Nedavno smo pratili finale nogometne lige prvaka odigrano u engleskom hramu nogometa, na stadionu Wembley. Pobijedio je njemački klub, onaj iz Münchena. Utjeha onima koji to iz najrazličitijih razloga teško prihvaćaju jest činjenica da je istovremeno izgubio njemački klub, onaj iz Dortmunda. Nijemci dobili, Nijemci izgubili, nikome ništa. Bilo je bezbroj ovakvih i sličnih “nacionalističkih” doskočica. No, kakve to veze ima s ekonomijom o kojoj pišem u ovoj kolumni? Polako, doći ćemo na to. Prije toga još malo dojmova s utakmice i malo opisa slavlja i tuge nakon nje.
Na stadionu sam primijetio tisuće zastava. Nijedne njemačke, samo klupske. Crveno-bijele Bayernove i žuto-crne navijača iz Dortmunda. Nijedne britanske..., u redu, možda je bila neka na jarbolu koja stalno vijori na stadionu. Međutim, nakon utakmice igrači pobjedničkog tima učas razviše, pa odjenuše, svoje nacionalne zastave. Vidjeh, s ponosom, hrvatsku zastavu koju razvi i pripasa naš Mandžukić. Vidjeh mu kod suigrača francusku zastavu, nizozemsku, švicarsko-kosovsku. Potom austrijsku, brazilsku, peruansku, belgijsku, španjolsku. Da je slučajno pobijedila Borussia, sigurno bi se vijorile i poljske zastave, srpska... Nigdje njemačkih zastava, a oba kluba iz njemačke, pola (ipak!) igrača etnički Nijemci. Tek u svečanoj loži među klupskim dužnosnicima i političarima primijetih jednu značku s njemačkim obilježjima. Da, to je današnji svijet, reći ćete. Multietnički, tolerantan, nespojiv s bilo kojom diskriminacijom. Podržavam. Da, to je današnji globalizirani svijet u kojem novac sve određuje, ruši sve granice i pobjeđuje, reći će drugi. E, ovdje nisam siguran da je samo novac u pitanju. Mora da je još nešto posrijedi. To nešto je, slutim, ono što nama nedostaje, i ne samo u klupskom nogometu, i ne samo u sportu.
Napravimo malu paralelu. Od nogometa pomaknimo se na, recimo, automobilsku industriju. I ovdje je neki “Bayerische”. Znamo ga kao skraćenicu – BMW. Gotovo iste zastave nosili bi zaposlenici u brojnim tvornicama. Plus one s drugih kontinenata. I nogometni klub i proizvođač automobila uspješni su zbog zajedničkog rada desetaka nacija, ne samo Nijemaca. Logično je postaviti pitanje – pa zašto se onda takvo što ne može dogoditi u Hrvatskoj? Kako to da Nijemci znaju organizirati i sebe i druge i napraviti svjetske uspjehe, a mi ne znamo? Ili, što to oni imaju, a mi nemamo? Ili, kako to da Mandžukić može postati nositelj pobjedničkog pehara i zaraditi milijune samo u Njemačkoj, nikako u Hrvatskoj, osim možda čudom?
Odgovori na ova retorička pitanja poznati su mnogima, ali isto tako kod nas sustavno ignorirani. Nijemci su znali odrediti ciljeve, urediti jasna pravila, učinkovit ustroj i dominaciju znanja i sposobnosti u provedbi. Stvorili su sustav koji funkcionira. U nogometu je cilj zaraditi novac pobjeđujući u utakmicama. U BMW-u je cilj zaraditi novac prodajući kvalitetne automobile. Zajedničko – zaraditi novac! Pri tome će angažirati koga god treba u ostvarenju tih ciljeva – Nijemce, svakako, i to ponajprije, ali i Hrvate, Turke, Francuze, Gance, Španjolce...
Samo dva tjedna prije ulaska u EU moramo se vraćati na ove prevažne teme – što želimo, kako to mislimo ostvariti, s kojim stupnjem pouzdanja u vlastite sposobnosti... Ili, od kakvog materijala smo napravljeni kao nacija, kao zajednica... Ako nismo dovoljno dobri, što nam je činiti da napredujemo?
Samo da se razumijemo – odgovori na spomenuta pitanja ne nalaze se u sferi više ili manje stručnih makroekonomskih razglabanja. Ne nalaze se u sferi pimplanja s porezima, državnim poticajima, kamatnim stopama, tečajevima, državnim investicijama. Pogotovo se ne nalaze u sferi čekanja nekog svjetskog ili EU pojasa za spašavanje. Najmanje u sferi jadikovanja nad “zatečenim stanjem”.
Već prije smo konstatirali – ekonomisti su pa gotovo nemoćni u rješavanju problema o kojima govorim. Neke druge struke moraju prije toga, zajedno s ekonomistima, stvoriti sustav vrijednosti koji funkcionira – motiv, cilj, strategija provođenja, izgradnja institucija, kontrolni mehanizmi, nagrade i kazne. Mi nemamo odgovarajući sustav. Naš sustav je u ponekim dijelovima izvitoperen. Kažnjava uspješne, nagrađuje mediokritete. Naš sustav tjera Mandžukića u Bayern umjesto da dovodi Lahma u Dinamo. A to nam treba biti cilj.
