Jedna od najbesmislenijih izjava američkog predsjednika Donalda Trumpa – a konkurencija takvih izjava iznimno je žestoka – ona je u kojoj je odluku o povlačenju Sjedinjenih Američkih Država iz Pariškog sporazuma, prvog globalnog sporazuma o klimatskim promjenama, obrazložio tvrdnjom da je on izabran kako bi “zastupao građane Pittsburgha, a ne Pariza”. Izjava nema nikakvog smisla jer Pariški sporazum nije skrojen u interesu građana Pariza.
Glavni grad Francuske poslužio je samo kao mjesto globalne konferencije na kojoj je tekst sporazuma finaliziran, a dogovorilo ga je i podržalo 196 država svijeta. Sporazum je skrojen u interesu svih stanovnika planeta Zemlje, rođenih i još nerođenih kojima ovaj planet tek treba sačuvati. Skrojen je s ciljem zaštite planeta od onoga što znanstvenici vjeruju da bi bile dramatične klimatske promjene u slučaju da se intenzitet zagađivanja nastavi kao dosad. Izjava, konačno, nema smisla ni u svjetlu činjenice da građani američkog Pittsburgha (grada kojemu se, zbog brojnih hrvatskih doseljenika, u Hrvatskoj svojedobno tepalo kao “drugom najvećem hrvatskom gradu na svijetu”) nisu birali Trumpa.
Većinu glasova ondje je osvojila demokratska protukandidatkinja Hillary Clinton. Uslijedile su brojne reakcije na tu višestruko besmislenu Trumpovu izjavu o Pittsburghu i Parizu. Kao, uostalom, što su uslijedile još brojnije reakcije na samu odluku američkog predsjednika da se povuče iz Pariškog sporazuma. No jedna je bila posebno zanimljiva.
Ujedinjeni Pittsburgh i Pariz
“Prošloga tjedna predsjednik Donald Trump pokušao je suprotstaviti naša dva grada jedan protiv drugoga. Kao gradonačelnici Pittsburgha i Pariza, ovdje želimo reći da smo ujedinjeniji nego ikad prije”, napisali su u zajedničkog kolumni u New York Timesu gradonačelnica Pariza Anne Hidalgo i gradonačelnik Pittsburgha Bill Peduto.
“Iako odvojeni oceanom i jezikom, dijelimo istu želju da učinimo ono što je najbolje za naše građane i naš planet. To znači odbacivanje uskogrudne politike i prihvaćanje globalnog izazova borbe protiv klimatskih promjena. Čineći to, možemo stvoriti čistiji, zdraviji, prosperitetniji svijet za Parižane, Pittsburžane i sve druge na planetu”, poručili su lokalni čelnici gradova koje je Trump izdvojio u svom govoru o povlačenju iz Pariškog sporazuma. Njihova kolumna nipošto nije jedini primjer svojevrsnog kontraefekta koji, barem u prvi mah, izaziva neobična Trumpova odluka.
– Ponekad preagresivni pokušaj da se nešto zaustavi zapravo izazove kontrareakciju, izazove efekt ubrzanja nekog procesa – komentira Toni Vidan, dugogodišnji aktivist Zelene akcije i predstavnik okolišnih udruga iz Hrvatske u Europskom gospodarskom i socijalnom odboru (EGSO), gdje obnaša dužnost potpredsjednika stručne skupine za transport i energetiku.
– Ono što se vidi po reakcijama nakon Trumpove objave ustvari je jačanje odlučnosti i Kine i Europske unije, a i mnogih lokalnih aktera ili aktera u poslovnom svijetu SAD-a, da nastave s postojećom energetskom tranzicijom. Ogromna većina analitičara vjeruje da je postupak energetske tranzicije nezaustavljiv. Ono što je problem jest to što smo u utrci s vremenom oko toga koliko dramatične klimatske promjene ćemo izazvati. Nažalost, postoji mogućnost da Trumpova odluka uspori energetsku tranziciju u SAD-u, što znači da ulazimo u veću zonu rizika od klimatskih promjena – smatra Vidan.
U Hrvatskoj, dodaje, zasad ne primjećuje takav učinak Trumpove odluke, u kojem bi hrvatska Vlada signalizirala da je još odlučnija u provedbi Pariškog sporazuma i europske energetske politike, koja se na taj sporazum oslanja. Ali ekološki aktivist iz Zelene akcije objašnjava da u Hrvatskoj i inače postoji “dosta aktera u akademskoj zajednici koji ne shvaćaju dubinu tranzicije koja se događa u energetskom sektoru”.
– Takvima je svaka pojava ili izjava nekog političkog ili energetskog aktera u svijetu ustvari argument da ustvrde kako je, eto, cijela priča oko obnovljive energije i učinkovitosti samo jedan prolazni hit te da će energetika ostati takva kakva jest – kaže Vidan.
Na otvaranju konferencije u Parizu, 30. studenog 2015. (sporazum je usvojen 12. prosinca 2015.), Hrvatsku je predstavljao premijer Zoran Milanović koji je poručio da “svaki oblik gospodarskog rasta temeljen na visokougljičnim modelima više nije učinkovit nego, dapače, predstavlja prijetnju za buduće generacije”. Udruga Zelena akcija nakon toga je komentirala da je takav nastup hrvatskog premijera u Parizu u suprotnosti s energetskom politikom njegove Vlade koja je promovirala dva visokougljična projekta, termoelektranu Plomin C na ugljen i eksploataciju nafte u Jadranu. Nijedan od ta dva projekta nije se do danas ostvario.
