Ništa ne brinite, predsjednika ćete vrlo lako prepoznati, evo vam broj – govori nam Damir Tabaković, čovjek kojeg smo prije svog odlaska u Kozari puteve prvoga nazvali. Logična adresa činio nam se jer znao nas je već ranije provesti kvartom koji je s više od 90 posto glasova bezrezervnu podršku na svakim izborima davao Milanu Bandiću. Logična adresa, ali pogrešna. Neće moći s nama, pojasnio nam je, jer nije više predsjednik tamošnjeg Mjesnog odbora, sad je u Gradskoj četvrti. Ali čovjek koji ga je naslijedio, veli, “odličan je”. Ne pitamo dalje ništa, dogovaramo s novim šefom sastanak kod dječjeg igrališta, nasuprot kafića Cobra. Stižemo.
– Ipak vi? – pitamo jer pred nama stoji lice koje već poznajemo.
– Ma ne... Denis Tabaković, drago mi je. Damir je moj brat blizanac – kaže nam sa smiješkom predsjednik Mjesnog odbora Kozari putevi.
– Pa kod vas je to kao u Buckinghamskoj palači. Vlast se nasljeđuje! – kažemo.
– Pomalo i jest, ali ne zbog nasljeđivanja, nego zato što se, kad nešto nije dobro, odmah “kralja” želi skratiti za glavu – šali se Denis Tabaković pa nam objašnjava da Kozari puteve vodi posljednjih osam godina. Brat je to radio prije, a kad se razbolio, upravo mu je on postao desna ruka. Uputio se u sve tehnikalije, procedure, postupke i potrebe kvarta i, na kraju, odlučio da poslove naselja može organizirati i sam. Nije toliko teško zamišljeno i provesti jer u Mjesnom odboru, pojašnjava nam, od sedam vijećnika, šest ih je iz stranke Bandić Milan 365, dok je jedan iz HDZ-a. Na predstojeće lokalne izbore u istom će sastavu.
– Svi koji sad radimo, kandidirali smo se – kaže nam Denis Tabaković.
Hoće li biti i izabrani, pitamo. Jer politika je prevrtljivica.
– Nemamo mi veze s politikom, njome se uopće ne bavimo. Ovdje vam je stvar vrlo jednostavna. Mi smo za naselje. A protiv naselja nitko ne može biti – veli Tabaković.
Pošteno, dodajemo, pa pitamo što ima novo jer, od zadnjeg našeg posjeta Kozari putevima ipak je prošlo više od osam godina.
– Uh – misli naš sugovornik, ali ne zato što se ničega ne može sjetiti. U glavi mu je što sve mora pobrojati.
– Igrališta na glavnom odvodnom kanalu vidite – rukom pokazuje ono na kojem su sprave za djecu pa maše prema teniskom, prst upire prema rukometnom, a onda i nogometnom terenu.
Legalizirane su kuće napokon, dodaje, prošla je kanalizacija, voda, stigao je i plin. E, to posljednje, govori, bila je muka.
– Htjeli smo plinofikaciju, objasnili ljudima da je potrebna pa krenuli u skupljanje potpisa. Onih koji su za, naravno. U svakoj kući sam bio, znate koliko je ljudi potpisalo u prvi mah? – pita nas Tabaković.
Naravno da ne znamo, a pogađati nam je teško.
– Sedam – “petici” na jednoj ruci pribraja šef kvarta još dva prsta na drugoj ruci, ne bi li dodatno pokazao početni neuspjeh s plinom.
Ali nije odustao, kaže. Išao je još jednu rundu po kućama, pa još jednu. Gotovo tristotinjak pristanaka na kraju razveselilo je, kaže, i tadašnjeg novog direktora Gradske plinare, kojem su Putevi bili prvi veći projekt.
A sad, kad smo već kod Grada, tko će ga krajem svibnja preuzeti?
– Ne morate nam reći za koga ćete glasati – napominjemo, ali prije nego uopće uspijemo dovršiti rečenicu, Tabaković nas prekida.
– Jelena – kaže.
Zašto, pitamo.
– Nama ovdje to je logičan slijed. Ženu znamo, uz Bandića je dugo godina, a on je jedini o kvartu vodio brigu. Čini mi se, ako itko drugi postane gradonačelnik, stanovnici Kozari puteva ga neće vidjeti nikad, osim u novinama ili na televiziji – kaže nam Tabaković pa dodaje da je Bandić svoj posljednji teren odradio upravo u njegovu naselju.
Dan prije smrti bio je na otvaranju asfaltiranog IV. odvojka I. Kozari puta. Vrtjelo se tad janje, bilo je i odojka. Tako se posao slavi u Kozari putevima.
Idemo do tog novog asfalta, do posljednje kuće do koje dolazi, prije nego što izbija na Radničku cestu. U dvorištu čija je ograda ukrašena lavovima stoji Renato Knežević.
– Pa bili ste vi već kod mene! Večernji, je l’ tako? – pita nas Knežević, a mi kimamo glavama. Tako je.
