Tijekom srijede 8. travnja 2020. dobio sam niz nezavisnih upita hrvatskih novinara slažem li se s izjavama akademika Ivana Đikića za televiziju N1, koje su zatim prenijeli i brojni elektronski mediji.
Novinare je zanimalo dijelim li neke pomalo kritične stavove koje je iznio prema dosadašnjim rezultatima Hrvatske budući da smo do sada obojica iznosili vrlo slične procjene. S obzirom na to da se od početka krize trudim putem svojih kolumni prenositi hrvatskoj javnosti pogled epidemiološke struke na razvoj pandemije COVID-19, ispisujući pritom na neki način i kroniku ove pandemije, odgovorit ću u svojoj današnjoj kolumni na njihova pitanja. Vjerujem da ću time pomoći javnosti da još bolje sagleda situaciju u Hrvatskoj. Postat će pritom jasnije i kada su donošene ključne odluke, koje su to odluke bile, te tko je za njih bio najzaslužniji, što je za svaku kroniku svakako važno.
VIDEO: Pogledajte što predviđaju naši znanstvenici: Koliko bi mogla trajati pandemija?
Primijetit ćete, vjerojatno, čitajući današnju kolumnu, da se i dalje slažem s akademikom Đikićem u najvećem broju njegovih poruka. Međutim, u nekim se procjenama naša mišljenja, čini se, ipak počinju i razlikovati. Pritom treba znati da su povremena neslaganja među znanstvenicima suočenima s novim i nepoznatim situacijama pravilo, a ne iznimka. Kroz konstruktivnu raspravu mi i dolazimo do novih ideja i konsolidiramo činjenice i najvažnije nepoznanice. Želim pritom reći da je akademik Đikić bez ikakve sumnje vrhunski svjetski znanstvenik, čija je znanstvena karijera u području molekularne biologije vrijedna svakog mogućeg poštovanja. Također, vjerujem kako je pohvalno i korisno da svaki naš znanstvenik u inozemstvu pokušava ovih dana pomoći Hrvatskoj te da ima pravo javno iznositi vlastito mišljenje ako procijeni da bi ono u ovoj zahtjevnoj situaciji moglo pomoći.
Pretpostavljam da su glavni razlozi naših prvih različitih pogleda na neka konkretna pitanja u ovom slučaju dvojaki. Prvi je što akademik Đikić nije sudjelovao u odlukama i primjeni mjera u podlozi dosadašnjih rezultata Hrvatske u borbi s pandemijom COVID-19, pa za neke od njih teško može znati. Stoga, iznoseći svoje kritične stavove, vjerojatno nije imao cjelovit uvid u uloge i zasluge nekih pojedinaca na prvim linijama obrane. Drugi je što akademik Đikić nije specijalist u području epidemija zaraznih bolesti, već molekularni biolog stanice, pa stoga vjerojatno ne procjenjuje relativnu važnost pojedinih javno-zdravstvenih mjera koje su poduzete na isti način kao epidemiolozi.
Bez obzira na neke razlike, u velikoj većini iznesenoga slažem se s akademikom Đikićem. Mislim da je vrlo korisno što je naglasio da smo još uvijek u vrlo opasnoj fazi širenja zaraze unutar Hrvatske, te nam je i dalje potreban krajnji oprez. Također je pozitivna poruka da sada trebamo zajedništvo te povjerenje u znanost i struku. Slažem se s njim potpuno i da se treba pridržavati mjera koje su temeljene na stručnim procjenama. Dijelim i njegov uvid da epidemije unutar pojedinih razvijenih zemalja nisu smjele doseći razmjere koje su dosegle te da će zemlje gdje se politika nije oslanjala na struku biti najteže pogođene. Također se slažem s procjenama da je odgovor Europske unije na krizu bio duboko razočaravajući, kako u stručnom tako i u političkom pogledu, te je podrovao mnogo onoga na čemu se Europska unija trebala temeljiti. Svidjela mi se i njegova poruka da bi solidarnost sada doista trebala biti ispred kritika sve dok se ne vratimo u neko sigurnije razdoblje.