Hrvatska je ratificirala Pariški sporazum, deponirala instrument o ratifikaciji u New Yorku i on za nju stupa na snagu 23. lipnja. U ime hrvatske Vlade nakon Trumpove odluke oglasio se državni tajnik u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike Mario Šiljeg.
– Ostvarenje ciljeva Pariškog sporazuma samo je po sebi velik izazov, a izlaskom SAD-a iz Sporazuma on bi bio još i veći. Hrvatska svojim teritorijalnim i demografskim značajkama ne utječe presudno na klimatske promjene i baš je zbog toga zainteresirana da se na globalnoj razini postigne i poštuje dogovor kojim će se spriječiti daljnji rast globalnog zatopljenja. Kao punopravna članica, po pitanju Pariškog sporazuma stojimo uz naše partnere iz Europske unije – rekao je Šiljeg.
U odnosu na ranije slične pokušaje (protokol iz Kyota 1997., iz Rio de Janeira 1992.), Pariški sporazum je prvi koji ne zadaje ciljeve samo razvijenim zemljama nego i onima u razvoju. Jednom riječju: svima. I onima koje su zagađivale stoljećima ranije (razvijene zemlje) i onima koje više zagađuju sada (zemlje u razvoju). Pariški sporazum je povijestan jer se u njemu svi načelno slažu da trebaju dati svoj doprinos smanjenju globalnog zatopljenja.
Havaji se i pravno obvezali
Osnovni je cilj da se to zatopljenje ograniči na razini ispod 2 Celzijeva stupnja u odnosu na predindustrijsko razdoblje. No, iako su neki dijelovi sporazuma ispregovarani kao pravno obvezujući, ispunjavanje nacionalnih ciljeva ispregovarano je kao pravno neobvezujuće. Dogovoreno je, doduše, da će se ispunjavanje nacionalnih planova nadgledati, revidirati svakih pet godina, ali i uz takav režim sve je i dalje dobrovoljno.
Mnogi se analitičare zato pitaju što je zapravo predsjednik Trump želio postići odlukom o povlačenju iz sporazuma. Novinar američkog portala i magazina Politico Michael Grunwald zaključuje kako je tim potezom želio, u političkom i diplomatskom smislu, “pokazati srednji prst cijelom svijetu i istovremeno podsjetiti svoju biračku bazu da dijeli njihovu srdžbu” prema elitama, znanstvenicima i sličnim “pametnjakovićima” koji svisoka gledaju na prave Amerikance željne bušenja za naftom i kopanja za ugljenom.
Prema toj tezi, Trumpu nedostaje ispunjenih predizbornih obećanja. Provođenje smislenih zdravstvenih reformi koje bi nadomjestile Obaminu reformu “ObamaCare” ne ide kako je Trump zamišljao. Najavljena porezna reforma također. Američki Kongres, koji kontroliraju njegovi republikanci, nije spreman podržati proračun iz kojeg bi se plaćala gradnja zida prema Meksiku, a Meksikanci ni u najluđim snovima ne pomišljaju da ga oni plate.
“Tako da je odbijanje sporazuma iz Pariza bilo najjednostavniji način da izrazi svoju ideju o Tvrđavi Amerika, bez da mora provući neki zakon”, piše Michael Grunwald. Trumpova odluka predstavlja signal da u Bijeloj kući sjedi netko koga nije briga za opasnost od klimatskih promjena, ali ne znači automatski da SAD neće ispuniti nacionalne ciljeve smanjenja štetnih plinova jer te ciljeve mogu ispuniti savezne države, veliki gradovi i privatni sektor sami, bez pomoći federalne vlade.
Da Trumpa nije briga, pokazuju njegove ranije izjave u kojima je o klimatskim promjenama govorio kao o prijevari smišljenoj u korist Kineza, na štetu Amerikanaca. A da drugi američki igrači mogu, njemu usprkos, nastaviti američki dio borbe protiv klimatskih promjena, pokazuje, primjerice, ovotjedni sastanak guvernera Kalifornije s predsjednikom Kine.
Jerry Brown i Xi Jinping u Pekingu su razgovarali o tome o nastavku suradnje na energetskoj tranziciji u skladu s Pariškim sporazumom. Kalifornija je gospodarski najsnažnija savezna država SAD-a. Da je samostalna i nezavisna, bila bi šesta gospodarska sila svijeta. Kina, koja je trenutačno, ali ne i povijesno (kumulativno) najveći svjetski zagađivač, planira do 2020. uložiti 360 milijardi dolara u “zelenu” energetsku infrastrukturu i otkazala je planiranu gradnju više od stotinu novih termoelektrana na ugljen (koji ipak i dalje dominira u Kini).
Više od 1500 tijela lokalnih vlasti i privatnih kompanija u SAD-u obvezalo se da će nastaviti raditi na tome da SAD ispuni ciljeve Pariškog sporazuma, no Havaji su prva savezna država koja je to učinila na pravno obvezujući način. Guverner David Ige potpisao je zakon koji pravno obvezuje njegovu saveznu državu na ispunjenje svojih ciljeva kompatibilnih sa sporazumom iz kojeg je Trump povukao Ameriku.
U cijeloj priči važan je element i neobično dugačak tijek izlaska bilo koje zemlje iz Pariškog sporazuma. Pravno gledano, zahtjev za izlazak može se podnijeti tek tri godine nakon stupanja sporazuma na snagu, što znači tek 4. studenog 2019. Zatim treba pričekati godinu dana da sam čin izlaska postane pravno valjan, dakle čekati do 4. studenog 2020. Sljedeći predsjednički izbori u SAD-u su 3. studenog 2020. godine.
Upitno je globalno zatopljenje koje nastaje zbog covjeka, to je vise prirodan proces. Jedino sam osvjesten prema masovnoj sjeci stabala.