Putovanje u Ameriku za ovog je 36-godišnjaka trebalo biti novi početak. Poljodjelac iz Bratine, malenog mjesta u općini Pisarovina, na Kolumbov je kontinent krenuo u potrazi za boljim poslom. Novac za kartu Stjepana Turčina, koju je za 325 švicarskih franaka, odnosno sedam funti, kupio od Viktora Klaus-Wildija, agenta parobrodske kompanije White Star Line, skupljali su članovi nekoliko obitelji okupljenih u zadrugu. Namjera je bila da, nakon što se on zaposli i zaradi dovoljno, za sobom povuče i suprugu, a kasnije i sve koji su mu pomogli da ode u Ameriku. No, na žalost, Turčin nije stigao na odredište putovanja na koje je krenuo 10. travnja 1912. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno, ostalo je u bespućima dubina Atlantskog oceana oko 650 kilometara od kanadske obale.
Stjepan Turčin jedan je od trideset Hrvata koji su se ukrcali na Titanic, najluksuzniji do tada izgrađen brod. A upravo je on stotinu godina nakon potonuća potaknuo stanovnike Bratine da osmisle izložbu njemu u čast, ali i svim Hrvatima na Titanicu. Do 2012. njegovi sumještani nisu bili upoznati s činjenicom da je netko iz njihova kraja poginuo na velikom brodu. Do toga su došli sasvim slučajno, pretraživanjem interneta. Točnije, Andrea Žunec, stanovnica Bratine, naišla je na popis putnika i shvatila da je na njemu poznato prezime tog mjesta. To saznanje potaklo ih je da osnuju udrugu “Titanic 100”, a kontaktirali su i najpoznatijeg hrvatskog titanikologa Slobodana Novkovića, autora nekoliko knjiga o tom brodu, koji je također postao član. No interes za temu Titanica bio je toliki da je ono što je trebalo biti privremena izložba postalo stalni postav. I tako je “rođena” Spomen-kuća Titanic, koja iz dana u dan privlači sve više posjetitelja, što namjernih, što slučajnih u prolazu kroz Bratinu.
– Stavili smo putokaz na glavnu cestu i često nas posjete ljudi koji ga ugledaju, a neki jednostavno čuju za nas preporukom. Evo, neki su dan ovdje bili hidrolozi koji istražuju Kupu. No svi koji dođu oduševljeni su kad vide koliko poveznica naša zemlja ima s velikim brodom – govore Andrea i Kruno Žunec, sestra i brat koji u priču uvode svakoga tko posjeti spomen-kuću smještenu odmah pokraj njihova doma.
Čim ugleda automobil sa skupinom znatiželjnika kako se parkira pokraj velikog znaka koji upućuje da ste na pravom mjestu, Andrea vadi ključeve i otvara vrata koja vode do brojnih predmeta i dokumenata koji, poput vremeplova, u trenu posjetitelja prebace 106 godina unazad. Što su putnici proživljavali prije ukrcavanja, kako su došli do karata, njihove osobne priče... mnogi odgovori vezani uz temu koja se još istražuje dobiju se šetnjom kroz dvije prostorije kuće. Sljedeća ekspedicija na olupinu pronađenu 1985. koja stoji na dubini od 3800 metara kreće dogodine. A možda rezultira još kojim izloškom koji će naći put do Bratine.
– Trenutačno podmornice MIR-1 i MIR-2, jedine koje mogu ići na tolike dubine, ruska vlada koristi za istraživanje naftnih bušotina. Uskoro im istječe ugovor pa će ponovno do Titanica – ističe Slobodan Novković, kojeg su članovi udruge izabrali za potpredsjednika. Čelnik joj je, pak, Alija Pozderac, a svaki detalj o Stjepanu Turčinu znaju i roditelji Andree i Krune, Božica i Vladimir Žunec, ali i blagajnica udruge Duška Knežević.
Svakodnevno rade na promociji mikrodestinacije koja u Bratinu dovodi čak i strance. Neki su se odlučili i pridružiti “Titanicu 100”. Udruga, naime, danas ima više od 180 pripadnika iz 54 mjesta te sedam država, a građa koju su prikupili tako je u kućicu u Bratini došla iz raznih dijelova svijeta.
– Imamo i originalni komadić ugljena s Titanica koji je ispao s broda prilikom prijeloma trupa prije potonuća. Stotine tona ugljena ispalih iz brodskih bunkera stoji rasuto na dva četvorna kilometra. Ugljen sam dobio od jednog Švicarca – kaže Slobodan Novković. Ondje je i replika kristalne čaše iz blagovaonice 1. razreda s amblemom White Star Linea, stoji u vitrini i tanjurić nalik na onaj s kojeg su jeli putnici 3. razreda, razglednice s fotografijom velikog broda, replika prsluka za spašavanje, šalica izrađena za potrebe filma Jamesa Camerona, ali i replika čelične zakovice kakve su korištene pri gradnji brodova olimpijske klase; uz Titanic, sagrađeni su i brodovi “blizanci” Olympic i Britannic.
– Više od tri milijuna zakovica iskorišteno je pri gradnji Titanica – objašnjava Novković.
Izloženi su i originali prvih knjiga o katastrofi, izdanih svega nekoliko mjeseci nakon havarije.
