Iz tiska je upravo izišla dvosveščana knjiga "Franjo Tuđman: kronologija života i rada 1922. – 1999." autora Krešimira Kašpara, umirovljenog generala koji je uz prvoga hrvatskog predsjednika bio punih sedam godina. To opsežno, kapitalno Kašparovo djelo ovih se dana može nabaviti na Interliberu, a potom će biti dostupno u svim većim knjižarama.
Kad ste došli na ideju o toj knjizi i koliko ste radili na njoj?
Projekt je kao ideja postojao dugi niz godina, ali uvijek se nešto ispriječilo, prije svega obveze jer još sam bio u djelatnoj službi. Još za života predsjednika Tuđmana prikupljao sam određene stvari, a sve se intenziviralo nakon moga umirovljenja. Ispao je to na kraju golem posao. Zadovoljan sam i ponosan što se priveo kraju i zahvalan izdavaču Večernjem listu, koji je u ovim teškim vremenima za knjigu čvrsto stajao iza projekta. Knjiga je trebala izići u prigodi 100. obljetnice predsjednikova rođenja, dakle prošle godine, no iz objektivnih razloga nismo uspjeli pa je, evo, puštamo u život u prigodi 23. obljetnice smrti. Franjo Tuđman zaslužuje objektivnu i na činjenicama zasnovanu knjigu i ona je posveta njegovu kompleksnom životu i radu, a ujedno i posveta i podsjećanje na naših prvih deset, nekima možda izgubljenih, ali meni i većini hrvatskih građana ponosnih godina. Knjiga je posveta i svim hrvatskim braniteljima jer, kako godine jure, njihova se žrtva sve više zaboravlja i potiskuje. Iako ne možemo živjeti samo u prošlosti, ipak treba i nove generacije podsjećati da sve što sada imamo nije došlo samo od sebe.
Život i rad Franje Tuđmana prikazali ste oslanjajući se isključivo na činjenice, a ne na impresije. Zašto baš takav pristup?
Impresije su dojmovi, a povijesna istina su činjenice. U želji da prikažem njegov život i rad iz dana u dan i onako kako je zaista bilo, osim za brojnim knjigama morao sam posegnuti i za službenim priopćenjima Ureda predsjednika i medijskim izvješćima. Tu je u prvom redu Hina, bez čije baze ne bi bilo moguće sve ovo ostvariti. Hvala joj na tome! Važan izvor bila je i arhiva Večernjeg lista i Slobodne Dalmacije. Dodatno, obnašajući dužnosti u neposrednoj blizini Franje Tuđmana od 1992. do 1999., imao sam priliku prikupiti i osobnu arhivu bilješki i fotografija, pa sam i to koristio. Moram zahvaliti i Uredu sadašnjeg predsjednika, koji mi je dopustio korištenje fotografija i dokumenata. U svakom slučaju, količina građe toliko je nabujala da je u konačnom obliku dosta vijesti svedeno na golu informaciju, ali nadam se da sam uspio. Da nije bilo nužne selekcije, broj stranica teksta bio bi dvostruko veći.
No ipak ste iznijeli i svoj stav o Tuđmanu. Možete li nam ukratko reći što mislite o prvome predsjedniku?
Podsjetit ću čitateljstvo da je 1990. godine, kad je izabran za predsjednika Predsjedništva SRH, Franjo Tuđman imao punih 68 godina. I u normalnim vremenima, pa i da je imao manje godina, količina aktivnosti u kojima je morao sudjelovati, ali i donositi ključne odluke bila bi zastrašujuća. Sagledamo li sve to u stvarnom povijesnom trenutku izlaska iz jednoumlja, raspada jedne državne zajednice, stanja u kojem ne znaš imaš li prijatelja ili nemaš, u kojem imaš i unutarstranačku oporbu, stanja pobune dijela stanovništva, stanja prvo prikrivene, a kasnije otvorene agresije nadmoćne oružane sile koja se otvoreno svrstala protiv tebe, stanja međunarodne nespremnosti i međunarodne ignorancije itd., pitanje je kako se uopće i moglo sve to preživjeti i uz koje posljedice. Nisam sklon podilaženju i idolopoklonstvu, ali u svjetlu činjenica koje ova knjiga donosi Franjo Tuđman može samo dobiti na težini.
A što mislite o Tuđmanu kao čovjeku? Pretpostavljam da ste ga dobro upoznali jer bili ste u njegovoj blizini sedam godina.