– Izrezao sam ja sebe iz novina, hoćete vidjeti? – još jedno pitanje nabacuje veseli domaćin, a nama brade opet potvrdno dotiču vratove pa se vraćaju. Ulazi u kuću Knežević, donosi fascikl i otvara.
– Evo me! – kaže, a mi čitamo. Godina je 2006., Knežević je na fotografiji naslonjen na svoju ogradu, tada bez bijelih kraljeva životinja, dok iznad njega u naslovu stoji “Divlja gradnja iza Bandićeve fotografije”.
Logičan odabir tadašnjeg urednika jer gornji je, drveni kat Kneževićeve kuće, tad bio oblijepljen plakatima ondašnjeg gradonačelnika. Danas sve izgleda drukčije. Kuća više nije u goloj cigli i drvu, ožbukana je i, ono najvažnije, legalizirana.
– Ne fali mi više ništa. Sad kad je još ovaj asfalt ovdje prošao pa se ne moramo, kad kiša padne, penjati po ogradama dvorišta da dođemo do doma, ovdje je živjeti milina – kaže Knežević, a mi opet povlačimo svoje “dosadno” pitanje. Tko će biti gradonačelnik?
– Ja ću ostati vjeran stranci, Jelena će biti moj izbor. Ali nećemo nikad više imati gradonačelnika kakvog smo imali. Pa tko bi onako hodao po blatu, tko bi došao k ljudima? – govori Renato Knežević podsjećajući na legendarni Bandićev obilazak Kozari puteva i prolazak kroz lokvu u mokasinkama.
Zahvaljujemo i pozdravljamo našeg sugovornika, krećemo dalje.
– Kad je to u novinama? – dovikuje nam s ulaza u kuću.
– Subota! – vičemo znajući da je to, za njegov fascikl, važan podatak. Kneževićeva ulica sad ima asfalt, ali, kako nam objašnjava predsjednik Mjesnog odbora Denis Tabaković, nije ona najveći proljetni projekt. Oko 1,8 milijuna kuna koštat će rekonstrukcija I. Kozari Puta, koja bi trebala početi ovih dana. Ilicom zovu tu ulicu stanovnici kvarta jer njome se dolazi do svih odvojaka u naselju.
– Tu su i dućani, pekarnice, kladionice, promet je najgušći – o svojevrsnom “centru” Kozari puteva govori nam Tabaković.
Asfalt je krpa na zakrpi, pun je rupa, a nema ni kanalića za odvodnju. To, kaže, treba riješiti.
Slaže se s tim i Boro Katana, kojeg susrećemo na povratku iz plastenika. Uzgaja uglavnom povrće, objašnjava nam, ali ništa puno, samo za “potrebe familije”. A familija je na I. odvojku.
– Već dugo je tako, prvi sam došao u ulicu, 1986. godine – otkriva nam Boro Katana.
I kako je, pitamo.
– Odlično, sad je odlično. Nije bilo oduvijek, ali puno se napravilo – kaže.
Što nedostaje, pitamo.
– Stupovi – veli Katana, rukom pokazujući obližnje dječje i košarkaško igralište.
Rasvjetni stupovi?
– Ma da. Trebaju doći svaki čas. A igralište je skroz novo, ne bih da ga se uništi. Pa sad ja noću pazim. Gledam dolazi li se okupljati mladež pa, kad pretjeraju, otjeram ih – pojašnjava nam Katana koji želi da sprave za klince ostanu upravo sprave za klince.
Ima li puno posla onda noću, pitamo.
– Kako kad, uglavnom je mirno. Ne mogu, znate, u ovakvo vrijeme zamjeriti ni tinejdžerima – smije se Katana kojega također pitamo za politiku.
Teška mu je to tema, veli.
– Ne znam ni tko su sve kandidati. Mislim, čuo jesam, ima ih puno, ali jednostavno ih ne poznajem. Iskreno, i kad vidim da su na televiziji, prebacim kanal – govori nam naš sugovornik koji se, baš poput Renata Kneževića, prisjeća Milana Bandića.
To je bio čovjek, kaže.
– Vijest o njegovoj smrti sve nas je ovdje strašno pogodila. Pa on je jedini koji nas je ikad saslušao. Kad je Marina Matulović Dropulić bila gradonačelnica, ona je htjela sve kuće u Kozari putevima porušiti. Bandić nam je omogućio da dobijemo papire, da sve legaliziramo – kaže Katana, “čuvar igrališta”.
Čavrljaju na njemu tri mame. Kakav je ovo kvart za djecu, pitamo ih.
– Super, pa vidite – odgovaraju nam.
Jedna od njih, baš kao i predsjednik kvarta Denis Tabaković, rođena je u Kozari putevima. Ne doslovce, naravno, ali ondje živi otkako je beba. Što se promijenilo, pitamo 31-godišnju Milenu Kapetanović.
– Puno toga. Ali nisam nikad ni pomislila odseliti se iz kvarta. Meni je ovdje uvijek bilo lijepo – kaže Milena Kapetanović, pored koje je u dječjim kolicima njezina Laura. Curica, ponosno dodaje mlada mama.
– Nakon četiri dječaka, evo nam i nje – kaže, a mi prebacujemo, ponovno, na politiku.
