''Ako mislite sa mnom razgovarati o ovoj situaciji, ja sam dao javnu izjavu koja govori sve što sam htio reći za javnost'', kratko je, među ostalim, rekao Budimir Lončar u vezi kontroverzne odluke Milana Bandića da se njemu, bivšem jugoslavenskom ministru vanjskih poslova dodijeli Medalja Grada Zagreba. Lončar ju je odbio pod obrazloženjem da „ne želi sudjelovati u javnom igrokazu koji sramoti domovinu“ i kampanji protiv njega koja je, kako je rekao, „prerasla u linč“.
No, tko je Budimir Lončar, čovjek koji nikada nije progovorio o svojoj ulozi i djelovanju u jugoslavenskoj tajnoj policiji, Odjeljenju za zaštitu naroda (Ozna), a nakon toga i u tajnoj službi Sekretarijata za vanjske poslove SFRJ? Podrijetlom je iz Preka na otoku Ugljanu gdje je rođen 1. travnja 1924. U kolektivnoj svijesti Hrvata u Dalmaciji Italija je bila neprijateljska i okupatorska, posebno fašistička Italija pod Benitom Mussolinijem. Mještani Ugljana, Preka, koji su posjedovali zemlju na kopnu, imali su problema s talijanskom upravom u Zadru pa su imali dodatan motiv za protutalijanstvo. Siromašni otočani su i zbog toga bili okrenuti odlascima i iseljavanju po cijelom svijetu, posebno u Ameriku, gdje su mnogi Hrvati iz Dalmacije imali rodbinu. To je vrijedilo i za obitelj Budimira Lončara.
Odrastao u obitelji sa šestoro djece, imao je još četiri brata i sestru. Običaj je bio da jedan sin ostane na otoku, na zemlji, drugi se školuje, treći izuči zanat, a ostali na brod ili preko „velike bare“. Jedan od Lončarove braće školovao se, primjerice, na otoku Školjiću (Galevcu) gdje je još od 15. stoljeća smješten franjevački samostan sv. Pavla Pustinjaka. Škola je imala pravo javnosti. Drugi brat radio je u slastičarnici u Zagrebu itd. Budući da je Budimir Lončar imao stričeve u Americi, nadao se da će ga otac poslati preko Atlantika, međutim, tome se usprotivila njegova majka jer je željela da se i on školuje. Tako je, umjesto u SAD, Lončar završio u glavnom hrvatskom gradu. Budući da mu je otac trgovao zeljem, povrćem, u Zagrebu je sina Budimira smjestio kod prijatelja iz Prvog svjetskog rata. Zbog skučenog prostora od 30-ak kvadrata, u početku je mladi Lončar spavao s očevim prijateljem na kauču, a gazdina žena i dvoje djece, koji su već studirali, u krevetu.
„To je bio dosta mučan početak. Mogu reći čak i tužan“, rekao je 2014., prisjećajući se školovanja u Zagrebu, Budimir Lončar Dragoslavu Simiću, beogradskom radijskom novinaru.
POVEZANI ČLANCI:
„U toj porodici je bilo dosta teško živjeti. Prije svega živjeli smo na periferiji Zagreba. Ja sam tada morao odmah sebi naći funkciju u toj porodici, jer sam osjećao da moram biti koristan, da ću u protivnom njima biti veliki teret. Jer moj otac je obećavao da će slati nešto krumpira, nešto zeleni, nešto u parama. Ali sve je to bilo nesigurno. I tako sam ja odmah ušao u funkciju da donosim vodu svaki dan jer voda nije bila u kući. Da pomažem njemu u čišćenju vanjskog zahoda, da malo opslužujem tu sustanare koji su kod nas bili. To je bilo za mene jedna vrsta i socijalnog pa i psihološkog pada“, ispričao je, uz ostalo, Budimir Lončar novinaru Simiću.
‘Bila je to velika vojska’
Razlike između siromašnog dječaka iz Preka i građanske djece, osim u tjelesnom odgoju i sportu, poput rukometa i nogometa, u školi su bile itekako vidljive. Njegovi kolege imali su ljepšu i noviju odjeću, bolje su se oblačili, svi su govorili njemački i francuski, nakon škole odlazili u glazbenu školu svirati neki od instrumenata itd. Bio je to za dječaka Budimira Lončara kulturološki šok. Pa ipak, u sportskim disciplinama Budimir Lončar se među školskim kolegama isticao.