Međutim, zanimljivo je kako su digitalni mediji u sažetku tog duljeg videointervjua prenijeli samo nekoliko kraćih odlomaka iz kojih se mogla iščitati određena kritika situacije u Hrvatskoj. Stoga u svom odgovoru na pitanja novinara koji su me kontaktirali slažem li se s tim kritikama, a uz veliko poštovanje prema iznesenom osobnom mišljenju akademika Đikića, iznosim svoje osobne spoznaje o trenutačnom stanju razvoja epidemije COVID-19 u Hrvatskoj, osvrćući se samo na dvije izjave akademika Đikića, gdje nam se mišljenja ipak razlikuju.
IZJAVA 1: "Jedina poruka političarima jest da nažalost nisu pripremili ni zdravstveni sustav ni građane obrazovanjem da smo mogli zajednički reagirati na ovu krizu prije i bilo bi mnogo manje gubitaka. Ali sad smo ovdje, treba popravljati nedostatke."
Najprije, ovo je primjer izjave koja mi se čini nedovoljno precizno prenesena iz stvarnog videointervjua u tekstualni oblik. Iz ovakve izjave stječe se dojam da je riječ samo o Hrvatskoj. Međutim, akademik Đikić jasno je rekao da govori o situaciji "u svijetu, pa i u Hrvatskoj". Stoga ovu izjavu nisam shvatio primarno kao kritiku stanja u Hrvatskoj, jer gledatelji su mogli steći dojam da se primarno govori o općenitoj svjetskoj situaciji, a s takvim se mišljenjem potpuno slažem. Već sam više puta naglasio da u većem dijelu Europe ne gledamo pandemiju kakva je trebala biti u slučaju pravovremene primjene protuepidemijskih mjera. U mnogim zemljama gledamo razvoj događaja kada te mjere izostanu ili se prekasno primjene. Stoga pratimo epidemije s nekoliko stotina puta većim brojem zaraženih u zapadnoj Europi no što ih je trebalo biti u prvom valu.
No, kako je akademik Đikić ipak spomenuo i Hrvatsku u ovom kontekstu, u tom se dijelu ipak ne bih mogao složiti s njim. Prateći medijske napise i pričajući redovito s kolegama uključenima u prvu liniju obrane, moj je dojam da su premijer Andrej Plenković i predstojnik njegova ureda, gospodin Zvonimir Frka Petešić, već 9. siječnja neformalno započeli planiranje borbe s ovom krizom. Bilo je to, prema mojim saznanjima od kolega iz europskog ureda Svjetske zdravstvene organizacije, znatno prije drugih država u EU. Zatim smo mogli doznati i da je već sredinom siječnja odaslan naputak o pojačanoj kontroli kineskih turista na granicama. To je, u tom trenutku, bio vrlo koristan potez koji nas je možda već tada spasio tragedija poput onih u drugim zemljama. Hrvatsku, naime, posjećuje dvadeset milijuna stranih turista godišnje, tj. čak pet turista po stanovniku, čime smo bili jedna od zemalja u svijetu potencijalno najizloženijih uvozu pandemije. Čak 300.000 tih turista svake godine dolazi iz Kine, a sjetit ćemo se svi autobusa s turistima iz Wuhana koji je bio u Hrvatskoj u kritičnim danima, tj. 25. siječnja, ali srećom nije doveo do epidemije.
Nadalje, zdravstveno-informacijski letak na kineskom i engleskom za turiste koji ulaze u Hrvatsku bio je dostupan na mrežnim stranicama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i pripremljen za primjenu već 23. siječnja. To je čak dva dana prije no što je Wuhan u Kini uopće proglasio u karantenu. Zatim, odluka o imenovanju novoga ministra zdravstva, gospodina dr. Vilija Beroša, iznesena je u javnost još 28. siječnja te je on potvrđen 31. siječnja. Pritom je hrvatski premijer jasno naznačio da je razlog toj smjeni predstojeća borba s koronavirusom. Ti rani, kao i svi kasniji događaji, pokazali su da je Hrvatska ovu krizu dočekala znatno spremnija no sve druge zemlje unutar Europske unije.
