Titove rođendane ne bi trebalo ni prešućivati ni slaviti, već iskoristiti za daljnje otkrivanje istine o njemu, ali i suvremenoj prošlosti. Uostalom, koji je točan rođendan Josipa Broza? Je li ga znao sam Tito?
Pri upisu u članstvo Kominterne pomladio se za cijelu godinu! I, možemo li ga kao sina Slovenke Marije Javeršek i Zagorca Franje, u čije se potomstvo navodno umiješao i jedan mađarski grof (po nekima opet Hrvat Keglević), uopće ubrajati među Hrvate? U fazi rane rušilačke ilegale komunizmu pogoduje da biografije članova skriva, no kad je partizanska delegacija KPJ posjetila 1944. Moskvu, sam je Staljin zatražio vlastoručnu biografiju jugoslavenskog vrhovnog komandanta.
Na opsežnije istraživanje Titove biografije dao se i poznati engleski biograf Jasper Ridley. On spominje i zagonetni bečki dokument o smrti jednog Josipa Broza 1915. na karpatskoj fronti, koji je u nekoj političkoj trampi Austrija poslije predala Titu, a danas leži negdje u beogradskim arhivama. Ridley navodi pet mogućih Titovih rođendana između 7. i 25. svibnja, pa se odlučuje za prvi datum, dok slavljenik uzima posljednji, začinivši ga, po ugledu na diktatorske prakse, spektakularnim paradama i svojstvenom "jugoštafetom".
Ostat će u povijesti zapamćen po izvanrednom instinktu samoodržanja, ali i kao velemajstor pritajene političke akrobatike. Priklonio bi se svakom tko mu je pomogao u usponu na vlast, da bi mu u određenom času okrenuo leđa. Namagarčio je tako i Churchilla i Staljina, da o "ribicama" u svom okruženju, Đilasu, Rankoviću i ostalima ne govorimo.
Zašto je engleski povjesničar Taylor nazvao Tita "posljednjim Habsburgovcem"? I zašto su ga seoska djeca u igri posprdno prozivala "grofom"? Jesu li lukavost toga svjetskog političkog igrača, strastvena težnja za luksuzom i lijepim odijelima tog "radničkog vođe" samo nasljedstvo anonimne seljačke krvi? Lukavost je doduše karakteristična osobina Hrvatskog zagorja, no ipak je taj seljačić iz obitelji s petnaestero djece (ni sam nije znao koliko ima braće i sestara), taj bosonogi pastir, bravarski šegrt i proleterski skitnica nosio u sebi mnogo više od prirode narodnog mudrijaša.
Gdje je naučio svirati na "buržoaskom instrumentu" klaviru i mačevati aristokratskim floretom, s kojim će u Budimpešti kao običan soldat osvojiti drugo mjesto austrougarske vojske!? Engleski biograf čuo je od guvernante Titovih unuka da se sjeća nekog "bijelog klavira" kod djeda preko Sutle, ali nikad ni riječi više o tome. A rado se sjećao inače kako je prohodao držeći se za rep kućnom psu Polaku ili kako se s braćom u odsutnosti roditelja prejeo masne svinjske glave. Oca nije nikad spominjao i od slovenskog slikara Jakca naručio je samo portret majke. Je li se u podsvjesnom kompleksu tog hedonista, koji je tako vješto znao podrediti političku vlast osobnim užicima, krilo ponešto za frojdovsku analizu?
Nešto od istine o mačevalačkoj vještini i "bijelom klaviru" moglo se čuti iz strogo povjerljive verzije za vrijeme opuštenog ćaskanja Titova intimusa i lancmana Augustinčića. Za razliku od onih koji misle da je Tito izravni potomak grofa Erdödyja, kipar je spominjao kao "grofovskog fačuka" Titova oca Franju, koji je kao lugar za ono vrijeme naslijedio prilično dobrostojeću kuću. Pa da rastereti siromašnu i brojnu obitelj, grof uzme s one strane Sutle na odgoj i uzdržavanje sebi sličnog unuka Jožeka, koji se zarana tako našao okružen viteškim oklopima i pokraj bijelog klavira.
Skrbnik godinama poklanja malom Jožeku brigu i nastoji mu ispunjavati želje, a jedna od najvećih želja siromašnog dječaka bila je da postane konobar. Jer, ti su momci uvijek lijepo, čisto i uredno odjeveni. Pa kad poraste, pošalje grof dvadesetak kilometara udaljenom gostioničaru unuka u Sisak da postane kelner. No, kad nestašni dječak, uz ostale nepodopštine, počinje na kuglani garnizonskim oficirima vezati špagom i rušiti kegle, gostioničar pošalje nesuđenog konobarčića susjednom bravaru.
I tako se dječak nemirnog duha nađe u uzavrelom sukobu političkih i ideoloških previranja između dva rata i od bravarskog šegrtovanja započet će njegova službena radnička biografija buntovnog metalca i budućeg revolucionara Josipa Broza Tita. Tada počinje teža, opasnija i konspirativnija strana Titova života, vezana uz sovjetsku boljševičku partiju i samu Rusiju, gdje se poslije 1917. našao u kaosu Oktobra. A privatno je vezan za poznanstvo s mladom Pelagijom Bjelousovom, s kojom se vjenčao u svojoj 27. godini.
Djevojci nije bilo ni punih šesnaest godina. S njom se vratio kući 1920. i imao troje djece. I njegov odnos prema ženama odražava strast koja je na neki način povezana s politikom. Uglavnom, kako je rođen, tako je i umro, opet s jednom od najvećih enigmi u biografiji na nadgrobnoj ploči na Titovu grobu nema križa, ali ni zvijezde, pod kojom su toliki njegovi suborci za rata umirali. Razmišljati o Titu znači podosta razmišljati i o nama samima u krvavom stoljeću koje je ponajprije tražilo da zbog vlastitog održanja čovjek čovjeku bude uhoda, uznik i ubojica.
