Novi mandatar hrvatske vlade potvrdio je ono što je u predizbornoj kampanji često naglašavao - glavni ciljevi hrvatske vanjske politike su ulazak u EU i NATO. Što je urađeno i kojim snagama kad je u pitanju ulazak u NATO? Dva od tri koraka Hrvatska je već napravila: pristupila je programu Partnerstvu za mir (PfP) u svibnju 2000., a ulazak u MAP (Akcijski plan za članstvo) u svibnju 2002. godine, označio je formalno hrvatsko institucionaliziranje odnosa s NATO-om na putu prema punopravnom članstvu. Iz ovoga bi se pogrešno moglo zaključiti da je lavovski dio od dvije trećine puta već pređen. Kvantitavna dva od tri koraka nisu ni blizu njihovom stvarnom kvalitativnom ekvivalentu. Mislim da je odnos onoga što je pređeno i onoga što još moramo savladiti usporedivo s učenjem stranog jezika: dva početna tečaja je puno lakše savladati nego usvojiti razinu potrebnog znanja za komunikaciju tim jezikom. Program Partnerstva za mir, kao prvi korak relativno je lak i možemo reći da ga je Hrvatska uspješno prošla: sudjelovanjem u raznim mirovnim misijama, sudjelovanjem u mnogim bilateralnim i multilateralnim vojnim vežbama, početkom provođenja reformi vojnog sustava i slično. Drugi korak, ulazak u MAP, složenija je i zahtjevnija zadaća.
Hrvatski godišnji program MAP-a za 2003-2004. godinu prezentiran je u listopadu ove godine. U stotinjak stranica teksta zadovoljeni su svi zahtjevi koji se od ovakvih dokumenata formalno očekuju. U prvom poglavlju na četrdesetak stranica obrađena su politička i gospodarska pitanja. Tu možemo pročitati da su strateški ciljevi vanjske i sigurnosne politike članstvo u EU, članstvo u NATO-u, promoviranje politike dobrosusjednih odnosa i regionalne suradnje i suradnja sa svim demokratskim zemljama svijeta. Nadalje, potvrđuje se hrvatska spremnost u dijeljenju vrijednosti utemeljenih na principima demokracije, individualnih sloboda i vladavine zakona. Hrvatska prihvaća strategijski koncept NATO-a usvojen na Praškom summitu 1999. godine u kojem se definiraju novi izazovi sigurnosti: terorizam, etnički konflikti, eskalacija kriza i širenje oružja za masovno uništenje. Prihvaćeni su i prioriteti NATO-a za 21. stoljeće: održavanje transatlanskog linka, razvoj oružanih snaga za kolektivnu obranu, transformacija saveza, razvoj partnerstva i suradnje i proširenje saveza. U zaključku ovog poglavlja ističe se da je integracija u NATO jedan od najvažnijih ciljeva hrvatske vanjske politike.
Drugo poglavlje na tridesetak stranica govori o obrambenim i vojnim pitanjima. Konstatira se da je za Hrvatsku, osim političkih prilagodbi do standarda ostalih članica, glavna zadaća modernizacija oružanih snaga. To je dug proces čiji se početak restruktruiranja i smanjenja osoblja pokazao uspješnim i trebao bi se nastaviti u sljedećoj rundi MAP-a. Ultimativan cilj je stvaranje moderne, dobro opremljene, dobro uvježbane i učinkovite oružane sile, sposobne za izvršenje nacionalnih i NATO zadaća.
U ostala tri poglavlja na dvadesetak stranica obrađena su pitanja resursa, sigurnosna i pravna pitanja.
Prema ovom dokumentu RH se u ovom ciklusu MAP-a mora usredotočiti na nastavak obrambene reforme, prvenstveno na reorganizaciju oružanih snaga; nastavak sudjelovanja u internacionalnim operacijama; reformu pravnog sustava; jačanje društvene zajednice i borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala. Prema Praškoj deklaraciji, RH treba razvijati regionalnu suradnju sa Albanijom i Makedonijom, kao aspirantima za članstvo u NATO. U tom smislu potpisan je partnerski ugovor između navedenih zemalja plus SAD kao potpora trima zemljama na njihovom putu u NATO. Ozbiljnost u izvršavanju zacrtanih ciljeva odredit će i vrijeme ulaska Hrvatske u obje euroatlanske asocijacije.
Josip Štimac, general HV-a
