Iako se očekivalo da će se zbog pandemije koronavirusa dogoditi povratak barem dijela naših iseljenika iz članica EU jer u svakoj krizi najčešće poslove prvi gube stranci, zasad za to nema naznaka. A ni lanjski podaci prema kojima su se u Hrvatsku doselila tek 9882 hrvatska državljanina i skoro 28.000 stranaca ne daju naznaka optimizma jer i među tih gotovo 10 tisuća povratnika su i stari gastarbajteri koji se u mirovini vraćaju u Hrvatsku ili hrvatski državljani iz susjednih zemalja, a i po tome što su se najviše doseljavali u Zagreb i jadranske županije očito je da nije riječ o povratku novijih iseljenika.
I to što hrvatski građani na internetu i dalje intenzivno pretražuju pojam „Bewerbung“ (zamolba za posao na njemačkom jeziku) jednako kao “zamolba za posao” na hrvatskom, znači da se pripremaju za iseljavanje u Austriju i Njemačku, kako je pokazalo istraživanje “Praćenje migracija pristupima digitalne demografije – Što nam mogu reći Facebook i Google Trends o hrvatskim migracijama” Hrvatskog katoličkog sveučilišta, a koje je nedavno predstavio politolog i povjesničar Tado Jurić s HKS-a, ukazuje da iseljavanje ni u krizi nije stalo. Zasad umjesto povratka desetaka tisuća iseljenika, koliko se očekivalo da bi ih se moglo vratiti idućih godina, bilježimo tek pojedinačne slučajeve planiranog povratka.
Istovremeno je demograf Stjepan Šterc prije pola godine procijenio da će broj povratnika ovisiti o tome kako će Hrvatska reagirati na krizu u gospodarskom smislu i hoće li razviti poticajne modele za povratak iseljenika. Kako ih, nažalost, nema, nema ni povratka iseljenika
PRIČA PRVA
Fizički sam u Karlovcu, ali duhom, poslom i doktoratom i dalje u Londonu
Karlovčanka Anamarija Podrebarac (29), koja se u ožujku vratila u rodni grad iz Londona, nakon tri godine života u Engleskoj, zbog neizvjesne budućnosti odlučila je ostati kod kuće i postupiti razumno prema cijeloj situaciji.
– Iako sam fizički u Hrvatskoj, mentalno i duhovno sam u Londonu. Upisala sam doktorat i imam dva puta tjedno seminare i konzultacije koji se odvijaju konferencijskom vezom. U Engleskoj su najveća žarišta trenutačno fakulteti i kampusi te će nastava još neko vrijeme biti online. Zanimljivo je to iskustvo, jako mi nedostaje dinamika Londona, ali istodobno znam da je to sada potpuno drukčiji grad nego što je bio prije korone – kaže Anamarija i dodaje:
– Posao također obavljam online. Shvaćam da sam u vrlo privilegiranoj situaciji, jer ne samo da u ovoj teškoj situaciji mogu nastaviti obrazovanje, već sam nastavila i raditi i zarađivati. Ali se brinem za budućnost. Nekoliko puta tjedno družim se online sa svojim kolegama s doktorskog studija i svi se boje. Ispričali su mi kako je dosta ljudi napustilo London, kako su se maknuli u manja mjesta jer veliki gradovi nisu sigurni.
Teško mi je trenutačno poistovjetiti se s ljudima u Hrvatskoj jer zaista ne osjećam da sam doista ovdje, u svom rodnom gradu Karlovcu. Zato je ovaj online svijet u koji smo uronjeni zanimljiv, razbija vrijeme i prostor i ostavlja vas kao ljušturu u prostoru između – priča nam Anamarija.
Kaže da dosad nije imala priliku razgovarati u Hrvatskoj o nadolazećoj krizi i da je stekla dojam da ljudi u Hrvatskoj ne žele o tome razgovarati.
– S druge strane, moji kolege iz svijeta već planiraju kako promijeniti karijere i kako se prilagoditi ovom novom svijetu koji dolazi nakon pandemije. Da, još sam u Hrvatskoj, to i dalje djeluje sigurnije iz perspektive obrane od koronavirusa, ali se nikako ne osjećam sigurno po pitanju posla i karijere, budem li ovdje morala izgraditi svoju budućnost. Ne mogu reći sa sigurnošću gdje je bolje jer mislim da trenutačno nigdje nije dobro. Moj siguran prostor nije ni jedna država, već taj online prostor koji me povezuje s prijateljima i osigurava mi financijsku sigurnost – ispričala nam je Anamarija Podrebarac.
PRIČA DRUGA
Za svaki povratak u Austriju trebam negativan test
Tomislav Bešter (38) iz Vranovaca kod Slavonskog Broda od početka ove godine radi u Austriji na poslovima vezanim uz cjevariju, bravariju i zavarivanje. U Hrvatsku se s još nekoliko radnika vratio 20. ožujka, neposredno uoči lockdowna. Shvativši da se situacija s koronom “zakuhava” i da se granice sve više zatvaraju, odlučio je uhvatiti “posljednji vlak” za povratak kući.
– Prije sam se vraćao preko Mađarske, ali Mađari su već bili zatvorili granicu. Bojao sam se da će isto učiniti i Slovenci pa sam požurio dok se još može – kazao nam je Bešter u travnju. Nekoliko tjedana kasnije, kada se situacija s granicom malo normalizirala, Slavonac se vratio u Austriju i nastavio dalje raditi. U međuvremenu je promijenio tvrtku i ne živi više u Beču, nego u malom planinskom mjestu Hall in Tirol nedaleko od Innsbrucka.
