U HDZ-u vri kao u kotlu. Glavni je ložač Vladimir Šeks. Stari politički lisac potpiruje vatru i razgrće žeravicu.
Naoko ničim izazvan izjavio je da se nitko iz “užeg i šireg vodstva HDZ-a” neće suprotstaviti Jadranki Kosor na izborima za predsjednika stranke. Nije rekao da se nitko ne smije kandidirati, ali upravo je tako shvaćen. S pravom jer je očito upravo tako mislio. I postigao je baš ono što je htio, da se pretendenti za naslijeđe jave, da se razotkriju pa da ih se na vrijeme može locirati, transferirati i eliminirati.
Prigovorili su mu najprije Darko Milinović, pa Andrija Hebrang i Luka Bebić. Zajednički im je nazivnik: u demokraciji nije sramota biti protukandidat niti imati protukandidata. Štoviše, to je bit demokracije.
Potom je Jadranka Kosor u Šeksovu stilu poručila: Ako netko želi protiv mene, neka mi to kaže u lice.
Možda je još prerano gledati se u oči. Izborni sabor HDZ-a mora biti sazvan do kraja ožujka i predsjednica će, kako doznajemo, čekati do kraja. Za to vrijeme planira obići sve županijske organizacije i pokušati konsolidirati svoju poziciju.
A nezadovoljnih ima više nego dovoljno. U Splitu su još bijesni. Osjećaju se prevarenima i izdanima nenadanom predizbornom koalicijom s Kerumom zbog koje su izgubili “svoja” dva saborska mjesta.
Dio dubrovačkog HDZ-a vjeran Dubravki Šuici ne trpi Kosoričina Franu Matušića. Smatraju da je Šuica neopravdano ostala u političkim zapećku. Slavonski hadezeovci misle da bi na izborima postigli puno više da im nije “pomagao” kompromitirani Šeks.
Sada kuloari govore i o “pobuni” zagrebačke stranačke organizacije. Navodno ne žele bezrezervno podupirati Jadranku Kosor.
Nema još govora o pobuni u HDZ-u, ali već su jasno profilirani potencijalni lideri. Promjene očito žele ponajprije oni uspješni kao što su Darko Milinović i Božidar Kalmeta. Priželjkuju ih i oni zapostavljeni i otpisani stranački patrijarsi poput Hebranga, Bebića, možda čak i Jarnjaka. Ambiciozni dosadašnji ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković ipak smatra da još nije došlo njegovo vrijeme te da još može čekati. A Tomislav Karamarko čeka i vreba iz prikrajka.
Tko će se i kada odvažiti pogledati joj u lice i reći: Ja sam taj. Ja želim biti šef stranke.
I oni procjenjuju da im treba još vremena za odluku. Odgovara im što stranački izbori nisu organizirani na brzinu, odmah nakon izbornog poraza. Potencijalni protukandidati mogu se mirno dogovarati, pregovarati i kalkulirati.
Barem tri člana Predsjedništva HDZ-a koji sada pripadaju tzv. protukosoričinoj koaliciji svakodnevno komuniciraju i usklađuju svoje poteze. A Šeks, ako to ne zna, onda zasigurno naslućuje. I provocira ih kada kaže da se nitko od njih neće kandidirati.
Dvijetisućite, nakon smrti Franje Tuđmana i poraza na izborima, HDZ je bio u znatno težoj situaciji. Stvarnog vodstva nije bilo. Na lidersko mjesto otvoreno je pretendirao samo Ivić Pašalić, iako je bilo desetak istaknutih političara koji su pomišljali na liderski položaj.
Međutim, i tada je postojao Vladimir Šeks. I tako se počeo stvarati projekt Sanader. Poslije se govorilo da ga je predložio Branimir Glavaš, Luka Bebić ili sam Šeks. Međutim, Ivo Sanader ispričao je drukčiju, vrlo poučnu priču.
Nedugo nakon neuspjelog puča u stranci, Sanader je pred nekolicinom prijatelja ustvrdio:
– Nitko nikoga u takvim situacijama ne predlaže. Moraš se nametnuti sam. Ušao sam u rizik i jasno rekao: Ja to želim. Podržali su me, neki možda očekujući da brzo poginem.
Sasvim je prirodno da se mrtvac raspada. Nezgodno je samo ono što iza sebe ostavlja.