Bilo je to potkraj 1950. u jednom od izbjegličkih logora južne Austrije gdje je naposljetku glasno izrečena ta silna žudnja za simboličnim odlaskom na Bleiburško polje, mjesto stradanja desetaka tisuća poslijeratnih žrtava komunističkog režima. Bio je to, međutim, po život opasan pothvat. Jugoslavenski režim pomno je pazio da tragovi zločina budu temeljito izbrisani, grobišta razorena, žrtve prešućene, a svaki spomen na stratište najstrože je kažnjavan.
Radi "snimanja situacije" stoga je u to mračno doba na Bleiburškom polju organizirana čak i jedna nogometna utakmica između FC Young Boysa i lokalnog Bleiburga. Uskoro se skupina hrvatskih izbjeglica, oni najodvažniji među njima, na blagdan Svih svetih uputila iz Klagenfurta prema Bleiburgu. Njih su trojica tada na grob hrvatskih vojnika položila prvi vijenac. Sa sobom su ponijeli vojničku kacigu koju su postavili na križ i tako je 1951. ovo masovno stratište naposljetku postalo vidljivo. Dogodine, organiziran je prvi masovniji pohod na Bleiburg. Kasnije će u emigrantskom časopisu Drina netko zapisati: "Doći će vrijeme kada će se sastaviti lista Hrvata na uzor sadašnjim i budućim pokoljenjima, koja će čuvati uspomenu na Bleiburšku tragediju. Zvat će se Počasni bleiburški vod."
Smrt u Buenos Airesu
Desetljećima kasnije, ovi ljudi i njihove mahom tragične sudbine u središtu su upravo dovršenog dokumentarnog filma "Zabranjeno sjećanje" Miljenka Manjkasa, koji će se 8. travnja naći na kioscima diljem zemlje, a uskoro i na programima nacionalnih televizija. Ovo vrijedno svjedočanstvo, nastalo u produkciji Večernjeg lista i tvrtke Intermedia, dio je opsežnog povijesno-političkog projekta koji će u iduće tri godine pred gledatelje donijeti čak 18 filmova s tematikom iz suvremene hrvatske političke povijesti.
A Bleiburška tragedija – drugi iz ciklusa dokumentaraca – to svakako jest. U očuvanju uspomene na taj još uvijek nedovoljno rasvijetljen događaj, značajnu ulogu imali su, osobito prvih godina, posve obični, "mali" ljudi. Poput Elze Premšak, djevojački Leskovšek, rođene 1915. u Celju, koju je tamošnji Vojni divizijski sud osudio na smrt. Što je bio njezin grijeh? Prema kaznenoj prijavi koju je centar Udbe u Celju podnio 11. listopada 1946. Javnome tožilstvu za celjsko okrožje, dostavljala je podatke navodnom agentu britanske tajne službe u Grazu Francu Železniku o poslijeratnim partizanskim masovnim likvidacijama u okolici Celja, posebice u Hudoj jami, kamo su žrtve dovožene na egzekuciju iz logora u Teharju. Elzi Premšak bile su 33 godine i bila je trudna.
Žrtva druge Udbine "specijalne akcije" bio je svećenik Krunoslav Draganović, rođen 1903. u selu Matićima pokraj Orašja. U kontaktima s hrvatskim emigrantima Draganović je započeo sustavno prikupljanje podataka o komunističkim zločinima, a tijekom istraživanja prikupio je i brojne podatke o mnogim počiniteljima i tako dospio pod nadzor jugoslavenskih obavještajaca u Italiji. Međutim, uoči izdavanja knjige koja je već bila u tiskarskoj pripremi, iznenada je pokraj Trsta pao u ruke Udbe.
I oni koji su nastavili djelovati na svećenikovu tragu brzo su osjetili odmazdu represivnog aparata. Ivo Bogdan koji je na temelju Draganovićeve dokumentacije uredio knjigu na španjolskom jeziku "La Tragedia de Bleiburg" ubijen je nožem 1971. u Buenos Airesu.
Došao jedino Josipović
I Nikica Martinović svake je nedjelje obilazio hrvatske grobove u Donjoj Austriji. Te 1975. godine, na tridesetogodišnjicu Bleiburške tragedije, tijekom planiranja komemoracije za nekoliko desetaka tisuća Hrvata iz cijeloga svijeta, parkirao je ispred svoje trgovine cvijećem i povrćem na Baumbachplatzu u Klagenfurtu. Koji trenutak kasnije odjeknuli su hici. Martinović je izdahnuo na putu prema bolnici... Posljednjih godina, bleiburškim žrtvama poklonili su se svi šefovi države i premijeri, uključujući i Ivu Josipovića 2010., svi osim Tuđmana i Mesića.
– Tuđman je doživljavao Bleiburg kao tragičan proces u ukupnoj hrvatskoj povijesti i on se prema tim žrtvama odnosio s poštovanjem. No, kako se Hrvatsku poistovjećivalo s NDH i pripisivalo joj se ustaštvo, sve je to vrlo osjetljivo pa je predsjednik morao na sve to jako paziti – kaže dr. Anđelko Mijatović, negdašnji Tuđmanov savjetnik za kulturu. A Stipe Mesić? U kolovozu 2007. tijekom održavanja Alke, vodstvo Počasnog bleiburškog voda tadašnjeg predsjednika države pozvalo je da posjeti Bleiburško polje. – Mesić je trenutno dao nalog šefu protokola da taj posjet ugradi u njegov radni kalendar. Međutim, iznenada je odustao pa i vodstvo PBV-a proglasio "ustašoidnim", a komemoraciju označio kao pokušaj stvaranja "bleiburškog mita i ozloglašavanja jugoslavenskog partizanskog pokreta" – otkrila je Bruna Esih, znanstvenica s Instituta Ivo Pilar, jedna od brojnih sugovornika u ovom opsežnom povijesno-političkom projektu.
