Prošloga je utorka širom Turske vrlo svečano proslavljena 90. obljetnica proglašenja Republike brojnim događanjima u spomen na Atatürkov odlučan raskid s osmanlijskom monarhističkom tradicijom i uspostavu moderne i sekularne države.
Nema sumnje da je najspektakularniji događaj te značajne proslave bilo svečano otvaranje dugo najavljivanoga i napokon dovršenoga 13,6 km dugoga željezničkoga tunela Marmaray u Istanbulu. Njim su ispod Bospora, na oko 60 m dubine, povezane europska i azijska strana toga fascinantnog velegrada u kojemu živi gotovo 14 milijuna stanovnika.
Otvaranje tunela prati živa rasprava u turskoj javnosti jer se ne radi samo o važnome infrastrukturnom projektu nego i o jednome od najsnažnijih argumenata konzervativne vlade premijera Recepa Tayyipa Erdoğana koja se konačno, za razliku od mnogih prijašnjih turskih vlada, dokazuje kao efikasni upravljač koji ispunjava data obećanja. Ideja tunela, naime, potječe još iz vremena sultana Abdulhamida II. ali je projekt uozbiljio tek Erdoğan, najprije kao gradonačelnik Istanbula, a potom i kao 25. turski premijer, započevši građevinske radove 2004. godine. Istina, tunel je trebao biti gotov još 2009. godine ali su gradnju za pune četiri godine usporila arheološka istraživanja na mjestu nekadašnje Eleutheriusove, odnosno kasnije Teodozijeve bizantske luke, gdje je pronađeno ogromno i iznimno vrijedno arheološko blago, među kojim i tridesetak potopljenih galija.
Pored ogromnih ulaganja u razvoj znanosti i prilično zaostaloga školstva (zaposleno je novih 50 tisuća učitelja, sagrađene su stotine novih škola), u posljednjih 10 godina čitava je Turska premrežena tisućama kilometara novih i modernih željezničkih pruga i autocesta, a sagrađeni su i brojni novi aerodromi, čime su stvoreni odlični uvjeti za razvoj gospodarstva i u onim krajevima gdje je to do sada bila gotovo nemoguća misija. Tri puta pobijedivši na demokratskim izborima premijer Erdoğan, čiju politiku podržava većina Turaka, ne posustaje. Nakon trećega mosta preko Bospora, on najavljuje još jedan tunel ispod tjesnaca, ovoga puta cestovni, ali i izgradnju novoga plovnoga kanala između Crnoga i Mramornog mora, u duljini od oko 50 km kojim bi se pomorski promet na Bosporu bitno odteretio.
I dok jedni pozdravljaju njegove gospodarske rezultate, drugi premijera oštro napadaju tvrdnjama da je ideji razvoja pretpostavio sirovu i nerijetko nasilnu i megalomansku ideju rasta i da se zbog toga tursko društvo ozbiljno raslojava proizvodeći sve jače socijalne konflikte. Optužuju ga da postignutim ekonomskim progresom zamagljuje nedemokratske metode vladanja, progon neistomišljenika i snažnu reviziju Atatürkove baštine te da uvodi zabrane koje islamiziraju društvo i sužavaju prostor postignutih ljudskih prava. Erdoğanovo dopuštanje kurdskoga imena, jezika i pisma, koje je u doba kemalizma bilo nezamislivo, smatraju nedovoljnim jer ga prati i dopuštanje marama u državnim institucijama te uvođenje ograničenja prodaje alkohola i zabrana benignih iskaza ljubavi na javnim mjestima.
Da se tu ne radi samo o oštroj političkoj raspravi nego i o ozbiljnome društvenom srazu pokazalo se prošloga proljeća kad se taj sukob prenio i na ulice velikoga broja turskih gradova nakon prosvjeda u istanbulskome parku Gezi. Nekoliko mrtvih i stotine ranjenih u sukobima prosvjednika i policije tužna su bilanca sukoba iz kojih su svi oni koji donose odluke morali izvući i ozbiljne pouke.
Introvertnosti pa i frustriranosti turske politike, kad je riječ o razvoju demokratskoga dijaloga unutar turskoga društva, nesumnjivo je kumovala i blokada pregovora o pristupanju Turske EU koju je Unija nametnula, a prošloga proljeća i zaoštrila pod pritiskom nekoliko zemalja članica. No taj je zastoj išao u samoj Turskoj na ruku upravo protivnicima demokratizacije i izrazitim konzervativcima koji odbacuju ideju EU. To se vidi i u porastu broja euroskeptika među turskim građanima.
Unatoč tome, Turska, pored prometne ali važne i simboličke kopče između Azije i Europe, kao što je tunel Marmaray, treba i stvarno osnažene i izravne veze s Europom kao zajednicom slobodnih naroda. Nadamo se da je nedavna odluka Europske Komisije da dopusti otvaranje još jednoga poglavlja u pregovorima o članstvu Turske u EU dobar znak i da će se njime dati novi vjetar u jedra demokratskome dijalogu ne samo na relaciji Ankara-Bruxelles nego i unutar turskoga društva.
Goran Beus Richembergh, predsjednik Hrvatsko-turske udruge prijateljstva