U razdoblju od 1. do 25. veljače poznato mi je od kolega epidemiologa da su izvršene brojne iznimno važne pripreme za djelovanje "prve linije obrane", kako bi se uvijek bilo barem dva koraka ispred epidemije. Članovi stožera iznijeli su u javnost podatke o pripremi za testiranje na prisutnost virusa molekularnim metodama, koje je bilo spremno znatno prije pojave prvih slučajeva, za razliku od mnogih drugih zemalja svijeta. Savjesni i vrijedni epidemiolozi republičkog i županijskih zavoda za javno zdravstvo, uz pomoć stožera civilne zaštite, pripremili su doista velike kapacitete diljem Hrvatske za izolaciju svih zaraženih i njihovih kontakata. Time su omogućili da tisuće ljudi bude zbrinuto u izolaciji u slučaju potrebe, proširivši i produbivši na taj način značajno našu prvu liniju obrane od pandemije.
Te su pripremne mjere bile zaslužne što je naša prva linija obrane izdržala znatno dulje od većine drugih zemalja EU te je do prvih slučajeva slobodnog širenja virusa u zajednici došlo tek sredinom ožujka. Tako je u razdoblju od prvog zabilježenog slučaja koronavirusa u Hrvatskoj, 25. veljače, pa sve do 16. ožujka, naša prva linija obrane efikasno zadržavala ulaz i širenje virusa u Hrvatskoj. Testiralo se u tom razdoblju sve oboljele s razumnom sumnjom na moguću zarazu koronavirusom, a zatim se sve njihove kontakte tijekom prethodnih dana brzo izoliralo kako bi se virusu onemogućilo daljnje širenje.
U tom razdoblju, od kraja veljače do sredine ožujka, Hrvatska je nedvojbeno imala bolje rezultate i sporiji porast broja slučajeva od svih drugih država Europske unije. Upravo ti tjedni bili su ključni za onemogućavanje "bijega" zaraze u fazu eksponencijalnog rasta, što se baš tih dana događao u tolikim drugim zemljama Europske unije. Tako je došlo i do stotinu puta većeg broja zaraženih no što je taj broj smio biti da su ispravno aktivirane i primijenjene protuepidemijske mjere.
Nakon mojeg nedavnog članka o stvarnim uzrocima tragedije u Italiji i drugim zemljama EU, ovih dana pojavljuje se sve veći broj sličnih članaka i u drugim svjetskim medijima. U svom intervjuu za "24 sata" danom 28. ožujka 2020. ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, gospodin dr. Krunoslav Capak, rekao je kako su on i drugi članovi stožera krajem veljače otputovali u Rim kako bi se sastali s ministrima zdravstva susjednih zemalja EU. U svojstvu predstavnika predsjedavajuće članice EU, predlagali su i nadali se dogovoru o znatno strožim mjerama. Međutim, ostali su iznenađeni što se čak ni tada, kada se mnogim zemljama EU već slobodno širila zaraza, to nije dogodilo. Tada je Hrvatska samostalno počela uvoditi vlastite mjere, kao prva zemlja Europe. Da je takav pristup bio ispravan, potvrđuje i jučerašnja ostavka predsjednika Europskog znanstvenog vijeća Maura Ferrarija koji iznosi slična iskustva i oštro kritizira neodlučnost i kašnjenje europskih čelnika koji su pridonijeli tragediji.
Zatim je Hrvatska, u razdoblju od 16. ožujka do danas, pravovremeno primijenila vrlo strogu karantenu. Prema istraživanjima znanstvenika sa Sveučilišta Oxford, ona je prema mnogim svojim odrednicama najstroža u Europi. Međutim, ako se već proglašava tako drastična mjera poput karantene, tada je i jedino razumno da ona bude što odlučnija i stroža kako bi se odradila ispravno, a broj zaraženih što brže se smanjio. Inače, svaka popustljivost tijekom karantene dovest će nužno do povećanog broja zaraženih te posljedično i teških slučajeva, uz dulji ostanka u karanteni. To tijekom epidemije nisu poželjni ishodi. Stoga, moje je osobno mišljenje da je u sve te tri odluke – ustrojavanju i održavanju prve linije obrane, zatim aktiviranju karantene te na kraju održavanju karantene – Hrvatska djelovala ispravno i pravovremeno.