A kad je pak njegov gazda promijenio adresu i preselio se u Mihanovićevu ulicu jer je postao pazikuća u jednoj zgradi, stanje se malo popravilo. Mladi podstanar Lončar dobio je druga zaduženja – ujutro je otvarao i navečer zatvarao prozore na zgradi, raznosio je stanarima novine, pomagao kućnim pomoćnicama nositi drva u stanove itd.
Kad je 1941. počeo rat, Lončar je pohađao šesti razred gimnazije (što je danas drugi razred srednje škole). Na Lončara je, nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, sudbonosni utjecaj imao njegov razrednik i profesor fizike i matematike Bogdan Ogrizović, sekretar Četvrtog rajonskog komiteta KPJ, izrazito lijevo orijentiran. Na školskom izletu u Ozlju, u jesen 1941., Bogdan Ogrizović okupio je petoricu mladića iz razreda i pred njima održao konspirativan govor protiv NDH za koju im je rekao da „nije naša država“, nego „satelitska“ i da se oni kao napredni omladinci „ne daju zavesti“. Ustaške vlasti poslije su Ogrizovića uhitile polovicom 1943. i objesile u Dubravi krajem iste godine.
Nakon završetka rata Ogrizović je posmrtno proglašen narodnim herojem. A Lončarevo srednjoškolsko društvo, zapravo organizirana SKOJ-evska grupa, pod izlikom sportskog okupljanja osnovalo je u Zagrebu klub „Jelenovac“. Kad je 1942. policija uhitila jednog od članova grupe, ostali su se razbježali, a Budimir Lončar vratio se u Dalmaciju i pridružio partizanima. Vrlo brzo postao je član oblasnog komiteta SKOJ-a te napredovao u komunističkoj hijerarhiji. U Zagrebu je, naime, od Ogrizovića naučio tumačiti ciljeve komunističke ideologije. U tom pogledu bio je daleko školovaniji i informiranijih od ostalih. I strogo je poštovao partijsku hijerarhiju. Bio je zadužen za regrutaciju, ilegalno je mobilizirao mladež, radio je u prištapskim jedinicama, ali i u agitpropu. Odlazio je u postrojbe širiti (dez)informacije koje je slušao na radio postaji Slobodna Jugoslavija. Kao član oblasnog komiteta SKOJ-uređivao je novine itd.
Budimira Lončara sjećao se danas pokojni svećenik Miroslav Badurina, koji je u knjižici „Moj curriculum vitae“ (2006.), opisao upad partizana u franjevački samostan na otoku Školjiću, nakon pada Italije. U poglavlju „Pad Italije 8. rujna 1943. – u Preko došli partizani, a Zadar zaposjeli Nijemci“. Badurina se na Školjiću školovao za budućeg svećenika. Rođen je u Lunu na otoku Pagu 1924.
Badurina i knjižici opisuje događaj kako su partizani zapucali na Talijane u čamcima koji su se s bijelim zastavama htjeli predati. U čamcima je bilo ranjenih, a vjetar je čamce odnio na obalu Školjića, otoka 80-ak metara od Preka. Unatoč ogorčenosti prema Talijanima, svećenici su postupili kršćanski i pomogli ranjenicima, međutim, u samostan su upali partizani.
„Odjednom banuli u samostan partizani na čelu s Budom Lončarom, Prečaninom. Dobro smo ga poznavali jer je često ljeti dolazio na Školjić igrati nogomet, a tako i za vrijeme ferija... Čim su došli, prva im je stvar bila skidati ručne satove ranjenicima. Naš klerik fra Marijan Šegulja reagirao je pred Budijem Lončarom: Pa ljudi, trebalo bi ljudskije postupati, pa vidite da su to ranjenici. Na to se Budi Lončar upravo izderao na njega: Svi ste isti kao i oni, i svi biste trebali ovako završiti.“ Tada su odveli jednog lakše ranjenog, a ostavili teže ranjenog. Bio je jako preplašen i stalno ponavljao na talijanskom: Ubit će me partizani. Nakon desetak dana odveli su ga partizani. Sutradan smo ga vidjeli kako nekoliko metara od obale Školjića pliva glavom dolje, nogama pod vodom, nošen strujom prema lazaretu“, napisao je svećenik Miroslav Badurina.
