"I ti ćeš dobiti metak u potiljak, kunem ti se!”, “Kurvo četnička!”, “Autoricu ovog teksta treba izvaditi iz Save!”, “Sve vas na tom portalu treba pobiti!”, “Mrzitelju Hrvatske i svega što je hrvatsko marš iz zemlje!”, “Udbaško smeće, treba te zaklati!”, “Dobar novinar je samo mrtav novinar!”...
Navedeno je izvučeno iz bogatog repertoara vrijeđanja, prijetnji i govora mržnje koji se svakodnevno može pročitati među komentarima ispod novinarskih tekstova. I dok novinari svoje tekstove i priloge potpisuju imenom i prezimenom, svjesni mogućnosti da mogu pravno odgovarati za svaku pogrešno izgovorenu ili napisanu riječ, razni polupismeni anonimci takvih strahova nemaju. Jer većina novinara, kao i svih drugih javnih osoba koje se svakodnevno susreću s govorom mržnje na internetu, i to samo zbog toga što su jasno i glasno o nečemu izrekli argumentirani stav, na uvredljive naplavine riječi u tim postovima samo će rezignirano odmahnuti rukom i slegnuti ramenima smatrajući da se na takve brljotine polupismenih autora izgmizalih iz internetske kanalizacije ne treba ni obazirati ni zbog njih se živcirati.
Nekažnjena mržnja
Takav stav ne začuđuje jer je vrijeđanje na internetu odavno, na žalost, postala svakodnevica pa gotovo da u Hrvatskoj nema novinara ili javne osobe koja se zbog izrečenih, napisanih ili prenesenih stavova nije našla na meti ljudi koji zaštićeni anonimnošću svoje tipkovnice smatraju da nekažnjeno mogu putem interneta bljuvati mržnju, psovati, vrijeđati, pa čak i prijetiti ubojstvom svojim neistomišljenicima. Nekažnjeno uglavnom, jer čak i kada se prijetnje prijave policiji, počinitelji rijetko kada budu sankcionirani. A događa se da protiv njih, kao što se nedavno dogodilo u Splitu, bude odbačena kaznena prijava, jer je čovjek koji je novinarima jednog portala poručio “da ih treba ubijati”, prema stavu splitskog ODO-a, to počinio ponesen emocijama u pijanom stanju, a pri tome je riječ i o “višestruko odlikovanom hrvatskom branitelju”!? Iz obrazloženja tužiteljice koja je potpisala odbačaj kaznene prijave stoga se može zaključiti da novinarima (ili bilo kome drugome) bez ikakvih pravnih posljedica možete prijetiti ubojstvom ako ste pijani i ako ste hrvatski branitelj. Tužiteljica pri donošenju svoje odluke očito nije razmišljala kakvu poruku institucija koju predstavlja time šalje javnosti, a očito nije razmišljala ni što ta odluka znači za kvalitetu javnog dijaloga i slobodu medija.
No ruku na srce, spomenutoj tužiteljici vjerojatno nije previše za zamjeriti što je donijela nakaradnu odluku u državi kao što je Hrvatska, u kojoj je nasilje, verbalno i fizičko, odavno postalo stil života te u kojoj je prijetnje ubojstvom novinaru predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović lakonski okarakterizirala kao čitateljevo “iskazivanje nezadovoljstva”!? Ni predsjednica, a ni brojni političari koji su društvene mreže koristili za neprimjerenu komunikaciju s političkim oponentima, neistomišljenicima ili novinarima, očito ne razumiju što je to normalan javni diskurs te gdje u njemu prestaje argumentirana kritika, a počinje vrijeđanje garnirano prijetnjama. Da je između kritike i neprimjerene komunikacije ponekad granica tanka, a u javnosti često i nejasna, smatra i Vanja Jurić, odvjetnica koja radi za Centar za zaštitu slobode izražavanja Hrvatskog novinarskog društva (HND) te koja zastupa i jedan portal u postupcima koji se bave prijetnjama novinarima tog portala.
