Hrvatska se poklonila svojem svecu – što fizički, što duhom, Hrvati su odali poštovanje malom velikom čovjeku iz zaljeva hrvatskih svetaca. Naravno, nije to prošlo bez reakcije Nečastivog koji je bijesno progovorio kroz medije i društvene mreže. Slušajući i čitajući sve te izljeve otrova, nije lako obuzdati ni vlastiti račvasti jezik, no, da se ne uvrijedi blagost sveca kojeg su nam poslali u posjet, mogu samo reći da i ovaj slučaj zorno ilustrira zašto se ponekad čini da Hrvatskoj ne da je potrebna lustracija – već jedan dobar egzorcizam. I očito ima i te kako dobrog razloga zašto nam ga je Crkva sad poslala, blagog čovjeka koji je duboko patio zbog podijeljenosti kršćana. Hrvatskoj doista nije potrebno ništa manje od čuda kako bi utišala reakciju Beštije u onom trenutku kad cijelom svijetu sveti Alojzije Stepinac konačno postane činjenica od koje više nema uzmaka. Stepinac ne samo kao hrvatski već i katolički, dakle – globalni svetac. To je ono što takve istinski boli! Tek tad će vidjeti što zapravo znači beskrajni red pred katedralom.
Dakako, koordinirana akcija protiv aktualne Vlade i udruženi pokušaji da se Hrvatsku prokaže kao reakcionarnu antidemokratsku tvorevinu neće tek tako stati. I ovoj Vladi će trebati zagovor svih svetaca da bi se održala na životu. Što se tiče egzorcizma, za to se možda pobrine Božje čudo, no lustracija je, po svemu sudeći, prošlo svršeno vrijeme. Nikad nećemo saznati koliko je Karamarko bio stvarno ozbiljan te je li lustraciju, što god to stvarno bilo, zaustavio Most ili je ona bila iluzija. Činjenica jest da se Božo Petrov javno postavio kao da se radi o španjolskoj inkviziciji i lovu na vještice.
No znatno veći problem za prosječnog Hrvata ipak je to što upravo curi prvih 100 dana ove Vlade – a da ona još nije do kraja preuzela vlast. I za to se nedvojbeno može okriviti Most, koji nema dovoljno svojih ljudi da bi popunio pozicije koje su mu po ključu pripale, a, istodobno, bilo to dobro ili loše – onemogućava HDZ u postavljanju svojih ljudi. Nema dvojbe da Vlada još ne funkcionira te da je lako stvoriti percepciju da je Most glavni kočničar. Uostalom, oni se svako malo javno hvale kako su u nečemu zaustavili HDZ. Jasno je, nastave li tvrdo inzistirati na takvom stavu – stjerat će Karamarka pred zid i tad preslagivanje u Saboru postaje sasvim realna opcija. Premda, Petrova i Most zamijeniti Vrdoljakom i HNS-om, uz asistenciju Milana Bandića – ne zvuči baš kao luda sreća. Naprotiv, bit će teško svetogrđe u očima većine glasača HDZ-a, koji su htjeli skinuti HNS s vlasti ništa manje nego što su htjeli srušiti SDP. A sad imaju Vladu koja “tehnički” podržava Vesnu Pusić za glavnu tajnicu UN-a! Koje li ironije: onu koju pod svaku cijenu nisu htjeli na čelu Hrvatske – sad pokušavaju uvaliti cijelom svijetu. Petrov ipak nudi lik posve drugačije vrste političara, mladog, neiskvarenog, s neupitnim demokršćanskim karakterom, dok su svi spomenuti korak natrag.
Kontinuitet Vlade za Hrvatsku najmanje je riskantan scenarij, a disciplinirani Most i dalje za HDZ najbolja opcija, naravno, pod uvjetom da je takvo što moguće. Pokušaj preslagivanja u Saboru donosi toliko neizvjesnosti da graniči s kockanjem sudbinom cijele nacije. Ali ako preostane kao jedina opcija, interesi političkog preživljavanja ipak će presuditi. Klijentelistički HNS i Bandićeva družba tad se nameću kao realni izvor ruku za novi život Vlade, sa starim ili novim mandatarom. U ovom trenutku to sve još uvijek ponajprije je sredstvo pritiska na Most, ali taj scenarij svakako bi valjalo pošto-poto izbjeći. Odgovornost je sad prije svega na Mostu, čak i ako u stvarnosti sasvim sigurno ne može za sve biti sam kriv.
