je vrbovan za sovjetsku vojnu obavještajnu službu, a potom za Drugog svjetskog rata stradao u Japanu kao jedan od ključnih članova slavne sovjetske špijunske mreže Richarda Sorgea, te njegov brat Slavko Vukelić (1906.-1940.), također sovjetski agent koji je djelovao u Španjolskoj za tamošnjeg građanskog rata, koji je nakon uhićenja 1938. u Moskvi jedva preživio staljinističke čistke, ali je potom mlad ondje i umro.
Opisan je i život njihove sestre Elinor (1911.-1993.), nesuđene balerine, i njena supruga Ive Mihovilovića (1905.-1988.), koji je poznat kao vrstan zagrebački novinar i urednik predratnih “Novosti” i poslijeratnog “Vjesnika u srijedu”. No njegova dramatična priča za Drugog svjetskog rata, kada je bio član ilegalnog pokreta u Zagrebu, potom ustaški zatočenik predviđen za smaknuće, iza toga talac na Bleiburgu te na kraju zatočenik Ozne, uglavnom je dosad bila nepoznata. Opisane su i dramatične poslijeratne godine kada Vilma Vukelić nije dugo znala kako su tragično daleko od kuće skončali njeni sinovi te što se dogodilo s njenim unucima raspršenim diljem svijeta.
Tu su opisani i životi njenih unuka u komunističkom SSSR-u, razrušenom poslijeratnom okupiranom Japanu, bogatoj Zapadnoj Australiji te, naravno, Zagrebu.
Autor knjige Maroje Mihovilović (72), urednik magazina Start i jedan od osnivača tjednika Nacional, snažno je u svojim mlađim danima vezan i uz Večernji list: 26 godina bio je zaposlen u našoj vanjskopolitičkoj rubrici, od 1974. do 2000., te u tom periodu objavio golem broj članaka i reportaža. I njegov otac Ive Mihovilović radio je za našu redakciju praktički od prvog dana.
U svibnju 1961. počeo je pisati stalnu dnevnu vanjskopolitičku kolumnu “Spectator”, koju mnogi čitatelji pamte i danas, a pisao je svakog dana osim nedjelje, također 26 godina. Posljednju je napisao u svibnju 1987., a dogodine je umro. Ukupno ih je napisao više od 8000, i to je sigurno najdulje objavljivana kolumna jednog autora u povijesti hrvatskog novinarstva.
