Plače. Plače svakog dana i tako posljednjih osam godina. A suze nije mogla ni pokušavala skrivati za vrijeme razgovora koji smo vodili u utorak 7. srpnja, točno na osmu obljetnicu ubojstva njezina sina Hrvoja.
Grozomornog zločina u zagrebačkom naselju Špansko koji je obilježilo toliko policijskih propusta, prevrata i nelogičnosti na spomen prezimena Turibak sjetit će se mnogi, ali svima će slučaj iznad glave ostaviti puno više pitanja nego odgovora. Tko je imao razloga mučki, zadavši mu s leđa tri uboda nožem u vrat i prsa, i to usred dana dok se u potkošulji i boksericama šetao po stanu u kojem je živio s bratom i roditeljima, ubiti odličnog studenta, uzornog sportaša, omiljenog prijatelja i pažljivog sina koji nije imao doslovce nijednog poroka u životu? Misterij je to na koji odgovor, pa čak ni onaj okviran, nema nitko osim onih koji su taj zločin počinili.
– Svaki put kažem da ne postoji savršen zločin, samo nesavršeni inspektori. A upravo su oni krivi jer mi danas živimo u mraku. Nama našeg Hrvoja nitko ne može vratiti i moja bol ne bi bila nimalo manja kad bi se saznalo tko je imao koristi od toga da njegovo srce zauvijek prestane kucati. Ne bi mi bilo lakše, ali bilo bi drugačije – govori Lidija Turibak dok sa suprugom Ivanom sjedi za stolom dnevnog boravka u stanu na zagrebačkom Vrapču.
Iz onog na Španskom su se odselili, kažu, kako bi promijenili okolinu, ali nikako ne i zato kako bi manje mislili na Hrvoja. Uostalom, gotovo pa svaki pedalj zidova prekriven je njegovim fotografijama, od onih iz najranije mladosti, s obiteljskih izleta i ljetovanja na kojima se grli s bratom, pa do onih nešto kasnijih kada ispred Građevinskog fakulteta koji je pohađao poput kakvog manekena pozira u odijelu s diplomom u rukama. Jedna od posljednjih fotografija koju su njegovi roditelji uokvirili ona je na kojoj u Poljskoj, gdje se te godine kada je ubijen igralo Europsko nogometno prvenstvo, pozira s dresom hrvatske reprezentacije. Osim toga, zidove krasi i, iako ih nismo stigli prebrojiti, najmanje pedesetak različitih medalja s natjecanja u veslanju, koje je trenirao godinama, i to s ni više ni manje nego našim višestrukim europskim i svjetskim prvakom Damirom Martinom koji je osvojio i dvije srebrne medalje na Olimpijskim igrama.
Dan prije proslavio diplomski
– Ovdje na zidovima nemamo toliko fotografija kao u starom stanu jednostavno zato što je ovaj stan manji pa ih fizički ne može stati toliko. Ali sve čuvamo, baš kao i svu papirologiju vezanu uz slučaj koju smo, zamislite, morali otkupljivati od policije. Te papirologije ima sedam različitih registratora, sve to smo kopirali prije nekoliko godina, kada su nam napokon dopustili da to napravimo. I suprug i ja prošli smo svaki papir, svako slovo, svaku fotografiju ne znam ni sama koliko puta u nadi da ćemo možda mi naći nešto što nije uspjela policija, ali uzalud. U svim tim papirima nismo pronašli ništa što već nismo znali – kazuje Lidija Turibak.
Iako se oni dobro sjećaju svake minute tog nesretnog 7. srpnja, a i onoga što se događalo i prije i nakon toga, podsjetit ćemo kako je izgledala kronologija događaja o kojoj su tada danima izvještavali svi mediji u zemlji, pa čak i u regiji.
Hrvoje je dan prije, dakle u petak 6. srpnja, bio na zagrebačkom Jarunu na proslavi diplomskog jednog od svojih najboljih prijatelja. Na kraju su pozvali nekoliko taksija koji su ih razvezli kućama, a Hrvoja je taksi ostavio pred stanom njegovih roditelja u Španskom, nakon čega je otišao direktno u krevet. Iako se imao običaj dizati ranije ujutro, pogotovo tih tjedana jer je radio na diplomskom radu, tog dana se probudio nešto kasnije, otprilike oko 11 sati. Praktički odmah je sjeo za računalo i počeo raditi na radu koji je imao veze s obnovljivim izvorima energije, što je bilo područje koje ga je posebno zanimalo i kojim se želio i profesionalno baviti u životu. Kada ga je majka pozvala na ručak, tek je zajedno s bratom pojeo juhu i zatim se vratio u sobu gdje je nastavio pisati.
