Bez dlake na jeziku, kako se ono kaže, oštrouman, britak, analitičan i konkretan, spreman svakome u svakom trenutku reći što ga ide. Ma što reći! Napisati! I objaviti kao u knjizi “Nisam šutio” u kojoj hercegovački franjevac fra Mario Knezović (43) otvoreno progovara o Crkvi, politici i društvenim događanjima, a koja je predstavljena ove srijede u prepunoj kinodvorani zagrebačkog studentskog doma “Sava” i na kojoj je prof. dr. Božo Skoko, jedan od promotora, rekao kako je fra Mario “svećenik za 21. stoljeće”.
Naime, “uključen” je u sve moderne medije, od radija (na Radiju Mir Međugorje petkom ima emisiju Agape u kojoj je dosad intervjuirao 800 različitih osoba!) preko tiska do Facebooka i interneta s vlastitom stranicom www.fratar.net.
– Svi mi kronološki živimo u 21. stoljeću. No, pozvani smo vrijeme koristiti kao “kairos” – milosni trenutak. Svećenik bi uvijek trebao biti usredotočen na vrijeme i okolnosti u kojima djeluje. To mora činiti kako bi mogao čitati znakove vremena i onda upravo na temelju toga širiti Radosnu vijest Isusa Krista.
Svećenik, što često možemo čuti, treba živjeti za svijet, za ljude, ali ne živjeti interesno od toga svijeta. Svećenik našega vremena treba upotrijebiti sve alate i načine kako bi poruka Isusa Krista došla do ljudi. Isusov nalog da idemo propovijedati šalje nas u akciju i ne dopušta pasivno promatranje činjeničnoga stanja u društvu – tumači nam svoju ulogu u javnom prostoru fra Mario Knezović, koji je sada na službi župnika u Kočerinu u Hercegovini.
– Svećenik našega vremena mora prije svega biti otvoren za ljude i njihove potrebe. Svećenik današnjice trebao bi imati više empatije za intimne ljudske muke i njegovati brižnu socijalnu osjetljivost. Na tom putu mogu nam pomoći mediji koje imamo na raspolaganju.
Crkva i njezini službenici moraju shvatiti da je njihova dužnost, a ne pitanje dobre volje, naviještanje putem medija. Mnogi službenici Crkve dižu glas na medije i ono što oni prenose. Međutim, ti isti nisu spremni ništa učiniti kako bi ljudskome uhu i srcu pružili ono što bi bilo korisnije ljudima.
Papa Pavao VI. rekao bi kako ne treba vikati na tamu, nego treba upaliti svjetlo. Pokušavam u našem vremenu upravo to činiti. Puno je onih koji u svijetu interesa pušu kako bi ugasili svjetlo i govore kako bi istinu ušutkali.
Biti svećenik 21. stoljeća ne znači slijepo prihvaćati besmislicu modernizma, površnosti, populizma i ideologiju relativizma. Svećenik se mora potrošiti na putu traženja one odlutale stote ovce i biti otvoren i za one druge koji nisu vjernici.
Svećenik ne smije biti isključiv, biti među grešnicima njegovo je radno mjesto. To je model koji u našem vremenu treba slijediti – kaže fra Mario, koji otvoreno promišlja i kritizira zbivanja u politici i na estradi, ali i u Crkvi.
– Činim samo ono što je poslanje Crkve. Sveti Pavao u poslanici Timoteju piše: “Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.”.
Evo, ako ovo nije jasan poziv Božjim pastirima, onda smo se izgubili u komuniciranju navještaja. Meni je osobno želja bili glas onih kojim je on uskraćen. Dok pišem, propovijedam i govorim uvijek mislim na one koji su na rubovima društva, koji su ucviljeni, obespravljeni, izigrani, stigmatizirani zbog tko zna kakva razloga.
Isus je prozivao farizeje, carinike, grešnike i vladare svoga vremena, ali je za njih imao i milosrđa. Znali su mu kazati da je to bio tvrd i teško slušljiv govor – kaže fra Mario, dodajući kako bi svećenik trebao što dalje pobjeći od toga da počne govoriti na način gdje će se prilagođavati ljudima i tražiti od njih jeftini aplauz.