>> Članovi Slobodne Hrvatske jajima gađali zgradu HDZ-a
– Kada visoki državni dužnosnik javno poruči da je komentar da novinare treba ubijati izražavanje nezadovoljstva, on tom izjavom relativizira ono što se dogodilo. I već samim time sudjeluje u stvaranju klime u javnosti da je takvo ponašanje prihvatljivo. Osobno smatram da svaku prijetnju treba prijaviti, no isto tako i da u komentarima koji se objavljuju ispod novinarskih tekstova treba razdvojiti kritiku od prijetnje. To je bitno zbog slobode izražavanja. Svatko tko obavlja javni posao podložan je kritici i, kada je ona argumentirana, to je poželjno. No kada se nekome ozbiljno prijeti zbog onoga što je rekao ili napisao, ili samo zato što se netko ne slaže s onim što je izrečeno ili napisano, to je nešto što pravno treba sankcionirati – kaže Jurić.
Kao odvjetnica koja zastupa novinare suočene s prijetnjama, ističe još jednu ne baš nebitnu stvar. Prijetnje novinarima na društvenim mrežama postale su svakodnevne i javnost ih sve više shvaća kao nešto normalno.
– Loše je što smo se mi kao društvo zapravo priviknuli na takve stvari i što ih počinjemo smatrati normalnima. Ne samo da se prijetnje novinarima počinju smatrati normalnima, već se to sve češće doživljava i kao nešto što je sastavni dio novinarskog posla. A to svakako ne spada u normalan dio novinarskog posla niti pridonosi razvoju novinarskih sloboda – objašnjava Jurić.
Dodaje da su novinari portala koji zastupa u posljednje vrijeme podnijeli desetak prijava zbog prijetnji te ističe da policija postupa po tim prijavama, no da je riječ o postupcima koji jako dugo traju.
– Kazneni zakon propisuje da prijetnja, da bi se tretirala kao kazneno djelo, mora biti ozbiljna te da osobi kojoj je upućena mora izazvati strah ili uznemirenost. To su zakonski elementi kaznenog djela pa, ako osoba koja prijavljuje prijetnju kaže da tu prijetnju nije shvatila ozbiljno ili da joj ona nije prouzročila zakonom predviđene posljedice, teško da pravna kvalifikacija može na koncu opstati. Što se tiče sankcioniranja prijetnji, kada bi ono bilo efikasno, kada bi se prijetnje novinarima ili bilo kome drugom promptno istraživale i kažnjavale, vjerujem da bi to imalo i preventivnu ulogu. Jer da znate da će nadležna tijela, zbog izrečene ili napisane prijetnje, pravodobno reagirati te da će to rezultirati sudskim postupkom i eventualnim izricanjem kazne, to bi sigurno utjecalo i na svijest javnosti i na ukupnu društvenu klimu – kaže Vanja Jurić.
Dodaje i da je govor mržnje na internetu koji uključuje i prijetnje globalni problem za koji još uvijek nema nekog pravog rješenja. Neke države to pokušavaju regulirati zakonima, a to je pokušala, odnosno još pokušava i hrvatska Vlada koja je početkom godine osnovala radnu skupinu u Središnjem državnom uredu za razvoj digitalnog društva. Svrha toga bila bi da se stvori zakonska regulativa kojom bi se spriječio govor mržnje na internetu. Podloga za izradu novog zakona koji bi “regulirao” internet bile su smjernice za suzbijanje nezakonitog sadržaja na internetu koje je u rujnu 2017. objavila Europska komisija. No kako to obično u Hrvatskoj biva, radna je skupina osnovana, imenovan je i njezin čelni čovjek, no nekih pomaka od siječnja do danas baš i nije bilo. Zakonski okvir koji bi regulirao komunikaciju na internetu te u sklopu kojeg bi se pokušala zaštititi sloboda govora, ali i sankcionirati govor mržnje, još nije postavljen, a kada će biti, nije poznato.
Dok se takav zakonski okvir ne napravi, policija i tužiteljstvo mogu postupati prema postojećem Kaznenom zakonu (KZ). A on predviđa da se za prijetnju može izreći kazna do tri godine zatvora, odnosno do pet godina zatvora ako se prijeti službenoj ili odgovornoj osobi ili ako je prijetnja koja je upućena novinaru povezana s poslom koji novinar obavlja.