Uz to, naš je stožer čak dva puta dnevno u početku davao detaljne upute stanovništvu, koje su dopirale do nezabilježeno velikog broja ljudi, a i ja sam im nastojao dodatno pomoći pisanjem svojih članaka i objava na društvenim mrežama. Proteklih dana sam iz nekoliko zemalja i međunarodnih organizacija, uključujući i Svjetsku banku, dobio iskaze interesa za "hrvatski model" komunikacije sa stanovništvom. Čini se da je naš model, zajedno s onima u Vijetnamu, Singapuru i Hong Kongu, izazvao pozornost i u međunarodnim krugovima te bi se mogao preslikati na siromašne zemlje Afrike i jugoistočne Azije koje će sljedeće biti znatno pogođene pandemijom. Sve su to razlozi zbog kojih se, iz svog kuta gledišta, ne mogu složiti s ocjenom akademika Đikića da se u Hrvatskoj "moglo zajednički reagirati na ovu krizu prije te da bi tada bilo mnogo manje gubitaka".
Vjerujem da je dodatna potvrda svih mojih dosadašnjih procjena o rezultatima Hrvatske prije dva dana upravo stigla iz najmeritornijeg mogućeg mjesta na svijetu – Instituta za mjerenje i evaluaciju zdravlja u Seattleu (IHME), pri Sveučilištu američke savezne države Washington. IHME je, temeljem početnih rezultata Hrvatske, procijenio da nas vrhunac epidemijskog vala čeka 20. travnja, a da bi ukupni broj umrlih, izbjegnemo li opasne incidente u staračkim domovima i bolnicama te ostanemo li u izolaciji i tijekom svibnja, trebao biti oko 166 preminulih. To je jedan od najmanjih prognoziranih brojeva preminulih za neku državu u svijetu uopće. Usporedimo li to s predviđanjem od čak 66.300 smrti u mojoj drugoj domovini, Velikoj Britaniji, u kojoj se nalaze gotovo sva vodeća sveučilišta u Europi, teško je odgovor Hrvatske vidjeti drukčije nego kao pravovremen i uz minimalne gubitke. No, slažem se potpuno s akademikom Đikićem da se baš nikako ne smijemo opustiti jer sada najprije treba sačuvati ljudske živote, a zatim što prije izaći iz karantene.
IZJAVA 2: "Gospodin Frka Petešić u jednom gostovanju na televiziji govorio je o hrvatskim brojkama. Pokazao je da to nije njegova struka i nije to znao dobro prezentirati. Prikazao je brojke u apsolutnim brojevima, kazao kako je Vlada napravila sve, da je Hrvatska ispred Norveške, Njemačke, ne uspoređujući stope u tim državama, i na taj način šalje potpuno pogrešnu, znanstveno nekorektnu poruku javnosti. Umjesto da upozorava javnost, on pokušava hvaliti Vladu i pokazivati da smo mi na vrhu svijeta, a stvarno nismo. Apeliram da se ovakve stvari, ovakvi politički pozivi, ne rade. Trebaju čuti one koji im dobronamjerno govore da to ne rade."
Bojim se da se ni u ovoj ocjeni akademika Đikića ne mogu složiti s njim, a upravo je ona i glavni razlog zašto sam napisao ovu današnju kolumnu. Naime, prema mojim spoznajama, upravo je gospodin Frka Petešić bio među prvima u Hrvatskoj koji je prepoznao opasnost i velike promjene koje će donijeti širenje koronavirusa svijetom te vjerujem da ima velike zasluge za sadašnje dobre rezultate, a u svojim se prezentacijama često savjetuje s članovima znanstvenog savjeta Vlade. Moj je pogled na ovo pitanje zaključak da on nije učinio metodološku pogrešku kada je uspoređivao različite zemlje na temelju apsolutnog broja zaraženih, a ne broja zaraženih standardiziranog na ukupno stanovništvo.
VIDEO: Ministar Beroš: 'Nemamo lijeka, niti cjepivo, molim vas ponašajte se odgovorno!'
Naime, zbog izostanka standardizacije u odnosu na broj stanovnika pojedinih država akademik Đikić javno je optužio gospodina Frku Petešića za cijeli niz propusta: "lošu prezentaciju", "nesnalaženje u ovoj struci", "neznanje dobrog prezentiranja rezultata", "slanje potpuno krive i znanstveno nekorektne poruke javnosti", "politiziranje rezultata" te zaključio da "Hrvatski rezultati nisu tako dobri". Međutim, prema mojem osobnom mišljenju, gospodin Frka Petešić rezultate je prezentirao metodološki ispravno pa su sve te kritike neutemeljene. Pojasnit ću ovdje zašto to mislim.