Rekonstrukcija ubojstva
– Hrvoje, tata i ja idemo do dućana u grad, brzo ćemo se vratiti, trebaš li što – doviknula mu je mati Lidija na izlasku. Bilo je tog dana nesnosno vruće, inače po takvu vremenu Hrvojevi roditelji nisu običavali izlaziti iz stana ako nisu morali, ali tada je sudbina htjela drugačije.
– Nisam ga ni pozdravila kako treba na izlasku – progovara dok joj suze teku niz obraze. Ubrzo nakon što su roditelji otišli, brat Tomislav pozvao ga je da s njim ide na rolanje.
– Ajde idemo napraviti krug oko Jaruna, ti možeš na biciklu, ja ću na rolama, da mi se možeš smijati ako padnem, znaš da nisam najspretniji u njima – nagovarao ga je Tomislav, ali Hrvoje je rekao da sad stvarno mora dovršiti to što je počeo raditi.
– Ali obećavam ti da idemo s mamom i tatom na tenis u 16 sati, parovi, klasika, još ćemo se dogovoriti tko će s kim igrati – odgovorio mu je Hrvoje.
Tomislav je nakon toga navukao role i izašao iz stana, malo prije 13.30. Nadzorne kamere snimile su ga tri puta – pokraj hotela Antunović u 13.57 sati, u 14.21 na Vrbanima i ponovno na Antunoviću oko 14.38 sati. Roditelji su za to vrijeme bili u kupnji, parkirnu kartu kod Tehničkog muzeja blizu Savske ulice platili su malo prije 14 sati. Hrvoje je za računalom pisao do 14.07 sati jer je točno te minute napravljena posljednja izmjena u dokumentu u kojem je radio. Tko ili što ga je tada prekinulo, možemo samo nagađati. Ono što je sigurno jest da na protuprovalnim vratima koja je obitelj uvijek držala otključanima nije bilo vidljivih tragova oštećenja, odnosno nasilnog ulaska. Dakle, ili je Hrvoje nekome sam otvorio vrata, ili je netko u stan provalio koristeći jednostavan trik s bankovnom karticom kojom se takva vrata dadu lako otvoriti. To su i sami probali Hrvojevi roditelji i praktički si „provalili“ u stan nečujno i bez previše muke.
U svakom slučaju, ubojica je Hrvoja dohvatio s leđa dok se mladić hodnikom vraćao prema svojoj sobi. Utvrdio je to forenzičkim vještačenjem i vještak Vojin Maštruko koji je nekoliko tjedana nakon ubojstva napravio 3D rekonstrukciju cijelog događaja. Prema rekonstrukciji, ubojica je Hrvoja lijevom rukom zgrabio ispod lijevog pazuha, lijevom ga šakom stisnuo za desnu stranu vrata i desnu ključnu kost, dok je u desnoj šaci držao nož koji mu je zabio u lijevu stranu vrata, desnu stranu lica i desnu stranu prsnog koša. Rekonstrukcija je pokazala da je počinitelj bio jednake visine kao Hrvoje ili viši, a s time se slažu i drugi vještaci. Hrvoju se nakon prvog uboda stvorio podljev, a ubojica je nastavio ubadati.
Najjači intenzitet bio je pri ubodu u prsa gdje je ubodni kanal bio dugačak dvanaest centimetara. I ozljeda vrata također je bila opasna za život – ubojica je po vratu zarezao sedam centimetara u dubinu, dakle intenzitet uboda bio je nešto slabiji. Zarezivanje desne strane lica bilo je pak slabije. Zbog ozljede živaca nakon prvog ranjavanja Hrvoje je osjetio jaku bol iako sami trenuci ozljeđivanja, kako ističu vještaci, u pravilu nisu praćeni jakim bolovima. Jedno se vrijeme Hrvoje tako izranjavan mogao kretati, a budući da je bio svjestan svega što se događa, obuzeli su ga strah i panika jer nije mogao ništa učiniti da si pomogne. Agonija je trajala deset do dvanaest minuta, koliko je trebalo da u sobi izgubi svijest zbog gubitka krvi.
Šokantan povratak s rolanja
U prilog dugotrajnosti umiranja govori sukrvava pjena na njegovim ustima koja je posljedica izraženog edema pluća, što znači da se nije radilo o naglom umiranju. Hrvojevo tijelo, koje je pronašao brat Tomislav nakon što se vratio s rolanja, ležalo je na tepihu u njegovoj sobi. Računalo za kojim je radio i dalje je bilo upaljeno.
– Mislimo da Hrvoje nije sam iz hodnika otpuzao do sobe, nego da su ga tamo prenijeli, najvjerojatnije dvojica ljudi. U biti gotovo da smo sigurni u to jer je ležao raširenih ruku i nogu, što je položaj u kojem nitko ne umre prirodnim putem. Zbog čega su ga ubojice premještali u sobu, ne znamo – govori Lidija Turibak.