Manje prijava
Prema statistikama MUP-a, od siječnja do 17. kolovoza 2018. policija je procesuirala 10 prijetnji koje su upućene novinarima. Od tog broja, osam upućenih prijetnji novinarima bilo je povezano s poslom koji novinari obavljaju, a od prijavljenih prijetnji, pet ih je upućeno preko društvenih mreža. U dva ovogodišnja prijavljena slučaja prijetnji novinarima policija nije utvrdila da je riječ o prijetnji, nego o remećenju javnog reda i mira pa je protiv tih počinitelja podnesen optužni prijedlog. No isto tako, navode u MUP-u, ove su godine i jednog novinara prijavili zbog prijetnji. Godinu prije policiji je prijavljeno 13 prijetnji novinarima, a sedmorica počinitelja prijavljena su nadležnom tužiteljstvu. Od 13 prijetnji koje su novinari u 2017. prijavili policiji 10 ih je bilo upućeno preko društvenih mreža, a iz te skupine počinitelja četvorica su prijavljena tužiteljstvu. U 2016. su novinari policiji prijavili 10 prijetnji, a godinu prije 15, s tim da su od prijavljenih prijetnji i 2015. i 2016. po tri upućene preko društvenih mreža, dok je po šest počinitelja prijavljeno nadležnom tužiteljstvu. Inače, iz policijskih statistika može se iščitati i da policija zbog različitih prijetnji godišnje ima pune ruke posla, pa im je tako 2015. prijavljeno 3068 takvih djela, 2016. 3004, a 2017. čak 3767, dok su do kolovoza ove godine policiji prijavljena 2224 takva djela. Što se tiče prijetnji upućenih preko društvenih mreža, u MUP-u kažu da im je 2015. prijavljeno 91 takvo djelo, a godinu poslije 92. U 2017. godini prijavljeno je 69 prijetnji putem društvenih mreža, a do sada ove godine 30. Iz ovih zadnjih brojki netko bi mogao zaključiti da je govor mržnje na internetu općenito u opadanju, no prije će biti da ljudi takve stvari manje prijavljuju jer im je lakše šutke prijeći preko svega nego ući u ralje hrvatskog policijsko-pravosudnog sustava.
Osim toga, dojam koji se posljednjih godina stvorio u javnosti je da se govor mržnje ili prijetnje izrečene preko društvenih mreža promptno sankcioniraju samo kada su u pitanju političari. Dovoljno se sjetiti svih onih koji su lani brzo nađeni, prijavljeni, a neki čak i pritvoreni zbog postova koje su ostavljali na društvenim mrežama, adresirajući ih na neke od vodećih hrvatskih političara. Policija koja je tada promptno reagirala, naravno, demantira da brzo reagira samo kada se prijeti političarima. Ističu da svakom takvom slučaju pristupaju krajnje ozbiljno te da reagiraju čim za njega doznaju ili im je prijavljen.
Kontrola je nemoguća
No s obzirom na to da se prijetnjama i govorom mržnje na internetu bavi ne specijalizirani, nego Odjel općeg kriminaliteta, moglo bi se zaključiti da iz ovih ili onih razloga u našoj policiji još uvijek do kraja nisu osviješteni o razmjerima tog problema. Istina, internet je, moglo bi se reći, beskrajan i samim time i nepregledan pa ga je kao takvog i nemoguće kontrolirati. Odnosno, nemoguće je u gotovo svakom trenutku s njega brisati neprimjerene sadržaje, pogotovo ako je zakonska regulativa koja se bavi tom problematikom nedorečena ili ne postoji. S druge strane, internet je zamišljen kao prostor slobode, a sloboda se u različitim dijelovima svijeta različito tumači i doživljava.
>> Novinarka pred zgradu Vlade bacila kantu punu izmeta
– Neke stvari koje su u našem društvu ilegalne, negdje drugdje nisu. Primjerice, sloboda govora u SAD-u puno je veća nego kod nas ili u cijeloj Europi. Koliko mi je poznato, u SAD-u nije zabranjeno promicanje fašističkih ili nacističkih ideja, dok u Europi je. Pravni okvir koji regulira internet i društvene mreže u SAD-u drukčiji je od našeg. Tamo će Facebook i druge društvene mreže brzo reagirati i blokirati sadržaje koji su povezani s terorizmom, drogom i pedofilijom. Blokada nekog drugog neprimjerenog sadržaja puno dulje traje. Osim toga, internet, kao i sve ono što se objavljuje po društvenim mrežama, nemoguće je kontrolirati. Facebook u Hrvatskoj ima 1,8 milijuna korisnika. Nemoguće je pregledati sve što ljudi objavljuju te izbrisati sve neprimjerene sadržaje – kaže Marko Rakar, politički konzultant i savjetnik na području informatičkih sustava.
Kada je riječ o prijetnjama ili govoru mržnje koji je posljednjih godina preplavio društvene mreže, Rakar kaže da je policija ta koja mora procijeniti je li nešto što je napisano ili izrečeno stvarno kazneno djelo. A ako ustanove da jest, onda za policiju, objašnjava Rakar nastupaju problemi.