Ne prati je niti je zanima, kaže nam iskreno. A ima i posla, dodaje, dok okom prati četvoricu sinova koji po parku trčkaraju s prijateljima. Dečki koji će u budućnosti možda zaigrati i za lokalni klub. U njemu 180 djece trenutačno trenira nogomet, a jedan od sljedećih velikih projekata, otkriva Denis Tabaković, jest igralište s umjetnom travom za buduće Modriće, Rakitiće i Mandžukiće. Da budu u skladu s pravilima Fife.
– NK Most to zaslužuje – kaže Tabaković.
Kud baš NK Most, a svi u naselju bandićevci, šalimo se.
Simpatično je to i Tabakoviću, ali nogomet, u ovom slučaju, veli, nema veze s politikom.
– Ime je, koliko ja znam, zbog blizine Domovinskog mosta – kaže predsjednik Mjesnog odbora pa otkriva još jedan veliki plan za svoj sljedeći mandat. Na nj računa. Na njih, točnije, i na projekt i na mandat. Društveni dom. S ambulantom, a možda i poštom.
– To ćemo pitati stanovnike, neka oni odluče što žele i što im treba. U svakom slučaju, sad nam je lakše planirati i takve sadržaje kad je provedena i parcelizacija jer još do prije nekoliko godina pola se kvarta, primjerice, vodilo kao jedna jedina parcela – veli Denis Tabaković.
Prolazimo s njim i pored kuće čije se dvorište prije dvije godine našlo u svim televizijskim i novinskim dnevnicima. Otpad koji je ondje gomilan tada je proglašen ekološkom katastrofom, a djelatnici Čistoće dvaput su ga čistili. Smeća i sad ima, ali u minimalnim količinama.
– Prijavio sam to tada Gradu jer su se susjedi žalili – kaže Tabaković pa dodaje i da je zbog tog “cinkanja” dobivao prijetnje. Više otkriti ne želi. A s obzirom na to da Kozari puteve djelomično naseljavaju i Romi, pitamo kakav je suživot.
– U redu. Posebnih problema nema. Pitaju me nekad ljudi rade li nered. Obično na to odgovaram da ga rade i drugi, nema tu razlike – kaže nam šef naselja u kojem, za razliku od prošlih godina, plakata s kojih se smiješe potencijalni kandidati za gradonačelnike nema.
Je li im to neobično, pitamo dva gospodina koji sjede na terasi kafića Cobra. Onog istog ispred kojeg nas je dočekao Tabaković, koji se sad vratio kući. Čekali su ga supruga i troje djece.
– Nama je ionako samo jedno ime bitno – kaže jedan od gospode u Cobri pa pogleda prema nebu. Bog, pitamo, iako odgovor znamo.
– Možete i tako reći, ali na Bandića mislimo – odgovara nam pa s prijateljem nazdravlja gemištima. Ali dalje se mora, kažemo.
– Mora se, ali isto ćemo – veli jedan od sugovornika koji nas je odmah zamolio da njegovo ime ne pišemo. To isto bi i njegov prijatelj. Nećemo, obećavamo.
– Uglavnom, najbolji bi izbor za nas bila Jelena Pavičić Vukičević. Ona nas ne bi ostavila po strani. Iskreno, meni se sviđa i Miroslav Škoro jer volim njegovu “Sude mi”. Ali ne mogu zbog toga glasati. On, a i svi ostali kandidati trebali bi nas posjetiti. Možda im je to teško jer unaprijed misle da naše glasove neće dobiti, ali nikad ne znaš. Jedino ako im je dolazak problem jer misle da smo niža razina. U tom slučaju nek’ se ne pojavljuju – rekao nam je gospodin iz Cobre, dok je njegov prijatelj, u znak odobravanja, samo kimnuo glavom.
Opraštamo se od njih, ali i od jedne od Bandićevih glavnih biračkih utvrda. Druga je odmah preko puta – Kozari bok, gdje je bivši gradonačelnik dobivao oko 80 posto glasova, a rubni dijelovi grada također su mu išli na ruku. U Sesvetama za njega je bilo oko 70 posto birača, a u Dubravi bi dobivao otprilike pet posto manje glasova. Kome će se sad taj bazen prikloniti, jasnije će biti za 30 dana. Podsjetimo još samo, prema posljednjem istraživanju koje je, na 800 birača, N1 televizija provela u suradnji s agencijom MASMI, najveće šanse za čelno mjesto Zagreba trenutačno ima Tomislav Tomašević sa 37,6 posto, a slijede ga SDP-ov Joško Klisović s 11,7, HDZ-ov Davor Filipović s 10,7 te Vesna Škare Ožbolt s 10,2 posto glasova. Jesu li anketirali i kojeg stanovnika Kozari puteva?
Video - Otto Barić otkrio zašto se pridružio J. Pavičić Vukičević: I danas mi dolaze poruke 'Kaj, ti nisi mrtav?'
Ovih Tabakovića se ne sjećam da su se 90 tih javili u Mjesnu zajednicu radi dežuranja,naoružanja,blokade Borongajke ali bogme se nije javio ni Bandić.Svi na Peščenici to znaju.