– Naša zadaća nije svidjeti se ljudima, nego naviještati Boga. U uvodniku svoje knjige sam napisao: “Čast mi je da me bez gušta i s knedlom u grlu čitaju oni koji nam propisuju loš život po načelu nepravde, nepotizma, rodijaštva, sluganstva i nadasve njihove “svetosti” podobništva! Nijednu temu neću zaobilaziti.
Neću prestati progovarati o temama o kojima drugi šute zbog interesa, straha, karijerizma ili nekih drugih razloga. Taj karijerizam zahvaća sve dijelove društva, pa i Crkvu – beskompromisan je Knezović koji je pažnju javnosti privukao još prije nekoliko godina kada se za njega pročulo da je pripomogao u obraćenju, prelasku na katoličku vjeru ondašnjeg britanskog premijera Tonyja Blaira.
Premda sam sebi ne želi za Blairovo obraćenje pripisati baš nikakvu zaslugu, činjenica je da je engleski bankar, koji je nekada radio s Blairom, a koji vodi jednu međugorsku molitvenu udrugu, zatražio od fra Marija da se za jedne svoje duhovne obnove u Londonu susretne s Blairom.
– Zapravo nisam ni znao kamo me vodi, ali mi je postalo jasno kada smo u vladu ušli na sporedni ulaz – rekao nam je fra Mario, prisjećajući se kako mu je taj zajednički prijatelj ispričao kako su Blairova supruga i sinovi katolici te da želi susresti franjevca iz Međugorja.
Blair ga je dočekao u neformalnoj atmosferi, bio je bez kravate, a savjetnici su ga neprestano zvali na pejdžer i požurivali jer je već trebao krenuti na summit u Davos.
– Nas dvojica iskreno smo razgovarali i tada sam doznao za njegov osobni osjećaj da bi želio postati katolik. Rekao sam mu da nije dovoljan razlog za promjenu religije to što su njegova supruga i sinovi katolici. On, a i ja sam to osjetio, želi iskreno učiniti taj korak i u potpunoj sabranosti.
Vjera nije spektakl, nego život i razmatranje o Božjoj riječi, kako je i sam Blair tada rekao. Kazao mi je: “Oče, znam da sam vam rekao važnu stvar i znam da ćete je čuvati dok ne dođe vrijeme da se to objavi” – rekao je tada za Međugorje Tribune fra Mario, i to dvije godine nakon tog susreta, kada je u medijima procurila vijest o Blairovu obraćenju.
– Najupečatljivije mi je bilo njegovo duboko promišljanje o otajstvu Crkve, sakramentima, obiteljskom životu. Iz njegovih očiju kristalila se nježnost na svaki spomen Isusa Krista i Gospe. Isto tako, urezalo mi se u sjećanje njegovo promišljanje da od čina prelaska na katoličanstvo ne pravi spektakl.
Zato ni ja ne želim iznositi sve detalje našeg razgovora jer je njegova želja da se neke tajne čuvaju – rekao je tada fra Mario, koji tu tajnu ni danas detaljnije ne želi dijeliti s kolegama novinarima.
No zanimljivo je pitanje kako je uopće jedan fratar odlučio postati novinarom i ući u medijsku arenu.
– Još u vrijeme Domovinskoga rata zatekao sam se u medijima. Tada sam bio ratni izvjestitelj Radio Posušja koji je bio najsnažniji hrvatski medij u BiH. Poslije sam surađivao u Glasnu Koncila, Našim ognjištima te sam bio urednik studentskoga časopisa Moj kamen.
Ozbiljne medijske korake imao sam kao glavni urednik radijske postaje Mir Međugorje i ravnatelj Informativnoga centra u Međugorju. Vjerujem da me Božja providnost svojom rukom vodila. Osobno nisam planirao ovakav svoj put.
Međutim, što vrijeme odmiče odmotava mi se film zbog čega se sve ovo događa. Ja bih rekao da se nisam ja našao u medijima nego su mediji pronašli mene. Svjestan sam da ulazak u “medijsku arenu” znači nositi teško breme javnosti i suočiti se s onima koji te odobravaju i s onima koji te kritiziraju.
