Jedno od glavnih načela liberalne demokracije jest to da nitko nema pravo vladati nad drugima te da smo svi jednaki po naravi stvari. Ljudi koji žele vladati učlanjuju se u različite stranke koje se onda natječu za naklonost birača. Čini se da je stvar prilično jednostavna i logična. Međutim, vidimo da se s vremenom ipak stvara određena politička klasa koja se navikne na to da uvijek bude na vlasti. To je teško izbjeći jer političari provode vrijeme u susretima s najvažnijim ljudima iz gospodarskog i medijskog svijeta i tako nastaju konkretni odnosi, pa i prijateljstva. Postoji, dakle, opasnost da se pripadnici političke klase udalje od običnih ljudi i sebe uvjere da samo oni imaju potrebne vještine i znanje da vladaju nad drugima. Ako su ovlasti države vrlo velike kao u Hrvatskoj, onda građani postaju čak taoci političke klase. Hrvatski su birači na nedavnim izborima poručili da ne žele više biti taoci vlastite političke klase i traže značajne promjene.
Čim smo dobili novog mandatara Tihomira Oreškovića, razne interesne skupine počele su tumačiti što očekuju od buduće vlade. Neki dovode u pitanje njegovu legitimaciju da vodi vladu jer nije političar i nije sudjelovao na izborima, ali čini mi se da je njegova najveća prednost upravo što nije političar. Nitko ne može tvrditi da je odgovoran za stanje u zemlji, jer ne pripada političkoj klasi. Neki ističu kako je riječ o "krupnom kapitalistu" koji će sad provoditi uske interese velikih korporacija i neće imati sluha za obične ljude. Međutim, očita nesposobnost vladajuće elite da riješi strukturalne probleme u državi je ono što najviše ugrožava obične ljude. Oni koji su prisiljeni napuštati Hrvatsku žrtve su neuspješne politike, a ne korporacija.
Potrebno je i nešto više reći o tezi da je "neoliberalni kapitalizam" odgovoran za naše nevolje. Prvo, Hrvatska još nije vidjela tržišno gospodarstvo u praksi. Ono što proživljavamo zadnjih 25 godina jedan je oblik klijentelizma u kojemu političari u velikoj mjeri odlučuju o tome tko će uspjeti na tržištu. Rijetki su primjeri poduzetnika koji uspiju bez političke podrške jer država se previše miješa u ekonomske procese. Drugo, privatizacija koja je provedena 90-ih uistinu nije bila transparentna i pravedna. Banke, tada u državnom vlasništvu, dijelile su kredite po političkoj liniji pa su opet političari, uglavnom bivši komunisti, odlučivali tko može nešto vrijedno kupiti.
Vidjeli smo da su često krivo odlučivali jer su mnogi kupci bili obični špekulanti koji nisu imali namjeru razvijati ta poduzeća. Treće, naš Zakon o radu sigurno nije odraz slobodne ekonomije, nego više jamstvo da strani investitor neće doći u Hrvatsku. Iluzorno je očekivati da ćemo stvoriti nova radna mjesta ako ne poštujemo provjerena načela. Hrvatska ne može više biti talac potrošenih klišeja o "borbi za radnička prava", nego se mora okrenuti prema realnosti suvremenog svijeta. Imamo li snage za stvarne promjene ili ne? Kao i u Domovinskom ratu, treba nam pobjednički mentalitet, pa i spremnost na žrtvu. Vrijeme je za hrabre lidere koji će biti u stanju objasniti što se postiže konkretnim reformama. Vjerujem da je narod spreman čuti istinu bez uljepšavanja. Čini se da nam se približava trenutak istine – želimo ostaviti stari način razmišljanja iza sebe ili ne?
>> Orešković traži širu potporu za Vladu, pa i od HNS-ovaca
Oreškovića do neke mjere podržavam, ali i mislim da su specifične okolnosti u kojima se Hrvatska nalazi i to prvenstveno političke i geo-političke previše komplicirane a da bi recepti bili tako jednostavni kao što se sugerira u kolumni poštovanog g. Bartulice. Bilo bi lijepo kada bi političari, a pogotovo oni za koje glasuju birači desne i konzervativne, ili točnije rečeno hrvatsko-domoljubne opcije, razvijali svoju društvenu svijest autonomno od globalnih trendova. Prihvaćali ih tamo gdje to Hrvatskoj odgovara i odbijali ih tamo gdje joj to ne odgovara. Ne postoji nikakav paket uviverzalnih vrijednosti koje se moraju pošto poto sve odreda implementirati i u Hrvatskoj. Velike su, da ne kažem i dramatične razlike u konceptu poimanja koncepta "slobodnog tržišta" u Izraelu i u Kanadi - vjerujem da su Gosp. Oreškoviću razlike poznate. Nadam se da će znati odabrati onaj model ili izmisliti nekakav sasvim novi, koji će savršeno odgovarati baš Hrvatskoj.