Nakon pada Italije, Lončar se, osim rada u prištapskim jedinicama, borio protiv Nijemaca u sastavu Devetnaeste divizije.
„Sa Nijemcima smo imali vrlo, vrlo teške bitke... Ali Nijemci su imponirali, znate, istovremeno. Bila je to velika vojska. I kad su bili zarobljeni držali su se vrlo dostojanstveno za razliku od Talijana koji su plakali, koji su molili... Naravno kapitulacija Italije je bilo nešto posebno. To je bila prva pobjeda. To je bilo sve u euforiji“, ispričao je Budimir Lončar novinaru Simiću. Lončar je bio fanatik do te mjere da je smatrao da je za vrijeme rata, e da bi se dokazao u borbi, dužnost biti ranjen.
„Jer ne biti ranjen teško je dokazati da si hrabar. Mada je bilo ljudi koji nisu bili ranjeni, a bili su izuzetno hrabri i vodili su uspješno partizanske jedinice.“ Zbog ranjavanja 1943. Lončara je ukorio oblasni sekretar KPJ koji mu je rekao da se ne smije izlagati jer je im je on „dragocjen kadar“.
Uz prisilni rad
No, po završetku rata kao jedan od najpovjerljivijih i najpouzdanijih komunističkih kadrova u Zadru i okolici imenovan je načelnikom Okružnog odjeljenja zaštite naroda (Ozna), tajne komunističke policije, zadužene za istragu „narodnih neprijatelja“. Nekoliko dokumenata iz lipnja i srpnja 1945. dokazuju da je Lončar bio načelnik Ozne za zadarsko područje. U jednom od dokumenata od 5. 6. 1945., upućenom Okružnom NOO Zadar, navodi se da je Ozna preuzela od javnog tužitelja istragu protiv braće Tolja iz Zadra, koji su se bavili trgovinom.
Ozna se zanimala za njihovu imovinu, novac i robu u magazinu. U jednom drugom dokumentu, od 5. 7. 1945., koji je također potpisao Budimir Lončar, Ante Veršić iz Ninskih Stanova upućuje se „na nadležni sudski postupak“. Veršić je najprije kratko bio u partizanima, a potom u domobranima. Ozna je Veršića prokazala kao “ustašu“. Osuđen je na kaznu zatvora od sedam godina, uz prisilni rad. Njegov bat Šime Veršić prošao je gore, Udba ga je likvidirala 1972. Ive Veršić, sin Šime Veršića, za golgotu strica Ante i smrt oca Šime u medijima je optuživao Budimira Lončara čija uloga kao načelnika okružne Ozne nije do kraja ni istražena ni razjašnjena.
Na upit kako komentira preslike dokumenata koje je potpisao kao načelnik Ozne, Budimir Lončar u kratkom telefonskom razgovoru za Večernji list odgovorio je: „Sve su to falsifikati! Treba vidjeti dokumente, treba biti priseban i tako dalje. Poštujte moju situaciju, imaju dokumenti, živi svjedoci, oni koji su sa mnom radili. Sve su to falsifikati! Pustite me na miru, sad sam na sastanku, ne mogu prekidati“. I još jednom dodao da su sve to falsifikati! Dokumenti iz hrvatskih arhiva ga demantiraju.
POVEZANI ČLANCI:
„Ako su ti dokumenti falsifikati, onda su oni falsificirali svoju stvarnost“, komentirao je doc. dr. sc. Zlatko Begonja s Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru, koji je 2007. doktorirao na temu „Političke prilike i sudski procesi u Zadru od 1944. do 1948.“ Lončar je u tajnim službama radio sve do 1949. Njega se dovodi u vezu otmice emigranta Drage Jileka u Rimu, profesora hrvatskoga jezika, koji je doveden 1949. u Beograd gdje je mučen i ubijen. Dovodi ga se i u kontekst žestokog obračuna s informbiroovcima itd.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, komunisti su „narodne neprijatelje“ u zaleđu Zadra i na otocima bacali u više od dvadeset jama za koje se zna, a najveća je ona u kojoj ne ostaju tragovi zločina – more. Komunisti su likvidirane „narodne neprijatelje“, koji su bacani u more potajice zvali „Podvodni bataljun“.
