Često me pitaju kako se osjećam u Njemačkoj trideset godina nakon pada Berlinskog zida i mirne revolucije koja je vodila ka finalizaciji ujedinjenja onoga što je njemački kancelar (1969.-1974.) Willy Brandt svojim istočnim sporazumima pokrenuo i što po njegovim riječima iz sedamdesetih “zajedno pripada”. Zapravo bilo je to ujedinjenje dviju zemalja jednog naroda koje su u središtu Europe u službi dvaju različitih društvenopolitičkih sistema bile su spremne jedna drugu uništiti do temelja.
Četiri desetljeća međusobnog negiranja, prava na opstanak, međusobnog sotoniziranja, širenje straha jednih od drugih prekida se simboličnim padom jednog zida u težnji za slobodom i pred ocima državnog aparata koji je samo još par mjeseci ranije slavio svoju 40. godišnjicu kolektivnog jednoumlja, gospodara života i smrti prema ljudima drugačijeg mišljenja.
Da, istina je da je podijeljenost ostavila tragove i da se društvo nije samo u pozitivnom smislu promijenilo. Istina je da su neka pitanja bila svojedobno na istoku bolje riješena i da nam nije uspjelo od onih sistema izdvojiti i spojiti ono najbolje. Istina je da se osjećaj međuljudske solidarnosti izmijenio i istina je da postoji osjećaj dominacije zapada nad istokom. Iako je Istočnoj Njemačkoj u nekim stvarima bilo lakše nego drugim zemljama nakon pada Željezne zavjese, ipak se pokazalo da prošlost može itekako opteretiti sadašnjost.
Međutim istina je i da ljudi na obje strane nikada u svojoj povijesti nisu mirnije, slobodnije i bolje živjeli. Dakle, pored svih nedostataka su prednosti ujedinjenja neizmjerno veće. Pa ipak dok Njemačka slavi trideset godina pada Berlinskog zida i mirne revolucije postoji u svima nama neka vrsta neizvjesnosti što nam nosi budućnost, osjećamo se nesigurno iz ekonomskih, društvenih ili drugih razloga.
Sustav demokratskih vrijednosti sloge i solidarnosti, pravde i ravnopravnosti te traženje rješenja kroz kompromis kao jedino jamstvo mira prelazi sve više u podjele u društvu i anarhiju. Svjedoci smo dizanja novih zidova u svijetu, žičanih ograda, kao da se nismo pomaknuli iz vremena kada su političari gradili zidove da izazovu podjele i strah.
Temeljna ljudska prava i slobode za koje su se ne tako davno gubili životi danas se podrazumijevaju od takozvane tihe većine ili se pak zloupotrebljavaju u političke svrhe s ciljem ukidanja tih istih od političkih grupa s ruba kojima ništa nije sveto kako bi se dokopali moći, pa čak ni upotreba sile.
Politička volja građana iskazana na izborima jednostavno se ignorira od pojedinih grupa koje sebi bez legitimiteta uzimaju za pravo, navodno u ime cijelog naroda, vršiti pritisak s ulice na reprezentante građana u parlamentima. Političke odluke koje baziraju na traženju kompromisa kako bi svima bilo bolje a ne samo pojedincima tretiraju izdajom ideja i ciljeva. Reprezentativna demokracija – povjerenje građana dato parlamentarcima na određeno vrijeme – sve je više izložena javnom ruglu zahvaljujući i pojedinim medijima koji misle da se moraju natjecati sa socijalnim mrežama.
Kuda takva klima u društvu vodi jako dobro se vidi u Poljskoj, Mađarskoj, Turskoj, ali i u mnogim zemljama zapadne Europe koje su na pragu uspostave autokratskih režima, gdje građanske slobode ne vrijede za sve. Režimi jakih vođa gdje se nitko više ne usudi bilo kakvu kritiku izustiti a oni koji se i usude to jako brzo zažale. Takozvana tiha većina iz nemara i lagodnosti sve više postaje tiha većina iz straha.
Ograđivanje i dizanje zidova, kontrola medija, kontrola građana, huškanje protiv manjina, obezvređivanje institucija sve nas više ukopava i ograđuje, a u međuvremenu postajemo sve nesigurniji.
Zato ne smijemo šutjeti! Treba dignuti glas zdravog razuma u zaštitu i osnaživanje demokratskih vrijednosti za koje se treba boriti više nego ikad, kao i za ljudska prava. Trideset godina od pada Berlinskog zida demokracija se bori za opstanak. Budemo li u demokraciji spavali i zatvarali oči zasigurno ćemo se u diktaturi probuditi.
Danas automehanicari i titoisti dijele lekcije iz demokracije.