– Tema je posebice tada interesirala javnost s obzirom na to da je potonuo brod koji su prozvali “nepotopivim”. No ima činjenica koje su krivo prenesene, u jednoj knjizi piše da je Titanic potonuo u jednom komadu, što se poslije ispostavilo netočnim – kaže Novković.
Čuvaju i original pisma koje je putnička kompanija nakon smrti slala Mihi Stankoviću, bratu jednog od poginulog, Ivana Stankovića iz Galdova pokraj Siska, u kojem objašnjavaju na koji način mogu tražiti odštetu. Ondje je i pismo koje je Ivan napisao Mihi i njegovoj supruzi. Taj je putnik Titanica živio i radio u gradiću Buffalo, a u rodni je kraj došao na ostavinsku raspravu nakon što mu je umrla supruga Liza. Brat Miho nagovarao ga je da još malo ostane dok se ne oporavi od ženine smrti, no Ivan je inzistirao da se vrati u Ameriku čim prije. Kartu je platio 250 švicarskih franaka, što je danas ekvivalent 5700 kuna. Ukrcao se na Titanic u francuskoj luci Cherbourg, odakle je bratu poslao pismo koje danas čuvaju u spomen-kući u Bratini. Završio ga je rečenicom “Nemojte na mene zaboraviti”, kao da je znao da odlazi u smrt. Loš predosjećaj te zabrinutost da nikad više neće vidjeti kopno priznao je i prijateljima s kojima je putovao, Josipu Draženoviću i Ivanu Jalševcu, jednom od troje preživjelih Hrvata. Jalševac je prvotno tvrdio da se spasio skokom u ledeno more, iz kojeg su ga izvukli na jedan od čamaca.
– No postoje nepobitni dokazi da se na stražnjem dijelu A-promenade oko 1.50 sati u noći 15. travnja 1912. godine ukrcao u spasilački čamac broj 15, koji se upravo spuštao u more te je napustio Titanic pola sata prije potonuća. Dva mjeseca nakon tragedije Jalševac se na opće iznenađenje svoje uplakane rodbine, koja je dobila informaciju da je poginuo na Titanicu, vratio u Hrvatsku. Nastavio je živjeti u rodnom Topolovcu, a ondje je i umro 1945. te je pokopan na obližnjem groblju. Česte pozive da održi predavanja o svom preživljavanju odbijao je tijekom cijelog života. Ipak, zahvaljujući izjavama za novine i njegovim zapisima, ostalo je sačuvano mnogo detalja o katastrofi – kaže Novković.
Preživjeli su još Nikola Lulić iz Konjskog Brda kod Perušića u Lici te Mara Osman Banski iz Čazme. Lulić je već živio u Americi i putovanje u travnju 1912. bilo mu je treće iz rodnog kraja u Ameriku. Prvi je put 1902. godine preplovio Atlantik i u Minnesoti se zaposlio kao rudar. Solidno je zarađivao. Njegove su priče o “američkom snu” čuli i mnogi Ličani koji su Luliću platili da im bude vođa puta. Tako je najveći broj Hrvata na Titanicu bio upravo iz Like, a u rodni se kraj Lulić kasnije i vratio. Mara Osman Banski, pak, Titanicom je išla suprugu Miši, koji je još 1906. u Ameriku otišao trbuhom za kruhom. Ona je, uz novac koji joj je slao muž, za obitelj dodatno zarađivala šivanjem, a za sumještane je odjeću izrađivala na stolu koji stoji u kući u Bratini.
– Star je više od 150 godina. Njeni potomci poklonili su nam ga kao jedinu stvar koja je ostala iza nje u Hrvatskoj. Ona se nakon nesreće ipak preselila u Ameriku – kaže Novković. Od 27 poginulih Hrvata jedino je tijelo Ignaca Hendekovića pronađeno i pokopano u kanadskom gradu Halifaxu. A što je najtragičnije, nitko od njih 30 nije trebao putovati Titanicom. Kada su kupili karte, parobrodska agencija obvezala se da će isploviti prvim idućim brodom.
– No, kako je u to doba bio štrajk rudara u Britaniji i nestašica ugljena, nijedan brod nije odlazio iz luke. Učinio je to jedino Titanic, i to samo zato što bi izbio skandal da nije isplovio, kako su najavljivali mjesecima unaprijed. S tim da su već jedanput datum odgodili za mjesec dana – kaže Novković dodajući da se brod bojio još tog jutra prije isplovljavanja pa su putnici pričali da se na njemu mogao osjetiti miris svježe boje.
Obitelji koje su ostale iza poginulih, pak, nikad nisu dobile puni iznos odštete. Isplatila se prva rata, a kad su trebali dobiti ostatak novca, počeo je rat i nitko kasnije odštetu nije spominjao. Tema potonuća Titanica, kaže Novković, koji se njome bavi 40 godina, okupirala je mnoge u cijelome svijetu pa postoje i razne teorije zavjere, poput one da na dnu oceana ne stoji Titanic, već Olympic. No tu priču pobija činjenica da je tijekom istraživanja snimljen natpis “trup 401”, što je bila oznaka za Titanic. Dio postava u spomen-kući posvetili su i posadi broda Carpathia, među kojima su njih 84 bila iz Hrvatske. Oni su, među ostalim, spasili preživjelih 712 ljudi s Titanica, dok je njih 1495 umrlo u moru na temperaturi od -2 Celzijeva stupnja.
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...:
Odmah se jave dva dezurna negativca: Tito i Yugosl