Radio sam svoj posao kao profesionalni novi hrvatski časnik za predsjednika Republike, koji mi je bio ujedno i vrhovni i jedini zapovjednik, i to s odgovornošću da osiguram da je sve oko njega u redu, i zaista bi se, za neupućene, moglo reći da sam ga dobro upoznao. Istina je da sam ga poznavao u svom aspektu posla, a kakav je on bio u drugim aspektima, neka govore drugi. Mogu reći da je bio kulturna, pristojna, emotivna i osjetljiva osoba. Svjestan tereta svoje odgovornosti, često je iskazivao nekakvu preglumljenu strogost, zbog koje mu je poslije znalo biti žao. Volio je biti u pravu, ali znao je i slušati druge. Odluke baš i nije mijenjao, ali je nastojao kompenzirati ono što je vidio da je krivo. Cijenio je lojalnost i skromnost, duboko je proživljavao stradanja hrvatskog naroda, a mene osobno posebno se dojmila rečenica koju mi je povjerila njegova supruga kad sam se 1999. vratio s bolovanja nakon jedne složene operacije. Kazala mi je da je, raspitujući se za moje zdravstveno stanje, toliko bio zabrinut kao da se radi o vlastitom djetetu.
VEZANI ČLANCI:
U knjizi nema senzacija i posebnih novosti, ali njezin je sadržaj senzacija sama po sebi. Zašto?
Ovo nije prva knjiga o Franji Tuđmanu, a sigurno nije i posljednja koja će se njime baviti. Za te buduće ne znam, ali ova moja razlikuje se od prethodnih, uz zanemarive iznimke, utoliko što donosi činjenice bez dodatnih, bilo pozitivnih ili negativnih komentara. Osim uvodne riječi i nešto mojih osobnih opservacija u nekim prilozima, sve je ostalo povijesna istina. Zato sam i u uvodnoj riječi napisao kako u knjizi nema senzacija, ali je sadržajno senzacija sama po sebi jer činjenicama pokazuje koliki je Franjo Tuđman morao biti kapacitet da bi sve te aktivnosti svladao. A ovdje govorimo samo o javno obznanjenim aktivnostima! Naime, svaki njegov i radni i neradni dan donosio je i neke aktivnosti koje nisu javno obznanjene – kad bi se i to obradilo, ova bi knjiga možda bila deblja još nekoliko stotina stranica. U njoj nema tzv. pikanterija, anegdota, poluistina, podmetanja i tračeva i možda je to i njezina, u komercijalnom smislu, slabost, ali mora li se sve gledati samo kroz profit, pa onda i izmišljati samo da bi se prodavalo ili ispunjavalo osvetničke ili zavjereničke ciljeve. Ova knjiga nije biografija iako ima i tih elemenata, nego kronologija, dakle redoslijed zbivanja u kojem se događaji smještaju prema točno određenom datumu.
Zanimljivo je da su u isto vrijeme objavljeni i memoari Stjepana Mesića, kod kojeg ste također bili pročelnik Vojnog kabineta. Sudeći prema prvim najavama, Mesić se u njima ponovno obračunava s Tuđmanom. Kako biste to komentirali? Otkud tolika opsjednutost Tuđmanom?
O memoarima drugog predsjednika moći ćemo nešto ozbiljnije reći tek kad ih pročitamo. Ako je u njima zaista ono što sam pročitao u medijima, onda ti memoari, umjesto da budu politički korisno i objektivno štivo koje bi svima, a osobito novim generacijama objasnilo prošle događaje, ulaze u prostor ocrnjivanja jedne osobe pod svaku cijenu. Ponavljam, još nisam vidio što zaista piše, ali o dosad spomenutim "pikanterijama" već se pisalo. Primjerice o milijunima nađenima nakon smrti, što se sada prezentira kao velika senzacija, pisao je opsežno jedan naš tjednik 2010. godine, a eto u ponedjeljak je na Večernjakovu portalu na to odgovorila i osoba koju se navodi kao onu koja je navodno potvrdila tu informaciju. O drugoj pikanteriji, da je bio činovnik u Ministarstvu domobranstva, prvi je pisao jedan Tuđmanov biograf u svojoj knjizi 2004. godine. Dakle, reciklaža poznatih tema i ustvari ništa novo. Stjecajem okolnosti radio sam i za jednog i drugog predsjednika i koliko god mi je ovaj drugi kao neposredni šef bio odličan, toliko mi je žao zbog takva pisanja. Ali možda u svemu ima i nešto što je izvan moje moći prepoznavanja pa je onda i teško racionalno objasniti.