Dakle, najprije treba razumjeti da su zaraze čitavih naroda bitno različite u epidemiološkom smislu, od kroničnih bolesti na koje smo navikli u epidemiološkim usporedbama pojedinih zemalja. Za kronične bolesti, poput zloćudnih tumora ili srčanog udara, svaka osoba u populaciji ima određen, vlastiti rizik da tijekom života razvije bolest. Zbog toga u svim usporedbama država apsolutni broj oboljelih u nekoj državi mora se standardizirati na broj stanovnika pri usporedbi s nekom drugom državom. Štoviše, on se pritom standardizira i na dobnu i spolnu raspodjelu stanovništva unutar svake države.
No kod epidemija ne postoji isti takav rizik ako se poduzmu protuepidemijske mjere. Naime, brzina širenja virusa u nekoj državi bit će svugdje jednaka, jer ona je svojstvo samoga virusa, a ne veličine države. Virusu nije važno koliko je velika država u kojoj se on širi, on će sa svakog zaraženog skakati na dvije, četiri ili sedam idućih zdravih osoba, širio se pritom u Luksemburgu ili u Meksiku. Zbog toga, nakon što se virus u nekoj populaciji dovoljno "ukorijeni", a to obično znači dosezanje prvih deset zaraženih osoba, nakon toga je brzina širenja epidemije približno jednaka svuda te krivulje porasta apsolutnog broja slučajeva s obzirom na vrijeme trajanja epidemije, koje se mjeri u danima, za sve države izgledat će približno jednako.
Uspjeh se pritom mjeri prema tome kojom brzinom države uspijevaju reagirati te eksponencijalan rast unutar svojih granica prevesti najprije u linearan, a zatim i potpuno izravnati krivulju rasta i iskorijeniti virus. Zbog toga su krivulje broja zaraženih po danima epidemije sasvim usporedive među svim državama bez ikakve standardizacije.
Objasnit ću to sasvim jednostavnim primjerom, koristeći baš Luksemburg i Meksiko, jer u tim dvjema državama rani odgovor na epidemiju nije bio bitno različit. Međutim, kada bismo standardizirali broj zaraženih koji je u obje države trenutačno oko 3000 u odnosu na veličinu stanovništva države, u Meksiku bi bilo 25 zaraženih na milijun stanovnika, a u Luksemburgu čak 4847 zaraženih na milijun stanovnika. Trebalo bi, naravno, uskladiti i dane početka epidemije u obje zemlje. No, bez obzira na taj detalj, sasvim je jasno da odgovor Luksemburga nije bio čak dvjestotinjak puta lošiji od onoga u Meksiku. Naprotiv, ovaj primjer jasno prikazuje da se prilikom epidemija ne provodi standardizacija podataka u odnosu na veličinu stanovništva, već samo na vrijeme trajanja epidemije od prvih 10 ili 100 zaraženih osoba kako bi se izbjegao utjecaj nasumičnosti u sasvim ranom širenju zaraze.
Rast apsolutnog broja slučajeva bit će stoga u svim zemljama podjednak u početku, a razlike među državama mogu se postići samo ispravno primijenjenim protuepidemijskim mjerama i "savijanjem" krivulje eksponencijalnog rasta broja zaraženih u linearan, pa zatim i u vodoravnu crtu. Zbog toga se nadam da je jasno da je gospodin Frka Petešić ispravno iznio usporedne krivulje za razne zemlje. Ispravnost takvih prikaza potvrđuju i brojni grafikoni koje ovih dana objavljuju vodeći svjetski mediji, poput Financial Timesa, a u kojima su za sve države na okomitoj osi grafikona također prikazani samo apsolutni brojevi zaraženih. Na vodoravnoj osi, prikazano je vrijeme trajanja epidemije od dana kada je prijeđeno prvih 100 zaraženih. Time se uklanjaju nasumične razlike u brzini prijenosa virusa, dok je apsolutan broj zaraženih u svakoj zemlji još uvijek malen.
