Kako se moglo dogoditi da čovjek koji je bio kazneno prijavljen za spolni odnošaj s djetetom potomdobije skrbništvo nad kćeri, koju je silovao tri godine poslije?
Nažalost, vrlo jednostavno. I nije za to kriv ni sudac ni psihijatri, jer oni nisu ništa znali, a naši propisi omogućuju im da takve podatke i ne moraju znati. Da u nas postoji centralna baza podataka, kao primjerice u Austriji, u kojoj svaki obiteljski sudac može i dužan je pogledati i naći sve o stranci u postupku kako bi donio odluku najbolju za dijete, ovakvo što ne bi se dogodilo.
Da imamo obiteljski sud koji bi se sastojao od civilnog i kaznenog suda, bilo bi normalno da civilni sudac može i mora imati podatak o tome je li neki roditelj koji traži da mu se dodijeli dijete ikad prijavljen za bilo koje kazneno djelo na štetu djece. No, mi to nemamo, niti imamo ministarstvo koje bi se brinulo samo za djecu, a to nešto govori kaže sutkinja zagrebačkoga Županijskog suda Lana Peto Kujundžić.
Civilni sudac dodaje koji odlučuje o skrbništvu nad djecom nije obvezan provjeravati kaznenu evidenciju i evidenciju o osuđivanosti roditelja, no može ju zatražiti. U praksi će ju zatražiti ako na sudu drugi roditelj iznese određene sumnje ili činjenice za supružnika, ili ga na njih upozori Centar za socijalnu skrb. Ako za sporni podatak nije znao, sudac ništa nije ni sumnjao, a onda ni imao potrebu provjeravati tog oca.
Čudi me da u ovom slučaju Centar za socijalnu skrb nije provjerio oca, jer je tada imao veće ovlasti. No, nažalost, ni centri nisu kompjutorski povezani pa je moguće da u jednom Centru postoji sporni podatak za roditelja za koji drugi centar uopće ne zna kaže sutkinja Kujundžić.
