Richard Nixon šezdesetih godina prošlog stoljeća (uspješno) koristio je “teoriju luđaka” prema kojoj bi strah od reakcije nepredvidljivog američkog predsjednika zemlje u komunističkom bloku trebao odvratiti od pokušaja provokacije.
Hoće li ta hladnoratovska ravnoteža proizašla iz politike odvraćanja spriječiti Kim Jong-una, sjevernokorejskog čelnika, da uništi nuklearnu bombu/bombe? Ta logika držala je (i drži) svjetski mir već desetljećima, ali ništa ne jamči da funkcionira u ovom primjeru.
Činjenica da nuklearno oružje nije upotrijebljeno nakon 1945. koristi se kao dokaz uspješnosti politike odvraćanja, što je vjerojatno najskuplje nagađanje u povijesti. Vlada SAD-a od 1940. i projekta Manhattan do 1996. potrošila je više od 5 trilijuna dolara na istraživače, političke stratege i hipotetske modele bazirane na teorijama igara. To nagađanje bazirano je na umjetnim teorijama, strahovima i vjerovanjima da bi se provodila politika odvraćanja (gdje postoje dva rivala) ili prisiljavanja (jedan dominantni).
Drugim riječima, odvraćanje znači zaustavljanje neprijatelja da čini ono što bi želio, a prisiljavanje da čini ono što ti hoćeš. Dokazi da je odvraćanje bilo uspješno nisu baš uvjerljivi, a pogotovo prisiljavanje. Kina je imala nuklearnu bombu, ali nije uspjela riješiti sporna pitanja sa susjedima na svom Južnom moru, Velikoj Britaniji nije pomogla atomska bomba na Falklandima, a ni Sovjetima da razriješe sporna granična pitanja pedesetih godina s Turskom i Iranom. “Teorija luđaka” predsjednika Trumpa prema kojoj smatra da “nema smisla imati i ulagati u nuklearno oružje da se ne bi koristilo” tu ne ulijeva povjerenje. Pogotovo u jedinstvenom primjeru korištenja (strategije) luđaka na obje fronte. Moamer Gadafi je 2003., kako bi postigao ekonomsko otvaranje, započeo približavanje Zapadu, da bi prvom prilikom bio zbačen s vlasti i ubijen, a Sadama Husseina u Iraku stigla je slična sudbina, što i ne govori u prilog promjeni stava korejskog vrhovnog vođe.
Uostalom, njegova glavna pregovaračka karta jest nuklearno naoružanje. Unatoč smanjivanju broja projektila između Rusije i SAD-a, opasnost nije eliminirana. Rizici su brojni – greška u računalu, propusti u skladištenju, do nikad izvjesnije mogućnosti da neka propala država ili teroristička organizacija dobije pristup nuklearnom oružju – dovoljan je samo jedan projektil kojim se može ucjenjivati svijet. Donedavno je bila nepoznata epizoda “madman nuclear alert” (luđakovo nuklearno upozorenje) iz 1969. kada je Nixon, želeći testirati svoju teoriju, poslao bombardere B-52 prema Sovjetskom Savezu kako bi pokazao spremnost na sve kako bi okončao Vijetnamski rat, očekujući da će to Rusi protumačiti kao luđački izazov.
Još se uopće ne zna jesu li ovu vrlo opasnu igru, i kako, Rusi detektirali. Machiavelli je izjavio “koliko je mudro nekad hiniti ludio”, pitanje je samo koliko dugo u slučaju luđaka s prstom na nuklearnom gumbu.
Zašto bi britancima trebala pomoći atomska bomba kada su kod Falklanda i bez strašenja njenom upotrebom vojno konvencionalno potukli i osramotili Argentinu. Na sličnoj matrici se može raspravljati i o drugim primjerima iz ovog pionirskog teksta. Vrlo ozbiljni problemi u pisanju i analizi nekog topika mogu nastati kada se ne poznaje dobro sintagmu i općenito tehnologija jezika s kojeg se nešto prevodi.