Treba li na klupi pisati da je klupa za ljude kako netko na nju ne bi odložio motocikl? Treba li na automobilu pisati da je za ljude, kako netko ne bi za volan posjeo magarca? Treba li na javnom WC-u pisati da je za ljude, kako netko ne bi u njega ugurao konja? Treba li na bolnici pisati da je za ljude, kako pred liječnika ne bi stala krava? I, napokon, treba li na svakom dječjem igralištu, na svakoj ljuljački i svakom toboganu, pisati da je za djecu, da ih ne bi svakodnevno mokraćom i ostalim nusproizvodima psećeg života natapali nekulturni vlasnici četveronožaca?
Normalnim mi se čini na park za pse napisati da je za pse. Normalnim mi se čini i pustiti psa da uživa na zelenoj površini bez neke konkretne namjene. Ali, igralište s metar visokom ogradom, s vratima, gumiranom podlogom, s čitavom paletom nedavno obnovljenih dječjih sprava bez ikakve je sumnje namijenjeno djeci. Ljudskoj djeci, da ne bi bilo zabune. Jer, očito moramo na sve oko sebe staviti etikete. ''Objasnila'' mi je to jutros gospođa u parku pred mojom kućom. Simpatičan mali park, najstariji u Španskom, dom je dječjeg igrališta za brojnu djecu iz kvarta, za djecu iz svih okolnih kuća i zgrada, za mališane iz dječjeg vrtića koji je tik uz park i upravo taj park vrtićancima služi kao dnevni boravak na otvorenom. Svaki dan su u njemu, uvjereni da su prva smjena. No, nisu. Mališani su druga smjena. Prva smjena su psi i njihovi vlasnici, poput gospođe od jutros.
– Dovodim psa i dovodit ću ga i dalje jer nema znaka da pas ne smije na igralište – odbrusila mi je na pristojnu napomenu da je to igralište za djecu i da nije u redu da po njemu skaču psi.
– Ali, svaki dan tu se igraju djeca iz vrtića… – pokušam opet.
– Brinite se za svoju djecu, a ne za tuđu! – odbrusi mi gospođa. Nisam jedino shvatila misli li pod tim da se ne trebam brinuti za vrtićku djecu ili za njezin podmladak… Moje je dijete već veliko i više se ne igra u tom parku, ali ne smatram da zbog toga trebam okrenuti glavu i reći da me nije briga ni za park ni za tuđu djecu. Briga me je i uvijek će me biti briga.
Odnos prema svemu oko nas, čak i prema onome što sami ne koristimo (ili, upravo prema onome što sami ne koristimo, ali drugima treba) pokazuje jesmo li evoluirali do toga da se imamo pravo zvati građaninom, građankom. Sam čin vođenja psa na dječje igralište o nekulturi pojedinca dovoljno govori, no reakcija na upozorenje kako se čini nešto što ne bi trebalo ukazuje na dublji problem – onaj tko ne želi priznati da griješi, ne može se ni popraviti. Gospođa je došla u grad – zaključujem (i) po njezinu izgovoru - ali nije usvojila građanski odgoj.
Građaninom se ne postaje rođenjem, niti posjedovanjem skupog automobila i velike kuće. Građaninom se postaje usvajanjem određenih kulturnih normi i iskazivanjem poštovanja prema gradu u kojem ste odlučili graditi život. Sam grad, nažalost, ima malo alata kojima se može boriti protiv ljudi koji smatraju da je normalno zagađivati i uništavati javno dobro. Komunalni redari ne smiju tražiti osobnu iskaznicu, ako nisu u pratnji policajca. Policajaca ima premalo. Parkova i dječjih igrališta onečišćenih psećim izmetom previše je na popisu za kontrolu gradskih službi iz kojih kažu da na dječje igralište nema potrebe stavljati znak da je zabranjeno za pse jer se podrazumijeva da je za djecu. Ljudsku djecu.
– Jasno je da psi ne smiju u ograđeni park, na dječje igralište, bez obzira ima li znaka zabrane za pse ili ne. Nažalost, takva je situacija posvuda po gradu… – kažu u komunalnom redarstvu.
Nekulture je u našem gradu daleko više nego kulture. Ili smo se samo prestali boriti protiv zagađivača i prostaka, pa nam djeluje da ih je više? Recite im, upozoravajte. Kulturno, naravno, ali nemojte samo okretati glave. Netko će poslušati. Netko će djeci vratiti dječje igralište. Da… Možda je neobično, možda nije, ali promatrajući ovaj naš mali park i njegove korisnike uočila sam da žene puno češće na dječje igralište dovode pse, nego što to rade muškarci. I potpuno drukčije reagiraju kad ih na to upozorite. Muškarci se u pravilu ispričaju i izvedu psa iz ograđenog područja dječjeg igrališta. Žene ili ignoriraju upozorenje ili raspravljaju i inzistiraju na psećem pravu na dječju klackalicu. Zar su zaboravile da i djeca imaju neka prava? Ljudska djeca.
I da se postave oznake zabrane, takvi kao ta gospođa bi i dalje to radili.