Ovih dana ipak smo ga zatekli kod kuće u Vranovcima s obzirom na to da po novom režimu tri tjedna radi u Austriji, a jedan je doma s obitelji. Kaže da mu tako bolje odgovara premda se granica više ne može prelaziti bez ograničenja kao nekad. Neki mogu ući samo s potvrdom poslodavca da su zaposleni, dok drugima, poput njega, treba negativan test na koronavirus.
– U novoj tvrtki imam bolje uvjete i fiksnu plaću, jedino što moj poslodavac kod svakog povratka na posao traži negativan test na koronu. Srećom, tvrtka pokriva troškove testiranja. Samo sam ga prvi put morao platiti iz svog džepa – objašnjava.
Tomislav je oženjen je i ima troje djece. Teško mu pada razdvojenost od obitelji, ali zarada koju ostvaruje u Austriji znatno je veća od one koju bi imao u Hrvatskoj. Ne isključuje mogućnost da se jednoga dana trajno vrati i pokrene neki svoj biznis, ali o tome će, kaže, moći razmišljati tek za nekoliko godina.
– Vidite kakva je situacija u Hrvatskoj. Sve manje ljudi radi, sve je više nezaposlenih. Tamo posla ima tako da zasad ostajem u Austriji – zaključio je Bešter.
PRIČA TREĆA
Pandemija je samo ubrzala moj plan o poslu u Vukovaru
Robert Tokić (47) iz Vukovara jedan je od onih koji je u vrijeme epidemije koronavirusa donio veliku odluku i odlučio se vratiti u Hrvatsku. Poslije 45 godina života u Münchenu, gdje je 31 godinu radio kao vozač, odlučio se vratiti u rodni Vukovar.
– O povratku u Hrvatsku razmišljao sam i prije, ali je pandemija sve to samo ubrzala i sada sam to napokon i realizirao. Nije mi žao i mogu reći da sam više nego zadovoljan. Uvijek sam govorio da život u Njemačkoj donosi mnogo toga, ali i da je dom ipak dom. Maštao sam o tome da živim, radim i stvaram u svome gradu i sada sam to i ostvario – kaže Tokić.
I ne samo da se vratio u rodni grad, nego je i pokrenuo obrt koji nosi naziv “Therapiesport” te zaposlio i jednu radnicu. “Therapiesport” građanima nudi klasičnu, opću i terapijsku masažu, medicinski fitness trening, rehabilitacijski trening, tretmane poslije ozljeda i operacija, personalni trening, wellness oazu, edukacije… Osigurao je kvalitetne sprave, solarij, saunu… Prema Tokićevim riječima, sve to rezultati su edukacija koje je pohađao u Njemačkoj.
– Razmišljao sam unaprijed i planski radio tako da sam znanja koja sam stjecao, sada primijenio u Hrvatskoj. Mogu reći da sam zadovoljan kako se sve to razvija i zato i ne razmišljam o tome jesam li se trebao vratiti i prije – ističe Tokić.
Pri pokretanju obrta nije koristio poticaje i pogodnosti države i grada, ali će to, kako kaže, u budućnosti svakako pokušati iskoristiti. Kako će se posao razvijati, tako će ga i proširivati. Tokić kaže da je spreman na to i na nova zapošljavanja. U Njemačkoj je iz hobija radio i kao nogometni sudac, čime se sada bavi i u Vukovaru.
– Vukovar je lijep i uređen grad. Sve je tu blizu i sve se stigne. Brzo sam se navikao na život u Vukovaru. Velika je to razlika u odnosu na život u Münchenu, ali mi je ovdje jako lijepo – zaključio je Robert Tokić.
PRIČA ČETVRTA
Za Božić ću kupiti kartu u jednom smjeru
Kada smo posljednji put razgovarali s Krešimirom Vučetićem iz Petrijevaca nadomak Osijeku, koji kruh zarađuje u Njemačkoj, nadao se da će barem za Uskrs moći doma. Sedam mjeseci kasnije kuje polako planove za dolazak za božićne blagdane, a najvjerojatnije će, kaže, kupiti kartu u jednome smjeru.
– Još sam u Njemačkoj. Prije dva i pol mjeseca bio sam na godišnjem odmoru u Hrvatskoj. Psihički mi je zaista već teško sve to izdržavati, tako da sigurno neću još dugo ostati ovdje. I zdravlje mi je loše, ugasilo mi se sve, u inozemstvu sam već pet godina, dosta mi je. Nedostaju mi djeca, a i čeka me posao doma – govori nam ovaj uskoro 44-godišnjak, koji će se, uvjeren je, kao iskusan majstor uspjeti snaći i u Slavoniji. Sa svojim mališanima Lukom i Emom čuje se svaki dan telefonom ili videopozivima, a najteže mu je kada mu njih dvoje kažu koliko ga vole i kako im nedostaje.
Po struci je monter centralnog grijanja i ventilacije, s podosta iskustva, a zanimanje je to koje je u Njemačkoj strahovito traženo. U gradu Karlsruheu posljednjih je devet mjeseci angažiran na gradilištu velike zgrade s 80 stanova.
– Kakva je situacija s koronavirusom kod nas? Nosimo maske u trgovinama i vlakovima, no što se posla na građevini tiče, nismo stali nijedan dan – dodaje.
Činjenica je, ponovit će nam, da u Njemačkoj može zaraditi za svoju obitelj, no nikada si ne bi oprostio da se djeci nešto dogodi, a on nije uz njih.
"Robert Tokić (47) iz Vukovara // odlučio se vratiti u Hrvatsku. Poslije 45 godina života u Münchenu, gdje je 31 godinu radio kao vozač," Znaci otisao je sa 2 g. starosti i poceo raditi kao vozac sa 16 godina starosti? Jel neko provjerava clanke prije odlaska na stampanje?