Od misterija do senzacije, u samo dva mjeseca odveo je Medveščak u debitantskoj sezoni u KHL-u do statusa kakav nitko nije imao. Ni jedna momčad nije tako briljirala prve sezone u najboljoj ligi u Europi. Kako je uspio, što je učinio i što namjerava učiniti, ispričao je za Max!
Croatian Sensation, tako su početkom 90-tih zvali Tonija Kukoča u Chicago Bullsima, tada najpopularnijem košarkaškom klubu svijeta. Bio je to kraj Jordanove ere, vrijeme Pippena, Rodmana i – jednog Hrvata. Za mladu zemlju u ratu, takva je promocija u SAD-u bila sjajna.
Danas, točno dvadeset godina kasnije, sportska se priča ponavlja. Croatian Sensation preselila se iz Amerike u Rusiju, glavni protagonist više nije košarkaš, već hokejaška momčad, na čijem je čelu Mark French. U kratkim hlačama i japankama, na svom (hladnom) radnome mjestu, klupi kraj leda u Domu sportova, ispričao nam je koja je tajna nevjerojatnog uspjeha Medveščaka. Bilo nam je hladno, pakovi su nam letjeli oko glave, ali stisnuli smo zube...
Mučim se s mjenjačem u autu
– Nismo se vidjeli od kad ste nas posjetili na prvim pripremama u Mariboru, što ima? – dočekao nas je French.
Kod nas nema promjena u posljednja dva mjeseca, no vi ste preko noći od misterija postali senzacija. Što ste to učinili?
– Od onog prvog treninga, priprema u Sloveniji do danas i treninga koji sad gledamo, prilično smo napredovali. Bilo je problema na početku, no kao trener morate znati da vas na poslu ne čekaju samo pobjede i slavlja, da će biti uspona i padova. Ipak, igrači su stekli samopouzdanje nakon niza od osam pobjeda, navijači su uživali i lijepo nam ide.
U čemu je čarolija?
– U odlično obavljenom dovođenju igrača, što je napravilo vodstvo kluba. Imali su viziju što zaista žele, kakvi im igrači trebaju, što mi je i te kako olakšalo posao. Imam dobre igrače. Kredit ide i igračima, koji su bili otvoreni, spremni na rad i željeli su slušati i pratiti moje ideje. Međutim, tek smo na početku...
Za vas kažu da ste mislima 24 sata u hokeju, je li to istina?
– Tako nam je svima trenerima, svi želimo raditi bolje i više od onih drugih. Uvijek razmišljate o tome što vas dalje čeka, ali i dalje se vraćate na svaki detalj kojim biste mogli steći kakvu prednost. Uvijek smo u brizi i pod stresom zbog nečega, uvijek nas nešto muči.
Sanjate li hokej? Razmišljate li o tome i dok vozite automobil?
– Kad vozim, razmišljam samo o tome kako mijenjati brzine, ha-ha! I ide mi... To mi je bila najveća promjena u Europi, jer mi vozimo automobile s automatskim mjenjačima.
Emotivno doživljavate svaku utakmicu, gubite li puno živaca na utakmicama? Koliki je to stres?
– Želim da igrači znaju da sam tamo, i da sam tamo zbog njih. Da se u svakom trenutku mogu osloniti na mene. Strastven sam, usredotočen na ono što želim postići. I to im želim pokazati.
Jeste li zadovoljni s momčadi, jeste li očekivali da će biti tako dobra?
– Kad sam došao u Medveščak, znao sam da moramo biti pravi kolektiv. Da nećemo uspjeti budemo li se oslanjali na samo jednog ili dvojicu igrača. Naša je snaga u tome što svi igramo kao jedan, a ne obrnuto – da jedan vodi sve ostale. Ponosim se što sam to uspio ugraditi u momčad. Usto, kako bi se igrači ozljeđivali, pronalazili smo rješenja, dečke koji ih mogu zamijeniti. I to je dobro, momčad ima takav mentalitet da jedni drugima uskaču.
Kada smo razgovarali prvi put, prije dva mjeseca, glavna je tema bila dolazak Stevea Montadora. Bili ste tada presretni. Tema je i danas ista, ali njegov odlazak. Koliki vam je to problem? Ostali ste bez Stevea, igrača sa 604 nastupa u NHL-u...
