Vjerujući da je to za njega najpovoljnije vrijeme za izbore, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan odlučio je da će se parlamentarni i predsjednički izbori održati 14. svibnja umjesto 18. lipnja. Analitičari su uvjereni kako bi ovo moglo biti najvažnije glasanje u stoljetnoj povijesti turske republike i gotovo su svi složni oko toga da su predstojeći izbori važni za Tursku, a mnogi dijele mišljenje da bi oni mogli biti i najteži za stranku AKP od njezina osnivanja 2001. i preuzimanja vlasti u Turskoj u studenom 2002. godine. To su izbori koji se održavaju nakon više od 20 uzastopnih godina vladavine "sultana" Erdoğana u zemlji, a prvi nakon uvođenja predsjedničkog sustava 2018. godine.
Pad gospodarstva
Indikativno je da ovi izbori dolaze u vrijeme pogoršanja ekonomske situacije u zemlji. Prvi put otkako je Erdoğanova konzervativna, islamistički obojena Stranka pravde i razvoja (AKP) 2002. došla na vlast, inflacija je viša od 85 posto godišnje, a turska lira pala je u odnosu na dolar. Umjesto da dođe među deset najsnažnijih ekonomija svijeta i dosegne BDP od dva bilijuna dolara, što je bila Erdoğanova želja još od 2010., zemlja je zapela na 19. mjestu, a BDP je pao s 957 milijardi dolara u 2013. na 815 milijardi dolara u 2021., kako je izvijestio The Economist. Zbog takve katastrofalne politike pala je i popularnost vladajućih. Prema anketama, Erdoğan s AKP-om jedva dobiva potporu od 30 posto, a nastoji se održati na vlasti 2023. godine, kad se obilježava stota obljetnica turske republike.
Predsjednički izbori u Turskoj nedvojbeno su najvažniji i odredit će hoće li ova nacija od 85 milijuna građana, na rubu Europe, Azije i Bliskog istoka, nastaviti hrliti putem prema imidžu autoritarne, ekspanzionističke sile ili će izabrati liberalniji, pluralistički put. "Sultan" Erdoğan koji je vladao sve autokratskijom rukom nakon izmjene ustava kako bi se stvorio predsjednički sustav po mjeri našao se u ozbiljnim političkim problemima. Unatoč protivljenju i Washingtona i Moskve, ustrajao je u pripremama za slanje tenkova u Siriju, želeći istjerati kurdske milicije koje su se udružile sa Zapadom u borbi protiv militanata Islamske države, no Ankara smatra da su povezane sa zabranjenom Kurdistanskom radničkom strankom (PKK). Uz to Erdoğan je ustrajan u nakani da dovrši tampon-zonu s druge strane turske južne granice.
Politika prema Kurdima i Siriji svakako će, po svim parametrima, koštati Erdoğana vlasti, jer u Turskoj živi oko 20% Kurda koji će zasigurno odrediti budućeg predsjednika i većinu u parlamentu unatoč tome što se više od političarima iz glavne prokurdske Narodne demokratske stranke (HDP), njih više od stotinu, i dalje sudi za navodna teroristička djela, što bi moglo dovesti do zabrane rada stranke. Međutim, nitko ne može spriječiti da Kurdi glasaju na izborima, a sasvim je sigurno da glas neće dati Erdoğanu, već opoziciji. I Alaviti, kojih ima 27 milijuna odnosno čine oko 25%stanovnika Turske, mogli bi odigrati važnu ulogu na izborima jer će zbog Erdoğanove politike prema Siriji i oni sigurno glasati za opoziciju, s obzirom na to da sirijski predsjednik Bashar Al Assad pripada alavitskoj vjeri pa su lojalniji njemu nego Erdoğanu. On pak u zadnji trenutak pokušava pomiriti i normalizirati odnos sa Sirijom kako bi dobio glasove i simpatije Alavita. Međutim, Al Assadu se ne žuri i u intervjuu za Večernji list još 2017. godine rekao je da se može pomiriti sa svima, ali ne i Erdoğanom koji mu je zabio nož u leđa. Osim sukoba sa Sirijom, Erdoğan se sukobio i s Grčkom, Izraelom, Egiptom, Saudijskom Arabijom i Armenijom. Međutim, posljednjih mjeseci započeo je približavanje nekima od tih protivnika, dijelom zato što ga je neuspjeh ustanaka u Arapskom proljeću koje je poduprla Turska natjerao da prilagodi svoju vanjsku politiku, ali i zato što mu očajnički treba arapski i zapadni kapital da se podupre gospodarstvo, uništeno njegovom nepromišljenom politikom održavanja niskih kamatnih stopa.
Otkako je započela ruska invazija na Ukrajinu, Erdoğan je postavio Tursku kao nezamjenjivog posrednika između Moskve i Kijeva, pomažući u sklapanju poslova i ugošćujući razgovore između američkih i ruskih šefova sigurnosti. Također je uspio podržati Ukrajinu, uključujući prodaju vojnih bespilotnih letjelica, dok je održavao trgovinske i energetske veze s Rusijom i bez ugrožavanja svog osobnog odnosa s predsjednikom Vladimirom Putinom ili izazivanja gnjeva Zapada. Međutim, sve to što je radio kad je riječ o ruskoj invaziji na Ukrajinu, prema mišljenju analitičara, neće mu pomoći u suverenoj pobjedi na predsjedničkim odnosno parlamentarnim izborima.
Nezamisliva suradnja
Nakon višegodišnjih pregovora, turska oporba je koncem prošle godine konačno smogla snage sklopiti savez pod imenom "Altili Masa" ("Šestorka za stolom"). On se sastoji od šest političkih stranaka, čija se suradnja prije samo nekoliko godina činila nezamislivom. To su socijaldemokratsko-kemalistička Republikanska narodna stranka (CHP), nacionalistički orijentirana stranka İYI, islamistički orijentirana tradicionalna stranka SAADET, koja je bila prva Erdoganova stranka, ali posljednjih desetljeća jedva da ima važniju ulogu, zatim Demokratska stranka (DP), kao i dvije stranke koje su utemeljila dvojica bivših Erdoğanovih suboraca: stranka Gelecek što u prijevodu znači Budućnost, koju je utemeljio bivši premijer i ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu i stranka Deva (lijek), koju je utemeljio bivši ministar financija i vanjskih poslova Ali Babacan.