Mesić uporno ponavlja kako bi Hrvatske bilo i da je tada bilo tko drugi bio na čelu države. Što vi kažete?
Nema se tu što reći. U području "što bi bilo da je bilo" možemo napisati što god želimo i neće značiti baš ništa osim ako nije potka za znanstveno-fantastični uradak o alternativnoj povijesti. Život nisu romani, u stvarnosti se broje samo činjenice, a one nam kažu da je, za razliku od svih povijesnih osoba tijekom hrvatske povijesti, Franjo Tuđman onaj koji je predvodio hrvatski narod u vrijeme kad je nastala samostalna, neovisna i međunarodno priznata hrvatska država. Svi drugi imali su razne zamisli o tome, ali nisu ostvarili ništa konkretno. Tragičnih četiriju godina Hrvatska se nazivala nezavisnom, ali u stvarnosti je bila tek tvorevina okupacijskih vlasti, a neovisnost imenica bez sadržaja. Činjenica je da kod dijela našeg puka postoji strastvena netrpeljivost, pa čak i mržnja prema Tuđmanu. Nekima je "kriv" za raspad jedne "uspješne" multietničke zajednice, zajednice "bratstva i jedinstva svih naših naroda i narodnosti", a drugima je kriv za "ugnjetavanje" jedne nacionalne manjine, za "maltretiranje i progon" svojih kritičara, za "nerazumijevanje" satire, za "dijeljenje" druge zemlje, za "dogovorni rat", za "kriminalnu" pretvorbu društvenog vlasništva, za obnovu ustaštva, za autoritarnu diktaturu, za antisemitizam, rasizam i ksenofobiju... Ili je sve to marginalno u odnosu na mogući najveći krimen – što je samostalnu Hrvatsku vratio iz komunističko-socijalističkog zagrljaja i vezao uz Katoličku crkvu u vrijeme kad su se svi od nje u ime neoliberalizma odmicali? Kako god okrenete, nesporna je njegova dominantna i presudna uloga u svim bitnim trenucima devedesetih i neupitno je to da je baš pod njegovim vodstvom ostvarena samostalna hrvatska država. Čak i da je samo to rezultat njegova djelovanja, zaslužio je titulu hrvatskog velikana.
U knjizi donosite i ekskluzivne fotografije koje ste snimili u vojnoj bolnici Walter Reed i Daytonu. Možete li nam ispričati kakvu anegdotu s tim u vezi?
Nažalost, u vrijeme tih događanja nije bilo današnjih mobilnih telefona koji stanu u džep i kojima se može fotografirati. Ponekad sam u to vrijeme nosio jedan mali, klasični Olympus s filmovima i kad su prilike dopuštale, napravio sam i poneku fotografiju. Kažem ponekad jer baš i nisam mogao biti uz predsjednika i istovremeno fotografirati. Dayton 1995. i Walter Reed 1996. u većem su dijelu bili nejavni događaji i nije bilo službenih fotografa, no ja sam bio unutra i mogao sam fotografirati, a u knjizi objavljujemo neke od tih fotografija. Predsjednik se nije protivio što slikam, možda me koji put pogledao s čuđenjem, ali nije rekao ni riječ.
Osim kronologije, tu je i 12 posebnih priloga. O čemu je riječ?