– Da bi identificirali počinitelja, njima treba sudski nalog jer mu bez toga ne mogu pregledati računala. A sve su to procedure koje traju. Po meni je veći problem što se mnoge stvari danas prešutno toleriraju te što razina agresije u društvu općenito raste pa imate to što imate. Nasilje, verbalno i fizičko, sve se više tolerira i ne sankcionira, a svemu tome ne pomažu ni pojedini političari sa svojim javnim nastupima, kao primjerice kada govore da su ratni veterani iznad zakona. Jer to znači da politika, koja bi vas trebala zaštititi od nasilja, javno govori da je neka društvena skupina zaštićenija pa da joj je samim time dozvoljen i izlet u nasilje – kaže Rakar.
Hrabra anonimnost
Što se tiče verbalnog nasilja, pogotovo onog na internetu, Rakar smatra da je internet za to pogodan medij, jer su ljudi tamo puno hrabriji.
– Ljudi se na internetu skrivaju iza anonimnosti i lupajući po tipkovnici “liječe” svoje komplekse i frustracije. Puno je lakše, skriven iza ekrana nekoga vrijeđati, nego da to učinite licem u lice, kada nekog sretnete na cesti. To je tip nasilja u kojem se neki samoprozvani stručnjak može verbalno iživljavati na svakome tko, primjerice, za razliku od njega, smatra da Thompson ne zna pjevati. Odnosno na svakome tko ne dijeli sustav vrijednosti tog samoprozvanog stručnjaka. A kada to poprimi malo šire razmjere, kratak je put od verbalnog do fizičkog nasilja i toga da vas netko presretne na cesti i mlatne šipkom po glavi – kaže Rakar.
Razlog takve verbalne agresije i u društvu i na društvenim mrežama, smatra Rakar, leži u činjenici da kod nas uopće ne postoji kultura dijaloga. A da smo sve više društvo u kojem međusobno ne znamo komunicirati ni stvarno ni putem društvenih mreža, smatra i psihologinja Mirjana Nazor.
– Kultura dijaloga kod nas uopće više ne postoji jer ljudi imaju sve manje vremena slušati jedni druge. Snaga argumenta ustuknula je pred snagom sile, a društvene mreže za takvu vrstu agresivne komunikacije vrlo su pogodne jer su ljudi na njima uglavnom anonimni ili se skrivaju pod lažnim identitetom. Kao društvo u velikom smo postotku odgojno zapušteni pa se više ni stari ni mladi ne odgajaju tako da se drugog i drukčijeg respektira, da ga se ne vrijeđa te da se u komunikaciji s drugima ne bude agresivan. U današnjem svijetu roditelji i učitelji imaju sve manje vremena, a i želje odgajati djecu. Ta djeca s duge strane gledaju starije koji im po mnogočemu nisu dobar primjer – kaže Mirjana Nazor.
Ona smatra i da agresivnoj komunikaciji, u društvu općenito, pogoduje i to što velik broj ljudi smatra da o svemu sve znaju. Takvi “sveznalice” ne libe se svoj stav javno, u većini slučajeva, vrlo agresivno izreći, pri tome bez pardona vrijeđajući sve one koji misle drukčije. Pri tome će sve one koji se s njim ne slažu optuživati za totalitarizam ne shvaćajući pri tome da su u svom istupu i sami vrlo totalitarni jer djeluju po maksimi ako nisi sa mnom, onda si protiv mene.
– Što su ljudi primitivniji i niže na obrazovnoj ljestvici, to su bahatiji i pokazuju veću dozu agresivnosti. Ako misle da sve znaju, tako se i ponašaju, ne uvažavajući nikoga drugog i drukčijeg. U posljednje vrijeme tako se u javnom prostoru to drugo i drukčije pokušava riješiti zabranama, kao što se to radilo i u prijašnjem sustavu. Sada se samo predznak zabrana promijenio. Meni se čini da smo, kada smo iz društva koje su mnogi smatrali totalitarnim ušli u demokraciju, zapravo zakoračili u anarhiju. Mnoge stvari u društvu nisu uređene, a demokracija bi trebala biti sustav u kojem se znaju pravila i u kojem su ona jednaka za sve – zaključuje Mirjana Nazor.
"pismeni" novinari misle da na "pismen" način mogu vrijeđati hrvatski puk a da se njima ne smije uzvratiti na prost način!