Umjesto što kao uvrijeđena mlada burno reagira na prva Bandićeva javna istrčavanja, Petrov bi trebao razmisliti u kojoj je mjeri i on sam odgovoran za ovakvu neefikasnost Vlade, nezadovoljstvo partnera, ali i hrvatskih građana. To ne znači da mostovci moraju postati poslušni i pokorni, već da trebaju prihvatiti realnost da Vladu ne može voditi nekakva kooperacija slobodnih strijelaca. Dosta je priča o “suradnji” – to mora biti stvarna koalicija, u kojoj će svatko zauzeti svoje mjesto, dužnost i političku odgovornost, sukladno stvarnoj težini. Dosta je bilo odugovlačenja: preuzmite vlast i počnite vladati! Investitore ne smijemo plašiti novim odgodama, poduzetnicima ne smijemo ubijati prvi tračak optimizma, građanima nadu da bolja budućnost nije samo san. SDP i HDZ će još dugo biti tu, dok Most ne smije propustiti svoju povijesnu šansu – jer bi mogla biti zadnja koju će im građani dati.
>> 'Ako u iduća tri mjeseca ne ispunimo reforme, vrijeme je da netko drugi preuzme vlast'
Poznavao sam svojevremeno jednog mladića, jedinca, koji je dolazio iz obitelji ateista, otac zagriženi komunist, djed partizan (i to ne bilo koji) slavljen kao narodni heroj, oboje roditelja za ono vrijeme vrlo liberalni. U vrijeme kad sam ga upoznao trgao je naljepnice protiv pobačaja koje su se mogle naći zalijepljene u autobusu ili na stupu neke ulične svjetiljke i s krajnjim prezirom i bijesom govorio je o "zatucanim vjernicima" koji su, tvrdio je, kočnica svakom napretku, zaostali, vjeruju u bajke, primitivni, mizogini, žene bi prisilili da rađaju ili da hodaju opet po ilegalnim pobačajima i riskiraju život zbog nečega što je, po njemu, bilo njihovo pravo. Bio je pun bijesa i mržnje za koju nije bilo pravog razloga, pun potrebe da vrijeđa te ovce koje je smatrao opasnima. Smatrao je da je i on jedan od onih rijetkih osviještenih ljudi čiji je zadatak na svakom koraku suprotstavljati se takvim i braniti antifašizam svoga djeda i svojih roditelja. Sebe je smatrao vrlo progresivnim, a na primjedbu da kipti od mržnje prema drugim ljudima koji mu ništa nisu napravili, i to da razine da mu ni fizički napad nije bio strana ideja (tvrdio je da su komunisti premalo pobili takvih nakon 2. svj. rata), i da je to u suprotnosti s njegovim tvrdnjama da je progresivan i bolji od njih, govorio je da je ispravno mrziti mrzitelje i da takve treba progoniti na svakom koraku. Ali govorio je sve to zato što su ga naučili da misli i govori tako. Problem je bio da je bilo nemoguće doprijeti do njega kroz taj oklop koji je podignuo oko sebe, uvjeren istovremeno čvrsto da je otvoren prema ljudima, tolerantan, kako bi se danas reklo. Nikakav razgovor nije mogao promijeniti njegove čvrste stavove. Sve do dana kad je sasvim slučajno doznao da je njegova majka imala namjerni pobačaj nakon njega. A on je puno puta rekao da bi jedino volio da je imao brata ili sestru, i mislio je da ga njegovi roditelji ne mogu imati. Tada je prvi put o pobačaju pomislio drugačije. A zbog toga je i o onima koji su krišom, u strahu od agresivnosti ljudi poput njega, lijepili one naljepnice koje su molile da se poštedi začeto dijete, po prvi put pomislio drugačije. I prvi put nije strgnuo tu naljepnicu kad ju je ugledao pred sobom u autobusu. I prvi put u onom oklopu koji je imao prema ovima "drugima" pojavila se pukotina. Trebale su godine da malo pomalo, zato što je po prvi put bio spreman pokušati razumjeti i te "druge ljude", odbaci onaj agresivni stav i puno objektivnije sagleda sve ono o čemu je ranije s prezirom i samouvjereno govorio ono što su mu rekli ljudi koji su ga naučili mržnji. Najstrašnije je da taj mladić, danas muškarac s vlastitom obitelji, nije bio čak ni tada, dok je sve ono govorio, loš čovjek. Bio je čovjek kojem su rekli da su "oni drugi" opasni i da se mora boriti protiv njih. I on je to i činio. Takvih je još jako puno među tim ljudima za koje smatrate da im je potreban egzorcizam, Hrstiću. Ima među njima i onih zaista loših ljudi (zar ih nema u svakoj skupini, uostalom?), ali ima onih koji su zaista u strahu i zaista misle da su "oni drugi" zlo koje se mora u svakom trenutku i na svakom koraku suzbijati svim snagama. Ne znam, iskreno ću reći, kako doprijeti do njih, jer riječ je o oklopu koji su podignuli oko sebe i koji je vrlo teško probiti. Ali razgovor, argumentiranje i uporno pružanje ruke, ne kao dio neke taktike pridobivanja, već zato što je ta mržnja umjetno stvorena i ne može se prevladati nerazumijevanjem i zidom i s druge strane, jedino je što smatram ispravnim.