Golema količina podataka koju predstavljaju kronološki poredani zapisi o javnom djelovanju, a koje sam stalno provjeravao, stvorila je određenu banku informacija i pretpostavio sam da bi bilo korisno i za čitatelja da ih ima u knjizi na jednome mjestu. Prvi nam prilog daje odgovore koje su bile ovlasti Franje Tuđmana. Prvo kao predsjednika Predsjedništva, pa samo predsjednika Republike do ovlasti koje su bile propisane Ustavom iz 1992. godine. U posebnom prilogu prikazane su sve vlade koje su djelovale u njegovo vrijeme, a u prilogu o vijećima koja su mu pomoćna tijela pomagala u donošenju odluka. Nastojao sam dati i povjesnicu Ureda predsjednika, koji ga je neposredno opsluživao, pa je to dosad najcjelovitiji prikaz i organizacije i osoba koje su bile na raznim dužnostima u Uredu od 1990. do njegove smrti. Franjo Tuđman, kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, a i sam bivši general, veliku je pažnju poklanjao najvišem rangu zapovijedanja pa je u knjizi i poseban prilog o njegovim generalima. Transkripti su zasebna tema i zaslužili su i poseban prilog. U posebnom prilogu dani su podaci o predsjedničkim izborima 1992. i 1997. te o svim parlamentarnim izborima u Tuđmanovo vrijeme. Predsjednik je dodijelio i velik broj odlikovanja, priznanja i medalja, pa u tom prilogu donosim točan broj, a za usporedbu i broj odlikovanja predsjednika i predsjednice nakon njega, zaključno s krajem 2022. godine. Dodao sam tome i opis i slike naših odlikovanja. U posebnom prilogu nastojao sam skupiti što je sve imenovano njemu u čast. Također sam prikupio određen broj mišljenja i ocjena poznatih osoba o Franji Tuđmanu. Nabrojio sam i sve njegove knjige te dao popis 171 knjige koje se bave predsjednikom. Posljednji, dvanaesti prilog sistematizacija je najčešćih mitova koji postoje o Franji Tuđmanu i mogućih odgovora na njih.
VEZANI ČLANCI:
U knjizi je i dosad najcjelovitiji i najbolji prikaz tzv. Tuđmanovih transkripata. Što se događalo s tim zapisnicima? Očito je u Mesićevu mandatu bilo zloporaba transkripata i političkih manipulacija. Kakva je time nanesena šteta? I treba li netko zbog toga odgovarati?
O toj bio se temi mogla napisati posebna knjiga i već dulje razmišljam o tome pa da jednom za svagda na jednom mjestu budu i detaljne činjenice o tome. Već sam i prije nešto o tome pisao, baš za vaš list, a pisali su dosta i drugi, međutim kako se novine ili novinski prilozi brzo zaboravljaju, možda bi zaista trebalo tome pristupiti. Netko će možda zapitati, a zašto baš ja, pa evo sažetog odgovora. Bio sam čelnik dvaju povjerenstava i član trećega koja su popisivala arhivsku građu nakon predsjednikove smrti. Na kraju posla, koji je završio 16. ožujka 2000., došli smo do konačne brojke – 13.224 pisana zapisa te 830 nosača zvuka i slike koji su bili arhiva prvoga hrvatskog predsjednika! Nakon završetka rada trećeg povjerenstva sve je bilo stavljeno u posebnu zaključanu i zapečaćenu prostoriju, u koju se ulazilo samo zapisnički te se čekala odluka što s tim materijalima, a osobito što sa zapisnicima razgovora predsjednika s raznim sugovornicima.
Što se tih prvih mjeseci stvarno događalo s tom građom i kako je ona pronalazila put do medija i uz čije dopuštenje, i jasno je i nije jasno, pa je i danas predmet nagađanja. Činjenica je, međutim, da se već 19. travnja 2000. pojavio prvi, navodno autentičan transkript. Isti tjednik nastavio je objavljivati transkripte iz vremena Franje Tuđmana, a objavljivanju se pridružio i drugi tjednik objavivši nekoliko navodno autentičnih transkripata. Tadašnja glasnogovornica Ureda priznala je da se povremeno puštaju dokumenti u javnost jer neke stvari treba rješavati dok se kriminalci ne procesuiraju. Jasno je da se to nije moglo bez odobrenja tadašnjeg čelnika, a tko je zatečenu građu pregledavao i odlučivao, mogu samo nagađati i to tek treba ustanoviti. Nekih osoba koje su to moguće radile više nema, no još ima i živih koji bi mogli rasvijetliti situaciju. Prilog knjige koji se bavi tom temom donosi puno detaljniju sliku, a posebno se bavi i problemom upitne legalnosti i autentičnosti 666 tih zapisnika u Haagu i njihovim korištenjem u sudskim postupcima. Je li tu riječ o zloporabi arhivske građe i kršenju propisa o njezinu korištenju, pa onda i o tome treba li netko za eventualne propuste i odgovarati, ne bih ja presuđivao, ali je zanimljivo da nikada nitko od onih čiji je to posao nije o tom pitanju ništa službeno poduzeo. Ili se bar javno ne zna.
Tuđman je imao puno mana ali od jedne vrline one najveće nije nikada odustao. Volio je Hrvatsku iznad svega. I to je javno proklamirao od 60-ih godina u najmračnijem vremenu komunizma !