Prisutnost u medijima rađa osobe koje su ljubomorne na nečije uspjehe i nastupe. Biti u medijima znači hoditi jeruzalemskim stazama križnoga puta gdje te većina pljuje i dovikuje, a samo rijetki ti prilaze i pružaju pomoć i rubac da otareš lice – kaže fra Mario, koji veliki dio svoga vremena provodi u radu s mladima.
– Mladi hoće iskrene svećenike koji neće pred mladima izvoditi predstave od života, nego koji će s mladima živjeti realnost. Mladima ne treba ubijati snove, već im pomagati da u probuđenosti pokoji san i uz našu pomoć ostvare.
Treba im dati šansu za pustolovinu duha i stvarati ozračje da se razmaše njihova kreativnost. Svi oni koji rade i žive s mladima naprosto moraju smatrati nužnim mladoj osobi dat šansu i pravo na pogrešku. Ozračje linča nakon prvoga pada stvara neprocjenjive učinke utučenosti, nepouzdanja, otuđenosti i gubitka strasti za nove izazove.
Podrška u neuspjesima ne smije biti motivirana sućuti, nego je to preduvjet za buduće uspjehe koje moramo sa strpljivošću i povjerenjem čekati – kaže o radu s mladima fra Mario, dodajući kako ima previše upućivanja, savjetovanja, uputa, kritika, a sve je manje suputnika koji su spremni biti dio sudbine onih kojima želimo prenijeti određene vrednote, napose kršćanske.
Zato mladi ne trebaju samo smjerokaze nego i one koji će ići pred njima i s njima i tako svojim osobnim svjedočanstvom i iskustvom drugima pomoći tražiti izvor i osmisliti cilj. Drugima, to je barem neosporno, svjedočanstvom najviše darujemo.
U ovom kontekstu treba istaknuti i lošu naviku da se o mladima priča, ali se malo s njima zapodijeva razgovor. A njih treba čuti i osluhnuti njihove potrebe i strepnje. Za njih treba imati vremena, i to baš u mentalitetu stalnih uzrečica “nemam vremena”.
Mladima se u određenim situacijama više poruči onim što prešutimo nego onim što izreknemo. Biti suputnik znači s njima proživljavati situacije, hrabriti ih na putu i stavljati ih pred ljestvicu dostižnih izazova i nuditi im uzore koje je teško prepoznati u liberalno-kapitalističkome društvu – kaže ovaj svećenik prijatelj mladih.
Njegovo kritičko pisanje uglavnom nailazi na odobravanje, što je i njemu pomalo neobično.
– Dobijem na stotine poruka ohrabrenja. Imam poruke od nekoliko biskupa i brojnih svećenika koji uglavnom konstatiraju da je sreća da netko u ime “nas” može i hoće tako jasno progovarati. Ja sam svjestan da ne pišem i ne govorim zbog toga da pokupim simpatije.
Smatram kako piscu ne trebaju isključivo simpatije – on nije ljubavnik. Pisac treba živjeti od radosti istine i slobode misli koje zrcale njegovi tekstovi. U tekstovima sam uvijek pokušavao biti dosljedan tako da sam iste osobe za ono dobro pohvalio, a za ono loše kritizirao. Nisam šutio ni onda kad sam vidio da Crkva vrluda i kad papa šalje nejasne poruke. Kritičari mojih tekstova isto postoje i dobro je da je tako.
Jer, da nema onih koji se sa mnom ne slažu, ne bi bilo smisla pisati. Ja se upravo u svojim napisima borim protiv jednoumlja, zato mi je drago zbog svake kritike i drugačijega mišljenja. Više volim one koji me hrabro kritiziraju nego one koji me licemjerno hvale – kaže fra Mario i s korica svoje knjige čita citat jednog čitatelja:
“Ne mogu vas čitati, ali ne mogu odoljeti da vas ne pročitam. Ljutite me i ne slažem se s vama, ali taman kad pomislim da imam razloga za kritiku i napad na vas, spoznam da je sve napisano argumentirano i istinito”.
>> Umro najstariji franjevac na svijetu
Rado slusam fra Maria Knezovica i njegove goste na youtube-u.