Kako bih dodatno potvrdio ovakvo svoje razumijevanje ispravnosti metodologije, citirat ću vlastitu kolumnu u Večernjem listu objavljenu još 23. ožujka, pod naslovom "Zašto svi sada moramo barem mjesec dana ostati u svojim domovima", koja je u online verziji i tiskanom obliku dosegla gotovo pola milijuna ljudi samo u Hrvatskoj, te još mnoge izvan Hrvatske, pa se nadam da su brojni građani još tada stekli ispravno razumijevanje ovoga pitanja. Tamo sam napisao:
"Nekoliko je još zanimljivih stvari vezanih uz eksponencijano širenje zaraze. Naime, od njega su puno ugroženije male zemlje nego velike. Virus će se širiti eksponencijalno među ljudima koristeći se njihovim međusobnim kontaktima, brzinom prikazanom u gornjoj tablici. Pritom mu nije važno koliko stanovnika ima država u kojoj se širi. Zato će manje zemlje biti relativno puno teže pogođene od velikih."
U svim ovako prikazanim grafikonima u svjetskim medijima, razvidno je da je Hrvatska među prvima uspjela najprije zauzdavati rast epidemije, a zatim i zakriviti svoju krivulju rasta iz eksponencijalne u linearnu. Ispred nje se u tim grafikonima nalazi se tek nekolicina najuspješnijih zemalja poput Hong Konga, Japana, Tajvana, Singapura i Vijetnama. Međutim, ako bi se na bilo što imalo smisla standardizirati te brojke zaraženih, onda je to na bruto domaći proizvod po glavi stanovnika pomnožen s udjelom koji se izdvaja za zdravstvo, izražen u američkim dolarima ili eurima. Vjerujem da bi takva standardizacija dovela do još bolje slike Hrvatske na ljestvici zemalja i pomaka prema samome vrhu. To je stoga što je usporedive rezultate u zaštiti zdravlja stanovništva tijekom ove pandemije ostvarila sa znatno manjim financijskim resursima. Stoga se ne mogu složiti s tvrdnjama akademika Đikića da rezultati Hrvatske prema svim objektivnim mjerama nisu u samom svjetskom vrhu.
U svojim dosadašnjim kolumnama isticao sam pozitivne uloge nekih pojedinaca i timova u hrvatskoj Vladi i Stožeru tijekom pandemije COVID-19. To, međutim, nipošto ne znači da se Vladu i Stožer u ovoj krizi ne treba ili pak ne smije utemeljeno kritizirati. Utemeljene kritike pridonijet će još boljim rezultatima, a to nam je svima u interesu. Pročitao sam proteklih dana u medijima i niz konstruktivnih kritika s kojima se i osobno moram složiti. Ali, razumije se i da tko radi, taj nužno i griješi. Pogreške i incidenti događaju se i u Singapuru i Japanu, pa će se nažalost događati i nama.
Dopuštam, naravno, mogućnost da ni ja nemam sve potrebne informacije kako bih donio potpuno objektivne prosudbe, kao i da sam možda u nekim pogledima u krivu. Ipak, preporučio bih javnosti da zasluge za dosadašnje dobre rezultate pripiše, prije svih drugih, onima koji su ključne odluke donosili i ispravno postupali u razdoblju od 9. siječnja do 16. ožujka. Tada su se donosile najvažnije odluke i provodile ključne mjere, koje su postigle da problem COVID-19, koji je i dalje velik i opasan, u Hrvatskoj sada ipak bude neusporedivo manji u odnosu na mnoge druge države EU, koje su sa svojim mjerama zakasnile. Vjerujem da se potporu takvom gledištu može pronaći u činjenici da se Hrvatska tijekom epidemijskog vala svakodnevno nosi s dvoznamenkastim brojem novozaraženih, dok se mnoge druge zemlje EU nose s četveroznamenkastim brojkama.
U današnjoj sam kolumni dodatno pojasnio i zašto su te brojke izravno usporedive. Zatekavši se, spletom okolnosti, u ulozi kroničara ove pandemije u Hrvatskoj, nastojat ću u svom praćenju događaja i dalje pridonositi da se medijskim prostorom šire znanstveno utemeljena tumačenja, a zasluge za postignute rezultate u zaštiti zdravlja stanovništva pripisuju onima koji ih doista i imaju.
