To što Stepinac treba postati svecem interna je stvar institucije kojoj ama baš nitko ne može to pravo osporiti. Unutarkorporativno nagrađivanje nije strano nijednom sustavu.
Bonusi se dijele danas, nekada se dijelilo ordenje i narodno herojstvo, sportaši trpaju svoje zaslužne u sobe slavnih, a uostalom, i bivša JNA dijelila je značke primjerenog vojnika, pa ne vidim zašto bi ikome smetalo što u okviru svojih ovlasti i regula i Katolička crkva želi nagraditi odanog joj službenika Stepinca. Mnogima će se usporedba crkve i JNA učiniti neprimjerenom i bit će u pravu, ali JNA smo odavno barem istjerali iz države pa to više i nije bolna poredba Crkvi kojoj je Stepinac nedvojbeno i iznimno zaslužan zbog notornog i nepokolebljivog antikomunizma i zbog potpune lojalnosti upravnom odboru i centrali u Vatikanu.
Drugo je pitanje kako čovjek stvarno postaje svetac, kako se svjedočeći svojim životom, nepokolebljivim pristajanjem uz univerzalne vrijednosti i pod cijenu samog svog života, kako se dakle tada izdiže iznad kvarnosti i prilagodljivosti svih beatifikacijskih paragrafa koji nemaju nikakav drugi zadatak nego opravdati naša posrtanja i kompromise sa zlom, a tako i samu vulgarizaciju svetosti. Biti svetac aura je najvišeg autoriteta kojemu čak ni korporativni pravilnik ma kako moćne organizacije ne može priskrbiti pluralnu dimenziju neupitnosti i samospoznajnog prihvaćanja. Biti svetac, dakle, prije svega i prije toga znači moći biti čovjek.
I kako već Stepinac suvereno jezdi prema svom mjestu u katoličkom hall of fame, imamo se pravo založiti da se, recimo, u humanističko-umjetničkoj crkvi svetim proglasi i Krležu. I prije Stepinca budući da Krleža u okviru svoje religijske zajednice ne mora proći strogu činovničku kolonoskopiju, za njegova čuda ne trebaju dva svjedoka jer se ona neizostavno nalaze između dviju korica. Pitanje je tko je kontinuitetom više učinio za širinu hrvatskog identiteta, tko je u ključnim povijesnim momentima vlastiti intelekt stavljao u službu nacionalnog univerzuma, a tko u službu stranih vlasnika. Stepinac je, dakle, već u postupku i o njegovoj svetosti odlučuje samo nebo, Krleža je neizvjesniji prijedlog. Ono što je Krležin adut jest da je u svim povijesnim prekretnicama bio na pravoj strani. Bio je ljevičar, ali to je ionako razumljivo ako želiš biti pametan i širok, bio je komunist koji se snagom individualnog formata suprotstavio boljševizaciji društva, i to 20 godina prije no što ga je Partija počela nasiljem provoditi u državi proizašloj iz rata.
Sukob na književnoj ljevici samo je eufemizam za strukturalnu tektoniku, civilizacijsko razbojstvo udarano od Dide do Đide, pri čemu se Krleža sustavno odbija prikloniti bilo kojem od ta dva antipoda pameti. Besmisleno bi bilo nabrajati komponente koje su ga udaljavale od obaju nasilja, ali možda samo, u redu čuda, napomenuti da je uspio pokrenuti pet časopisa, osnovati Leksikografski zavod, potpisati Deklaraciju o hrvatskom književnom jeziku i sve to u trajnom klinču s masovnim primitivizmom polupismenog naroda. Ono što osobno smatram najvećim Krležinim čudom, a na što me upozorio iznimno analitičan prijatelj, jest da je Krleža cijeli svoj vijek živio od pera. Iz današnje perspektive to se čini potpuno nemogućim, čak i iz novinarske pozicije u kojoj se redakcijsko tipkanje ponekad benevolentno smatra i spisateljskim radom.
Krleža je nekako uspio, nanizao je dane na zadivljujući književni opus i premda mi često njegova rečenica biva previše pompozna, svejedno što mislim da je Krleža bio veći mislilac no što je bio pisac, to ne znači da kritički prilaz njemu i njegovu pisanju ugrožava svetost. Upravo suprotno. Veliki životi otrpe i velike kritike. Mučeništvo se ne ogleda u partikularnosti sukoba s jednom ideologijom, nego u razmjerima neodustajanja od ispravnog.
I ovdje nije pitanje Stepinac ili Krleža jer nijedan od njih dvojice ne isključuje onog drugog. Oni su onolike činjenice kolika je njihova razumljivost u općem jeziku ljudi. Najpogrešnije je nagrađivati radi prikrivanja slabosti i pokrivanja grijeha. Tu nagrada lako postane prokletstvo. Svetost odudaranja od imperativa političke reafirmacije, svetost kao pokriće iluziji novog početka, kao monetarna vrijednost ili svetost kao snažno nošenje s vlastitim slabostima. Na rubu pameti i preko njezina ruba urliče se, pljuje i puca bez ikakve potrebe, smisla i rezultata. Osim brojenja leševa, onih na križevima i onih ispod njih, vječno je pitanje: blagoslivljati puške ili biti blagoslovljen riječima. Nagrada za točan odgovor uvijek ovisi o odnosu snaga među nama, ali istina je iznad naših računica, u svetosti njezina početka. A na početku bijaše riječ...
>>Predsjednik države u kojoj bih htio živjeti bio bi Emil Cioran
>>Hoće li im Đura ikada moći oprostiti što ih (ni)je tukao?!
"Bio je ljevičar, ali to je ionako razumljivo ako želiš biti pametan i širok"...... kaže uskogrudni elitistički kolumnist.