Prvi dan trodnevnog čekanja Godota u Neumu, kao najbolju vijest u mojim javljanjima isticao sam činjenicu da sa zatvorenog sastanka bosanskohercegovačkih političkih velikaša i europskih i američkih namjesnika još uvijek ništa nije procurilo u javnost. Možda ipak ima uma u Neumu? No, već drugi dan uvukao mi se crv sumnje da možda zapravo – nije imalo što ni procuriti.
To su drugi dan pred 15-ak kamera iz nekoliko država implicitno potvrdili Amerikanac Matthew Palmer i Nizozemka Angelina Eichhorst – koliko god se i dalje trudili biti oličenje diplomatskog optimizma, jasno je već bilo da im je pod udarom neumske bure toplina osmijeha pala za nekoliko stupnjeva te da im se drhtavo zamrzava na licu. Njima sigurno nije teško pao režim klauzure kakav su sami zamislili u samo za njih zakupljenom hotelu. Od 18 neumskih hotela napola su otvorena još samo dva. Jelovnik u hotelskom restoranu vam nude samo zato da bi vam na što god tražite mogli odgovoriti: E, to nemamo! U Neumu u siječnju nemaš što raditi osim šetati uz more pod zubatim suncem, brojiti armiranobetonske lego kocke kao prosute iz aviona i diviti se – upravo završenom Pelješkom mostu čiji se luk pod podnevnim suncem presijava kao da je od stakla.
Višak vremena dobro mi dolazi za obilazak sedam kilometara dugog poluotoka Kleka, ovjenčanog niskom vjetrenjača. No, to je optička varka, vjetrenjače zapravo love vjetar s druge strane malostonskog zaljeva, poslagane po paralelnom hrptu poluotoka Pelješca koji se poput uspavanog kamenog zmaja pruža 70 km prema sjeverozapadu. Duboka ukopanost Neumskog zaljeva ne obeshrabruje neke bošnjačke političare, oni su još ambiciozniji od slovenskih, sanjaju o izlazu na "otvoreno more" (što god taj pojam u ovom slučaju značio!), o zakrivljenom dimnjaku koji bi se kroz hrvatsko teritorijalno more rastegnuo najmanje 100 km, zaobilazeći tako cijeli taj Pelješac i južne hrvatske otoke.
Povijest ovog prostora sugerira nešto posve drugo. Nakon velike dalmatinske rekonkviste, nakon što je mletačka vojska popunjena uglavnom Hrvatima, od Turaka oslobodila današnju Dalmaciju i dobar dio Hercegovine, ali se prema mirovnom sporazumu morala povući iz Dubrovačkog zaleđa, vješti Dubrovčani diplomatski su uz pomoć europskih carstava isposlovali da se ovaj uski pojas preda Osmanskom carstvu samo kako ne bi graničili s konkurentskom republikom. To je ono što svi znamo. Suprotno uobičajenoj predodžbi, Dubrovčani nikad prije nisu u posjedu držali tadašnje selo Neum, pripadao im je samo dio tog pojasa. No, isto tako, Neum nikad nije bio zamišljen kao turski izlaz na Jadran, pa takvu ulogu nije imao ni u vrijeme BiH. Posve suprotno, Venecija je prema tom kompromisu zadržala i sam vrh poluotoka Kleka te na ulazu u zaljev stalno držala ratne brodove kako bi potpuno kontrolirali akvatorij i onemogućili svaku pomisao zlouporabe mirovnog sporazuma.
Dok s pustog Repa Kleka, do kojeg i dalje vodi samo makadamski put, gledam na Neumski zaljev okupan suncem, gledam zapravo na "mare clausum" – u geopolitičkom smislu zatvoreno more. Koje takvo treba i ostati! Ne u fizičkom smislu zatvoreno, ali svakako valja u korijenu spriječiti suludu ideju da se u ovom tijesnom zaštićenom biološkom rezervatu Malostonskog zaljeva izgradi neka velika teretna luka koja bi zamijenila ulogu Ploča. Bez političke suradnje RH, to je i posve nemoguće. Neka manja luka jest teoretski izvediva, ali novoizgrađeni most svojom visinom već je "overkill", može propustiti brodove veličine kakvi ovdje vjerojatno nikad neće uploviti. Stajao je stotine milijuna više, samo kako bi se ublažilo posve iracionalnu klaustrofobiju iz Sarajeva.
No, najintrigantniji podatak jest da najžešću klaustrofobiju pri pogledu na Pelješki most iskazuje čovjek koji se lažno predstavlja kao predstavnik Hrvata u BiH, iako je jasno da ga Hrvati uglavnom birali nisu. Da Dodik nije uložio veto, Sarajevo bi na inicijativu Željka Komšića tužilo Zagreb pred svim međunarodnim instancijama kako bi spriječilo gradnju. Zato će, kako sada stvari stoje, Komšića na predstojećim izborima Bošnjaci i četvrti put odabrati kao predstavnika Hrvata u predsjedništvu BiH.