– Najprije, brinemo se hoće li mu biti dobro. On je igrač koji ima već povijest te ozljede (problemi s glavom, potresi mozga, nap. a.), a to je prepreka da se bavi bilo kakvim sportom. Najvažnije je hoće li se on izvući, i ne mislim pritom samo na njegovo igranje hokeja, već na svakodnevni život. Što se Medveščaka tiče, ostati bez takvog igrača za nas je i te kakav problem. Montador je bio branič prve postave, igrao je najviše minuta. Nedostajat će nam i te kako, no kako sam već spomenuo, postoje dečki koji su sad izbili u prvi plan... Bez obzira na to radilo se o Montadoru ili nekom drugom komu je forma pala, oni su uskočili i spasili stvar. I to je sjajno.
U momčadi imate četvoricu Hrvata – napadača Darija Kostovića, braniča Sašu Martinovića, napadača Marka Šakića i vratara Andreja Vasiljevića... Jeste li zadovoljni s našim, domaćim dečkima?
– Svaki od njih priča vlastitu priču. Najviše je pokazao i napredovao Martinović. On je jedan od spomenutih igrača koji nije bio u prvom planu, ali se probio. Ono što tražimo od njega obavi sjajno. Dario je dobio priliku nešto kasnije. Radnik je, uskače kad treba i zadovoljan sam njime. Igrao je u posljednje vrijeme vrlo dobro. Marko i Andrej su mlađi dečki. Marko je na početku, treba raditi u teretani, a njegova će vrijednost tek doći u godinama koje slijede. Andrej napreduje, što je dobro znati iako trenutačno imamo dvojicu sjajnih vratara, Brusta i Dekanicha.
Ući među najbolje je realan cilj
Trenutačno ste četvrti u Zapadnoj konferenciji, a prvih osam ide u doigravanje. Je li ondje mjesto i Medveščaku?
– Ne znam... Naš je cilj od početka ulazak u doigravanje, a danas smo u tom društvu. Trebamo nastaviti istim putem, osvajati bodove. Gledajući iz današnje perspektive, nakon prve četvrtine prvenstva, ako ćemo i dalje dizati naše kapacitete i ostanu li nam ključni igrači zdravi, ispunit ćemo cilj i ući među najbolje.
Što ste pomislili nakon debija u KHL-u kad ste došli kući nakon pobjede nad hokejaškim "Manchester Unitedom", moskovskim CSKA?
– Bio sam uzbuđen. Prije sezone nisam znao što zaista možemo. Igrali smo pripremne utakmice s momčadima iz KHL-a, no tada nitko nije igrao s najjačim postavama. I onda jednu od najimpresivnijih momčadi na svijetu pobijedimo sa 7:1. Kada sam došao doma i sjeo, rekao sam: "Uh, kako je bilo lijepo!". Ali, u isto vrijeme sam i razmišljao da to zapravo i nije realan rezultat. Poklopilo nam se, Mark Dekanich branio je fantastično, ušlo nam je sve što smo uputili prema golu. A sve što su oni pucali, obranili smo. Dogodi se takav dan, no usponi i padovi su neizbježni, zato se i više oslanjamo na napredak nego na rezultat. Postoje utakmice u kojima ćete napraviti sve što treba, ali ne i pronaći način kako pobijediti...
Kako animirate igrače? Ćiro, naš trener svih trenera, poslužio se jednom sjajnim trikom. Skinuo je "u ljutnji" svoj Rolex i opalio njime u zid. Igrači su bili u šoku... Upalilo je. Kasnije se ispostavilo da je Rolex bio lažan.
– Ha-ha! Sviđa mi se! Mogao bih to u svlačionici iskoristiti i ja! Dobra fora. Imamo i mi svojih trikova... Moj je cilj u momčadi stvoriti – bratstvo! Dečki su profesionalci, odlično su se uklopili. Imamo i zdravu konkurenciju, jer dečki koji ne igraju dobro, znaju da postoje oni koji će ih brzo zamijeniti.
Imali ste sedam poraza zaredom, kako ste se osjećali, jeste li paničarili, osjećali nekakav pritisak ili ste vjerovali u sebe?
– Nije bilo frustrirajuće, jer smo igrali dobro. Nije bilo panike, imao sam povjerenja u dečke.
