Kada su mediji prije nešto manje od dva mjeseca javili za prvi slučaj oboljelog od koronavirusa kod nas, to je bila vijest na koju nitko nije mogao ostati imun. Od strašnih slika u Italiji, posve nalik scenama pretrpanih kineskih bolnica, prepunih mrtvih tijela i izmučenih liječnika i sestara koji padaju s nogu od umora, dijelila nas je praktički tek koja stotina kilometara.
U tom se trenutku od nepoznatog, brzoširećeg virusa brže širio jedino strah. Šatorsko naselje pokraj zagrebačke bolnice Dubrava i stotine bolničkih kreveta u sportskim dvoranama, za slučaj da bolnice ne mogu primiti sve oboljele, izazivali su jezu ne samo među bolesnima i starima nego, na pomisao da im tamo završi netko od roditelja, supružnik, baka, djed..., i među mladima i najzdravijima. Da nam je netko tih dana rekao kako će sve to i nakon dva mjeseca biti prazno, da će se bolnice uspješno hrvati s epidemijom i da ćemo imati dane sa samo deset novozaraženih, uh, koje bi to bilo olakšanje.
Danas, pedeset i sedmi dan od pojave koronavirusa kod nas, svjedočimo ravnodušnosti kod mnogih, kao da se takav razvoj događaja podrazumijevao. Sve glasnije se propitkuju mjere, relativizira rizik od zaraze, a gospodarske štete napuhuju do nevjerojatnih razmjera. Koronavirus je, moglo bi se zaključiti, prava sitnica u usporedbi s onim što nas čeka zato što smo slušali one koji o virusima znaju puno više od nas i dva mjeseca solidarno mirovali. Neki će raspravi u kojoj argumenti nemaju težinu dodati i tvrdnju da je lani po bolnicama bilo više pacijenata s običnom gripom nego sada oboljelih od infekcije COVID-19. Kao da bez svih ovih mjera i njih ne bi bilo puno više.
Paralelno, počeli su i pritisci na stožer. Kad će se otvoriti sve trgovine? Kad će proraditi kafići i restorani? Hoćemo li moći na ljetovanje? Istina je da se život mora normalizirati, neke stvari, poput liječničkih pregleda, vjerojatno i vrlo skoro. Ali tko zna bolje od epidemiologa kad je pravo vrijeme za to i da je opasnost prošla? Je li nas stvarno najbolje opisala poznata splitska trenerica fitnessa i velika zagovornica aktivnog života kad je, šokirana brojem ljudi u šetnji, na plažama, rekla: "Do ove korone svi su gledali sve obaviti autom, a sad najednom svi moraju u šetnju. Ne razumijem..."
Da, epidemiolozi su ti koji upravljaju krizom vezanom uz koronu, no već neko vrijeme je stvar dovela do toga gdje se zahtjeva od politike da donese odluke. Epidemiolog gleda samo jednu stranu medalje i uvijek traži maksimum mjera jer će to dovesti do najboljih rezultata njegovog resora... No već smo prošli trenutak kada su štete od karantene veće od šteta od virusa, te je potrebno naći određeni balans i popustiti mjere. Ima više poziva (i intervencija) hitna služba vezano uz psihičke probleme od poziva vezanih uz koronu, o ekonomiji da ne pričamo... Punjenje proračuna 30% od planiranog i rashodi od preko 100% nije održiva situacija te će dovesti do kolapsa. Niti ti epidemiolozi više neće raditi svoj posao ako neće biti plaćeni... Mislim da ljudi ne shvaćaju ozbiljnost situacije, u prošloj krizi smo pali 8%, a nije sve stalo, koliko ćemo sada pasti, ovisi o mjerama, no dvocifrene brojke su izgledne...