Neodgovorni populizam definitivno sve više opterećuje Hrvatsku. Populizma ima svugdje. Na neki način on i mora biti sastavni dio javnog života. Međutim, što kad se populizam usidri u takozvanim ključnim mainstream medijima?Vrlo teško se jednom mediju baviti drugim medijima, ali ponekad pojedini sadržajni incidenti zaista zaslužuju posebnu pažnju jer postaju najbolji primjeri sistemskog problema, tj. populizma.
Primjerice, bilo je vrlo zanimljivo pratiti kako je na kampanjski način u nizu tekstova napadnut aktualni guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić.U prvom tekstu autori su se zgražali nad Vujčićevom astronomskom plaćom koju je navodno povećao, dok je drugim zaposlenicima primanja smanjio tri posto.U drugom tekstu na udarnom prostoru, na drugoj i trećoj stranici novina, skandalizirali su činjenicu da guverner zapošljava kuhara koji će mu sljubljivati vino i hranu.U trećem, također bombastično plasiranom tekstu, Vujčić je prikazan kao razuzdani globtroter, osoba opsjednuta pretežno nepotrebnim putovanjima koja ne želi veći dio vremena provoditi na svom radnom mjestu, tj. HNB-u.
U sva tri slučaja bilo je očito da su autori dobili informacije od samog HNB-a, ali su ih interpretirali na poprilično nevjerojatan način, kao da je svrha diskreditirati guvernera centralne banke i samu Hrvatsku narodnu banku.
Bilo je sasvim jasno da nikoga nije briga što je reputacija čovjeka, koji bi se danas-sutra mogao naći u situaciji da vodi zemlju kroz novu financijsku krizu uzrokovanu možebitnom propašću neke od značajnijih srednje velikih banaka, zapravo ozbiljno sistemsko nacionalno pitanje. Pa tko će u situaciji kad krene takva oluja u domaćem financijskom sektoru vjerovati fićfiriću koji samo misli o putovanjima u neke daleke zemlje, dobrom vinu koje će se sljubiti s hranom te o povećanju svoje plaće dok poručuje da bi je trebalo srezati svima drugima?Činjenica je da svaki autor u novinama o Vujčiću može misliti što god hoće, ali je vrlo zanimljiva taktika javnog diskreditiranja bez pravog, stručnog obračuna s Vujčićevom monetarnom politikom, odnosno ključnim potezima HNB-a. Uz to, nejasno je da se ta kampanja zapravo bazira na maksimalno populističkoj interpretaciji činjenica. Krenimo redom.Iako je autorima teksta o Vujčićevu povećanju plaće bilo jasno da Boris Vujčić nije svoju plaću povećao, nego je u javnom iskazivanju objedinio dosadašnja primanja u obliku plaće i naknadu za vođenje Savjeta HNB-a, skandal je ipak proizveden. Primanja su mu čak nešto manja, ali je ipak prikazan kao neki raskalašeni državni dužnosnik. Usto, valja znati da Vujčić zapravo ima najmanju plaću među svim guvernerima centralnih banaka u EU.
Mjesečno prima 4572 eura, dok, primjerice, poljski guverner ima 10.000 eura, rumunjski 12 tisuća, češki 13.800, litavski 5000 eura, slovenski 5200 eura. Oni pak u zapadnoeuropskim zemljama uopće se ne mogu uspoređivati. Šef Bundesbanke mjesečno prima oko 22 tisuće eura, prvi čovjek Oesterreichische Nationalbank 23 tisuće, guverner Banca d’Italia šepiri se sa 63 tisuće, predsjednik De Nederlandsche Bank posprema u kućni budžet 33,8 tisuća eura, guverner Finlands Bank 24,5 tisuće eura...
Marasovo urokljivo oko
Komentar ministra Marasa o pitanju Vujčićeve plaće kako nije logično da guverner ima višu plaću od premijera jer premijer ipak radi složeniji posao, a koji je došao nakon objave spomenutog populističkog pamfleta, također je potpuno neshvatljiv. Primjerice, ako u Velikoj Britaniji odluče dovesti stranca (Kanađana) da im vodi Bank of England i pri tome daju mnogo višu plaću nego što je ima David Cameron (480 tisuća funti prema 228 tisuća dolara), jasno je da Gordan Maras ništa ne zna o odnosima primanja visokospecijaliziranih stručnih javnih funkcija i općih javnopolitičkih dužnosničko-službeničkih pozicija za koje nije potrebna posebna izobrazba niti ekstremno visoka razina ekspertize. Ako je zemlja s najvećom tradicijom u bankarstvu i javnim financijama (Velika Britanija) dovela stranca i masno ga platila, onda je valjda znala da želi stručnjaka kojeg će dobro platiti. A mi želimo guvernera koji će ravnopravno razgovarati sa svim drugim guvernerima i ministrima financija o najsloženijoj problematici te smo šokirani jer ima plaću kao radnik na traci u Audiju. Maras je u krivu ako misli da plaće javnih dužnosnika u svim slučajevima mogu i moraju biti demagoške javne poruke.
Naime, ako danas u vrhu HNB-a imamo ljude koji su u privatnom sektoru imali godišnja primanja od oko 100 tisuća eura, kakve su šanse da će ostati u centralnoj banci ako Marasovo urokljivo oko gurne HNB u sustav službeničkih plaća? Najvjerojatnije će izazvati opću evakuaciju iz institucije za koju bi se moglo reći da je jedina koja u kontinuitetu dulje od desetljeća drži izuzetnu razinu stručnosti i profesionalnosti. To je lako provjerljivo. Treba samo usporediti stručne materijale koje, primjerice, producira HNB u odnosu na one koje producira Ministarstvo financija ili bilo koje drugo ministarstvo. Potpuno je očito da je HNB za sve njih druga, viša razina. Je li cilj politikom javne diskreditacije uništiti instituciju koja je uspjela zadržati stabilnost financijskog sustava u neviđeno dubokoj krizi? Jesmo li svjesni da se u međunarodnim krugovima čak pomalo čude kako je moguće koliko je hrvatsko bankarstvo otporno na ovako duboku i bolnu krizu? Što bi bilo da su nam i velike banke propadale kao u Ukrajini?