Odnos s Tuđmanom
No, Budimiru Lončaru se 1950. ispunio dječački san da otputuje u Ameriku, ali ne preko “velike bare” kod strica, nego kao djelatnik jugoslavenskog konzulata u New Yorku. Najprije je želio u Francusku, ali su mu prijatelji sugerirali da pokuša javiti na natječaj za New York. Dokumente koje je iz CK SR Hrvatske donio u Savezni sekretarijat za inozemne poslove predao je na ruke Ankici Tuđman, supruzi Franje Tuđmana, koja je bila pomoćnica načelnice za kadrovsku službu Borke Kovačević. Ondje je radila i Savka Bulat, sestra generala Bulata. Tada je Lončar upoznao i Franju Tuđmana. Lončar se poslije, nakon Tuđmanova povratka iz Beograda u Zagreb, s Tuđmanom sastajao u ateljeu Ede Murtića. Svibnja 1950. Lončar je, prema vlastitim riječima, otišao u New York bez jednog sata engleskog jezika. Jezik je počeo intenzivno učiti tek po odlasku u Ameriku. U New Yorku mu je na početku šef bio Miodrag Marković kojeg su komunističke vlasti preuzele iako je bio kadar Kraljevine Jugoslavije. Poslije je Budimir Lončar ušao i u jugoslavensku misiju pri UN-u... Svoj uspjeh u diplomaciji može najviše zahvaliti Koči Popoviću, jugoslavenskom ministru vanjskih poslova od 1953. do 1965. koji je cijenio Lončarova umijeća, a jedno od njih je da ima fantastičnu memoriju. Mogao je prilično vjerno rekonstruirati razgovore s visokim dužnosnicima.
Pamtio je sve od riječi do riječi tako da je Koča Popović u jednom trenutku pomislio da Lončar snima razgovore. Stoga je, nakon povratka iz New Yorka, Lončar bio načelnik Odjela za analizu i planiranje Saveznog sekretara vanjskih poslova i specijalni savjetnik ministra od 1957. do 1964. Lončar je stalno napredovao u jugoslavenskoj diplomaciji. Bio je veleposlanik u Maleziji, Singapuru i Njemačkoj, a nakon mandata jugoslavenskog veleposlanika u SAD-u od 1983. vodio je obavještajnu službu jugoslavenske diplomacije. Godine 1987. imenovan je saveznim ministrom vanjskih poslova što je bio do samog kraja 1991. Lončareva izjava da je u dogovoru s Tuđmanom otputovao u New York 1991., kad je Vijeće sigurnosti donijelo odluku za embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju, izazvalo je žestoke reakcije. Tim embargom Hrvatska je bila pogođena jer je JNA imala oružje, a Hrvatska nije.
“Ako postoji nešto na što sam ponosan, onda je to moje sudjelovanje u radu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kada je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju”, rekao je Lončar. Navodno je Tuđman čestitao Lončaru na usvajanju rezolucije 713 od 25. lipnja 1991., ali ne postoji izvor koji to potvrđuje. U svakom slučaju, ta rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a nije pomogla Hrvatskoj. S time se slažu hrvatski povjesničari i političari. No, istinita je Lončareva ocjena da je Tuđman htio internacionalizaciju jugoslavenske krize jer je to Hrvatskoj odgovaralo. Tuđman je bio čovjek okupljanja. On je svoje političke protivnike, posebno one koje je poznavao, htio pridobiti za sebe kako bi bili od neke koristi za Hrvatsku. Takvim je svojim postupcima davao do znanja da je širok i da onaj tko hoće na razne načine može pomoći Hrvatskoj, posebno u visokoj politici.
U uvjetima brutalne agresije na Hrvatsku, uveden je i embargo na uvoz oružja 5. srpnja 1991. od strane Europske Unije (tada EEZ), a 25. rujna 1991. i od strane Vijeća sigurnosti UN-a, što je išlo u korist JNA, a znatno otežalo obranu Hrvatske. „Zasluge“ za njegovo uvođenje pripadaju prvenstveno Velikoj Britaniji, ali i tadašnjem jugoslavenskom ministru vanjskih poslova B. Lončaru bez čijeg pristanka do nametanja embarga sigurno ne bi došlo. (Josipa Jerabek, Brijunska deklaracija: (ne)uspjeh europske zajednice, Pravni fakultet, Zagreb, 2020.)