Autonomna ženska kuća, jedino utočište za zlostavljane žene, dobila je odbijenicu za financiranje programa zaštite zlostavljanih žena. Odbijeno im je bijednih 140 tisuća kuna jer, objasnili su čuvari kasice u nadležnome Ministarstvu zdravstva, projekt im je sjajan ali ima i sjajnijih. Istodobno, ministri nam sa svojim pomoćničkim i glasnogovorničkim svitama špartaju državnom, ugošćuju svoje kolege, putuju po bijelom svijetu sve, dakako, o državnom trošku. Jer jako je, čini se, važno kakav ćemo dojam ostaviti pa makar i po cijenu da Autonomnoj kući kroz čijih je 145 kvadrata u četiri godine prošlo 1400 žena i još toliko djece uskrate novac prijeko potreban za borbu protiv batina.
Novac koji je Ministarstvo odbilo odobriti Autonomnoj kući, a koji je dostatan tek za dva mjeseca, potroši omanja hrvatska delegacija na putovanju u Bruxelles i noćenje u finim hotelima. Ondje se preobražavaju u velike europejce i zagovaraju njihove standarde koji, usput rečeno, preporučuju da bi grad veličine Zagreba trebao imati barem 450 skloništa za zlostavljane žene po jedno na svakih 10 tisuća stanovnika. Svakih petnaest minuta u vrloj nam metropli jedna žena na svojoj koži i kostima osjeti jačinu muške argumentacije, svaka peta Hrvatica iskusila je zlostavljanje, čak i svaka četvrta trudnica upoznala je nasilje, a svaka treća žena zna što je prijetnja smrću.
Snagatori kojima su argumenti šake u pravilu su muškarci kojima su se zavjetovale po onoj čuvenoj "u dobru i u zlu", dijelile s njima postelju, rodile im djecu, kuhale, prale i šutjele. Kako i ne bi jer, pobogu, sramota je da susjedi čuju buku i vrisku, lomljavu stakla i udarce nogom stola po leđima.
Tuku svi odreda, i bivši i sadašnji, profesori, odvjetnici, policajci i radnici. Šamari frcaju na ulici, u automobilu dok traje crveno na semaforu, u poluvremenu prijenosa nogometne utakmice, mlate nogama, cipelama, vezuju za radijator, izbacuju gole iz kuće.... I što onda kažu. To je moja žena i moja kuća u kojoj radim što ja hoću.
Na prste jedne ruke možemo pobrojiti one koje su batine kapitalizirale u vili i zavjetu šutnje, no ima i toga. Zlostavljane žene, one manje odlučne nastavit će život u uzništvu i na poziv po šamar dopuzat će oborena pogleda, a one kojima prekipi da njihovim životima i tijelima raspolažu agresivni mužjaci s viškom testosterona i kratkim fitiljem tolerancije pokupit će djecu i otići. Sretnice su one koje znaju kamo i koje uspiju pronaći mjesto u jedinom hrvatskom utočištu za zlostavljane žene dok još postoji.