HNB zarađuje i još daje Liniću
Što se tiče plaća u HNB-u, valja istaknuti da to nije institucija koja se financira iz proračuna. Suprotno. HNB svojim operacijama na međunarodnom i domaćem tržištu zarađuje. Tako su u 2011. u proračun uplatili 480 milijuna kuna, u 2012. godini 381 milijun, u lani 432 milijuna. Da je prošle godine HNB vodio netko Marasov, s “primjerenom” plaćom, HNB bi vjerojatno imao gubitak jer ne bi znao izvesti puke knjigovodstvene zahvate koji su omogućili da HNB pomogne Liniću i uz padajuće prinose na međunarodnom tržištu. Primjerice, na njemačke obveznice čak se mora plaćati! HNB je lako mogao imati gubitak. Znate li koliko su u proračun uplatili u tri spomenute godine češki i mađarski guverner. Po nula eura. A imaju više plaće. Njih bi Maras linčovao?Svako tko govori o kompleksnosti nečijeg posla bilo bi dobro da se prvo upozna s tim o čemu govori. Kompleksnost monetarne politike, njezine analitike, međunarodnih propisa... tolika je da se zaista ne može povjeriti nekome tko je – dobio povjerenje birača.
Popularnost i masa ili bilo kakav kolektivni um zadnje su što bi trebalo utjecati na donošenje odluka u HNB-u i neka ostane tako.Pri ovome nikako ne treba brkati podršku HNB-u i guverneru kao institucijama u slučaju primitivnih populističkih napada s ozbiljnim raspravama o njihovoj politici.Nažalost, dojam je da su domaći mediji previše plitko mjesto da bi se dobio ozbiljan prostor za sučeljavanje, recimo, mišljenja o HNB-ovoj zaoštrenoj politici rezervacija. A dileme su tu velike. Više bankara prepričalo nam je uvjerljive, ali u javnosti osjetljive primjere tvrtki za koje je dojam da je HNB išao preagresivno sa zahtjevom za rezervacije, što je rezultiralo direktnim udarom na profitabilnost banke. Pri tome je argument HNB-a najčešće bio da su rezervacije kao premještanje novca iz lijevog u desni džep te da će banka izvući novac ako zaista i naplati osporena potraživanja. Međutim, tu se otvara pitanje procikličke, odnosno prorecesijske politike HNB-a, devastirajućeg učinka na ionako sve neatraktivnije bankarsko tržište, na daljnji rast averzije prema prihvaćanju rizika..., na cijeli niz faktora koji bi mogli biti dobra tema o Vujčiću i centralnim bankarima. Pa neka sud javnosti procijeni. Međutim, takve argumentirane rasprave nema, tek se uz tri spomenuta “slučaja” u medijima pojavljuje “biser” o nekakvoj spornoj Vujčićevoj kazni za parkiranje.
Nadalje, može se pisati o tome je li HNB trebao biti javno otvoreniji u slučaju spora banaka s Udrugom Franak. Poznato je da je HNB iza zatvorenih vrata bio jako kritičan prema pojedinim rješenjima Ministarstva financija u novom Zakonu o potrošačkom kreditiranju, kao i što se tiče presude suca Dobronića u slučaju Franak. Međutim, čak i uz tu potporu, banke su se osjetile izdane. I o tome – bitnom i intelektualnog napora vrijednom prijeporu također se ne piše, nego o, rekli smo već, Vujčićevim putovanjima. Pa je li bitnije bistriti suštinu krupnih društvenih pitanja ili nisko podvaljivati?
Voli putovati. Pa?
Opće je poznato da guverner Vujčić voli putovati, da uživa u druženju s predstavnicima svjetskog financijskog establišmenta, predstavnicima Europske centralne banke, MMF-a, kolegama guvernerima, ministrima financija, bankarima i ostalim poslovnim ljudima... Očito je da je Vujčić ovisnik o velikim dozama visoke intelektualne razine u komunikaciji. Pa što? Nije li mu to u značajnoj mjeri i opis posla.Trebamo li introvertiranog guvernera? Koliko znači činjenica da Vujčić već desetak ili više godina poznaje niz vrlo visokih dužnosnika u ključnim europskim i svjetskim financijskim institucijama? Svakome tko misli da to nije važno, jednostavno se može reći da je u teškoj zabludi. U krajnjoj liniji, ako je Vujčić možda trebao javno biti odlučniji u slučaju Dobronić, bi li poslovni bankari sa svim svojim plaćama i bonusima trebali biti prvi koji bi preko svoje udruge trebali braniti svojeg guvernera što god mislili o njegovoj politici rezervacija ili su spremni na to da ulica sudi o njima samima?Nisu to nipošto bezazlena i jednostavna pitanja na koja bi nam neki mediji, političari i bankari hitno trebali ponuditi odgovore.
Ovo već postaje kolumna o zaštiti imena i djela gosp. Vujčića. Nije, naravno, riječ o populizmu već o tome da o guverneru govore njegova djela. Plaća veća od predsjednika i premijera, putni troškovi od 35 000 kuna mjesečno, HNB plaća troškove pauk službe (???) a on na čelu HNB nije regulator bankarskog tržišta već sluga bankarskih interesa na štetu poduzeća, države i građana.