A zatim je počeo proces koji je ovoj obitelji, ionako već nezamislivo utučenoj zbog gubitka brata i sina, zadao još veću ranu. Tomislava su policajci priveli i kazneno ga prijavili za ubojstvo brata.
– Svi mediji prenosili su te informacije, slika Tomislava u lisicama vrtjela se u svim novinama, na internetu, televiziji. Strašno nas je to boljelo i tada, strašno nas boli i danas kada vidimo tu fotografiju našeg sina u lisicama i ovim putem ljudski molimo sve medije da je više ne objavljuju. Mi smo se tada trudili koliko toliko funkcionirati, organizirati sprovod, surađivati s policijom, istražiteljima, iako smo znali da naš Tomislav ne može imati nikakve veze s tim. Ali oni su se tada na silu odlučili optužiti ga, trudili su se sve namjestiti tako da izgleda kao da je on krivac, a uopće se nisu fokusirali na to da krenu tragom pravih počinitelja – govori Lidija dok joj se u glasu miješaju gorčina i tuga.
Prijetili su našem Tomislavu
A sam očevid više je izgledao poput epizode crtića “A je to“ nego poput ozbiljne istrage kojom bi trebali rukovoditi profesionalci. Policajci, koji su stan držali zapečaćenim tek jednu noć, obitelji su ga vratili na korištenje bez znanja i naloga nadležnog tužitelja. I to dok se u tom stanu nalazilo još na desetke tragova koji bi sasvim sigurno bili korisni u istrazi. Obitelji su rekli da krvavi tepih, na kojem je Hrvoje pronađen, bace u smeće. S njega nisu izuzeli ni jedan jedini trag. Nigdje među dokazima nije pohranjena ni krvava muška majica, sa svijetlim i tamnim prugama, koja je, dokazuju fotografije s očevida, bila ispod mladićeva tijela, na spomenutom tepihu. Tek nakon što je stan bio očišćen policija se sjetila da se u odvodima možda krije kakav trag pa su ih rastavljali. No očito prekasno.
Još jedan katastrofalan propust dogodio se tijekom očevida u zagrebačkom naselju Špansko – jedan je policajac, kao u nekom lošem filmu, u stanu u kojem se dogodilo ubojstvo bez rukavica dirao nož i tako ostavio svoje otiske. Policajci su, po svemu sudeći, bili uvjereni da je ubojica Tomislav Turibak i da ozljede koje je imao po nogama dokazuju da se borio. No tijekom kasnijeg vještačenja utvrđeno je da su one nastale kao posljedica pada na asfalt, što se Tomislavu, dok se rolao, i dogodilo. A ozljeda poviše nožnog zgloba koju je imao nastala je od koturaljki. Da su mladića odmah odveli na pregled na Zavod za sudsku medicinu, ove bi nalaze imali isti dan. Ali nisu.
Da ne govorimo o tome koliko su ofrlje pregledali stan da u njemu nisu pronašli ni Hrvojeve krvave traperice koje su bile u ormaru, kao ni crvenu žensku majicu naguranu između ormara i kreveta. Našla ih je Lidija Turibak kada je gotovo godinu dana nakon ubojstva smogla snage počistiti sinovu sobu. Odnijela ih je na policiju, ali nikakve koristi nije bilo niti od toga.
– Oni su Tomislava tjerali da prizna kako je ubio brata, tijekom ispitivanja pokazivali su mu njegovu fotografiju i govorili mu: “Nema ga više, pogledaj što si učinio, ići ćeš u Lepoglavu na 30 godina, tamo će te silovati”, i slične gadosti zbog kojih mi danas u cijeli sustav jednostavno nemamo povjerenja. Pa trebali su im mjeseci da i službeno svaku sumnju skinu s njega, predugo je to. I na kraju, iako smo tražili javnu ispriku, nikada je nismo dobili. Pisali smo svim ministrima, tadašnjem Ostojiću, nakon njega i Orepiću pa i Božinoviću, nikada nam nitko ništa nije odgovorio. Kažu da ne surađujemo s njima, a ja im odgovaram: vi nas zovete godinama nakon ubojstva i pitate koliko je dijete mog Tomislava bilo teško na porodu? Kakve to veze ima s ičim? Molim vas, pomozite nam, ali nemojte raditi budale od nas – govori Lidija Turibak.
Ona, suprug Ivan i sin Tomislav već 2922 dana žive u mraku. Jedina im je želja da netko ponovno upali svjetlo. Imaju li institucije ove države uopće želje za tim?
Odvratno, strašno, tužno. Jadni roditelji. Ne znam što bih rekla. Potpuno im vjerujem u ofrlje rad (nerad) i policije i "pravnog" sustava. Sramota. Ubojici želim agoniju do zadnje sekunde života.