Treći dan "pregovora" u Neumu gore spomenuti crv već je glasno mljackao, jer dvojac međunarodnih medijatora otvoreno priznaje da u BiH nisu doletjeli ni s kakvim konkretnim prijedlogom koji bi nametnuli "balkanskim plemenima", kamoli da bi zavrtali ruke. A posve je jasno da se na ovim prostorima ništa ne pomiče bez dobre mrkve i još bolje batine. Dakle, ništa od "Male Jalte" ni "Malog Daytona". Je li to dobro ili loše?
Kad se pogleda na to što su Amerikanci nametnuli u "velikom Daytonu", svakako je loše. U trenutku dok je Karadžićeva RS bila na koljenima, a hrvatska vojska pred Banjom Lukom, raspravljali su tek hoće li Srbe nagraditi s 51 ili "samo" 49 posto BiH. Dakle, sasvim sigurno je dobro to što Palmer više ne govori samo o "građanskoj BiH", koja bi samo ozakonila bošnjačku majorizaciju Hrvata. Prijedlog da se formalno ne bira predstavnik Hrvata u predsjedništvu BiH, već da se u suštini bira člana Predsjedništva s teritorija na kojima većinski žive Hrvati, na prvi mah djeluje prihvatljiv, sve dok ne postavimo pitanje: a tko Hrvatima onda garantira da će sami sebi birati predstavnike čak i ako se njihov egzodus nastavi? Izetbegović svjesno gura Čovića u naručje Dodiku, kako bi ga diskreditirao, očito nesvjestan da time najviše ugrožava izglede BiH. Jer BiH bez Hrvata ona nema ni najmanju šansu za opstanak.
Zoran Milanović, koliko god nediplomatski njegov izričaj bio, u suštini je potpuno u pravu kad kaže "prvo sapun, a onda parfem". Naravno, time ne sugerira da su ljudi u BiH prljavi, kako neki tamo spremno izvrću, već da ne može postojati efikasna građanska država, ako ona prije toga nije dokazala da može stvarno poštivati ustavom zajamčena etnička i prava konstitutivnih naroda. Tek kad bi zadovoljni "narodi i narodnosti" jednom u dalekoj budućnosti ustvrdili da je zajednička država položila sve ispite "građanskog (pre)odgoja", moglo bi se razgovarati o ukidanju etničkih osigurača. Dakle, doista onda prvo sapun, pa tek zatim parfem.
Prošli tjedan pitao sam Milanovića je li pametno vezivati se uz Dodika kojemu nad glavom stalno vise sankcije. Odgovorio mi je: "Tko glasa za sankcije Dodiku, hrvatski je izdajnik"! Dakle, dotle je ponovno došlo da je protivnik našeg protivnika naš saveznik. No, odnos prema BiH jedno je od rijetkih pitanja u kojima vjerujem Milanoviću da ga ne vodi antagonizam prema Plenkoviću. Nažalost, on svojom galamom sebi posve zatvara prostor za razgovor s predstavnicima bošnjačkih stranaka, prije neki dan navodno iz sigurnosnih razloga morao je odustati od puta u Srednju Bosnu kako ne bi prošao kao Vučić u Srebrenici. Iz Vrhbosne, aktivisti mu prošli vikend na dar šalju sapun, parfem i – nakurnjak. Kad ih pak pitaš za etnička prava Hrvata, onda vele: "E, to nemamo! Nije više na meniju!"
No, reakcije iz Sarajeva zapravo samo ilustriraju da tamo prave volje za razgovor ionako nema. Umjesto javnog ismijavanja Milanovićevih (ne)diplomatskih vještina, premijer Plenković na predsjednikovu kaubojsku intervenciju trebao bi gledati kao na dragocjeni dar. Unatoč stalnoj Plenkovićevoj i Radmanovoj mantri "budite uvjereni da Hrvatska radi sve kako bi osigurala ravnopravnost Hrvata u BiH", nemamo nikakvog razloga pokloniti im blanko povjerenje, barem ne dok u predsjedništvu BiH sjedi uzurpator kojemu od milja tepaju "Sejdo Komšić". Ako njegov nelegitimni ponovni izbor nisu uspjeli spriječiti 2018., zašto bismo im unaprijed vjerovali da će svojom pozadinskom tihom diplomacijom ovaj put biti imalo uspješniji?
Taktika "dobar policajac – loš policajac" u ovakvom slučaju itekako ima smisla, pa makar ne bila unaprijed osmišljena. U ovom trenutku nemamo baš nikakvog razloga vjerovati da će pristojna diplomacija u rukavicama donijeti priželjkivani ishod. Hoće li pak galama pomoći? Nema baš nikakve garancije. Ali bez svilene rukavice na desnici i boksačke na ljevici, to bi i ovaj put mogla biti unaprijed izgubljena bitka.
Konačno jedan kvalitetan članak novinara koji očito jedan od rijetkih dobro poznaje situaciju u BIH.