Dok Austrija čeka hoće li premijer Sanader uspjeti progurati službenim kanalima nedavno parafirani Sporazum o odšteti folksdojčerima koji su, prema tvrdnjama vlasti, ostali nepokriveni međunarodnim poslijeratnim sporazumima, i dok se prekomorski pritisci iz Italije pojačavaju prijetnjama da neće dopustiti ulazak Hrvatske u EU bez sklapanja jednakog sporazuma kojim bi se zatvorilo pitanje oduzete talijanske imovine, u domaćoj politici i dalje prevladava uvjerenje da se premijer zaletio.
Otkako je austrijsko-hrvatski aranžman transferiran iz ureda u kojima se pregovaralo u područje političke rasprave, mnogi upućeni u problematiku tvrde da je premijer zašao u područje koje je međunarodnim ugovorima potpuno regulirala još Titova Jugoslavija te da Hrvatska kao pravna sljednica ni prema kome nema materijalnih obveza.
HSP-ov zastupnik Tonči Tadić, koji je prije više od tri godine počeo proučavati hrvatsko-talijanski spor u vezi s optantskom imovinom, posljednjih je tjedana prikupio i proučio kolekciju od svih 10 Titovih ugovora s Italijom, Austrijom, SAD-om, Izraelom i Mađarskom, te ugovor koji su države pobjednice nakon Drugog svjetskog rata potpisale s Njemačkom, a odnosi se i na Hrvatsku.
Čvršći gard
Na temelju njih Tadić tvrdi da, unatoč tvrdnjama vlasti, Hrvatska nema otvorenih
imovinskih pitanja s tim zemljama, pogotovo, dodaje, ako ih se pokušava staviti
u kontekst problema koje treba riješiti radi članstva u EU. Denacionalizacija
nigdje nije uvjet za ulazak u EU, kaže Tadić. Dodaje da je odavno postalo
jasno da Hrvatska ni problem s Italijom, koji postoji nz godina, a ni ostale
koji se
mogu otvoriti, neće riješiti dok ne zauzme čvršći gard. Barem, kaže, kao
Slovenija.
– Otvaranje samo jednog vrijedećeg sporazuma pokreće reciklažu povijesti. Koliko god to bilo okrutno i nepravedno, nakon Drugog svjetskog rata se reparacijama i oduzimanjem imovine kompenzirala ratna šteta, čime se kažnjavao čitav njemački i talijanski narod. To je žalosna povijesna činjenica, ali je dio međunarodnog prava. Tako su postupale sve saveznice, bile velike ili male – kaže Tadić.
Hrvatska bi trebala učiti na primjeru Slovenije, smatra Tadić, objašnjavajući da je slovenska vlada još prije pet godina zauzela službeni stav da denacionalizacija nije dio acquisa i da ne može postati tema u pregovorima s EU, te da Slovenija nema obveza harmonizirati s EU svoje zakone koji uređuju tu problematiku.
Solanin plan
Za razliku od Hrvatske, koja i danas čeka da joj Italija dostavi broj računa
na koji će uplatiti 35 milijuna dolara za oduzetu optantsku imovinu, Slovenija
je to učinila samoinicijativno, otvorivši poseban račun za to u Dresdner
bank u Luxembourgu. Da bi smanjila pritisak Italije, Slovenija se uz pomoć
Javiera
Solane izborila za tzv. Solanin plan, koji talijanskim optantima daje pravo
prvokupa oduzetih nekretnina četiri godine nakon ulaska Slovenije u EU.
Tadić kaže da
je upravo Solanin plan uvukao Sloveniju u EU te da bi se za njega trebala
izboriti i Hrvatska. Osim toga, Tadić ponavlja da posebno prema Italiji
treba voditi aktivnu
politiku, a ne samo odgovarati na njezine zahtjeve. Zato bi RH trebala
potegnuti pitanje odštete za 20.000 Hrvata koji su bili u talijanskom
logoru smrti
na otoku Molatu. Proučavajući kolekciju Titovih ugovora, kojima je zaključno
do sredine
osamdesetih godina 20. stoljeća zatvarano pitanje oduzete imovine, Tadić
nije pronašao prostor u kojemu bi se skrio neki hrvatski dug. Zato je,
kaže, jedini
zaključak da je premijer odigrao vlastitu igru.
