Subota 23. veljače : Izumiranje u mandatu gromoglasnog hrvatstva
Prema procjenama Državnog zavoda za statistiku, samo 4 milijuna i 89 tisuća stanovnika imala je Hrvatska lani sredinom godine, a demografi su izračunali da nas je sada manje od četiri milijuna, najmanje od uspostave države. Iseljavanje se osobito pojačalo poslije ulaska Hrvatske u EU 2013. godine, a rekorde, kao i rekorde u padu nataliteta, bilježi mandat Andreja Plenkovića. Tako će HDZ-ovi veliki domoljubi i demokršćani ostati upamćeni po ubrzanju nestanka Hrvata pa, ako smo prije nekoliko godina izračunavali da ćemo kao narod nestati za 200 godina, sada se to vrijeme smanjilo bar za desetljeće. Pa ipak, kad je riječ o održanju stanovništvu, a s njim i o održanju katoličke vjere, iz vrha vlasti ima optimističnih signala. Na primjer, svi su se mediji u Hrvatskoj veselili rođenju Plenkovićeve princeze i njegovu izlasku u javnost sa sinčićem te brizi za svoje. Tako je i punicu vodio u posjet papi, a pokazana je i briga za ostanak Hrvata u domovini, pa se na dobro plaćenim dužnostima zaposlila brojna premijerova svojta i rodbina te kumovi i prijatelji. Kako se onda ne bi čovjek sjetio gromoglasnog hrvatstva s kojim su u javnosti postali poznati Stier, G. Marić, Kovač, Brkić... te ga prilagodili Plenkovićevoj skrbi o narodu i vjeri!?
Nedjelja 24. veljače
Lončar sad tepa domovini, a nikad nije bio za nju?!
S koliko je nametljive nedužnosti i tepanja domovini Hrvatskoj ministar vanjskih poslova u bivšoj državi Budimir Lončar uzvratio na reakcije na Bandićevu odluku da mu se dodijeli medalja grada Zagreba! Javio se također negdašnji komunistički dužnosnik, ali hrvatski patriot kojemu, kao ni mnogima drugima, komunistička prošlost nimalo nije smetala da se stavi u službu Lijepe Naše – ratni premijer Franjo Gregurić. Citira zaključke Vlade iz 1991. prema kojima “Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu, izjednačavajući agresore Srbiju i JA i napadnutu Hrvatsku”, što je učinio i u Vijeću sigurnosti UN-a kad se odlučivalo o embargu na oružje za Hrvatsku. U zaključcima se kaže kako događaje u Jugoslaviji “bolje od Lončara poznaju, razumiju i tumače diplomati stranih zemalja” (James Baker i drugi), te kako je “propustio izraziti lojalnost Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog, demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize”. Bandić ga i jest htio odlikovati zato što su Lončaru u bitnim stavovima iz toga vremena i on i njegov tadašnji SDP nalikovali. Ne može im se reći ni – stidite se jer oni poznaju samo jedno crvenilo, ono u petokraki, pod kojim su učinjeni toliki zločini.
Ponedjeljak 25. veljače
HDZ ne sliči sebi, a uskoro neće ni Hrvatska
Čitam naslov – “Nemoguć konsenzus: protiv eura su i lijevi i desni, svatko euro ne voli na svoj način”. Svi kažu da je uvođenje eura opasno za zemlju, a neke stranke, poput Mosta, zahtijevaju da se odluka donese na referendumu. No niti će Vlada htjeti referendum jer nije obavezna niti je zanima opasnost za Hrvatsku. Kad je ulazio u HDZ i u njemu počeo praviti karijeru, Plenković je znao da će se među pokornim hadezeovcima moći koristiti u povijesti demokracije ne baš moralnom povlasticom – donositi odluke suprotne izborima, to jest one za koje je manjina, a protiv kojih je većina. I koliko god birače varao, imat će ih dovoljno na svojoj strani, kao što bi ih imao i Aleksandar Vučić kad bi došao na čelo HDZ-a. I koliko god stranci oduzeo njezino kršćanstvo i domoljublje, zadržat će njezinu ropsku odanost. Znajući za tu slabost mnogih Hrvata prema HDZ-u, još dok može, on će ga mijenjati sve dok više ne bude sličio sebi, ali hoće Plenkoviću, Pupovcu, Štromaru, Radinu... A to radi i s Hrvatskom – kad joj oduzmete kunu nakon što ste joj oduzeli banke, Plivu, Inu, telekomunikacije... izgubit će posljednju sličnost sa samom sobom.
Utorak 26. veljače
Sudar totalitarizama – lijevog i lijevog
Kad je Gordan Maras ekipu HRT-a udaljio sa SDP-ove konferencije za novinare, nastavio je politiku SDP-a koji je svojedobno imenovao novo vodstvo na Prisavlju te je odmah smijenjeno pedesetak urednika. Bila je to najveća čistka u povijesti medija u Hrvatskoj, brutalnija i od one nakon sloma Hrvatskog proljeća. Stoga ovotjedni prosvjed protiv HRT-a nije ni načelan ni u interesu javnosti jer su ljevičari pokazali i danas pokazuju da im nije do informiranja, nego do ljevičarenja. Večernji list je 2011. pisao kako je Miroslav Tuđman, ustvrdivši da je u jednom Dnevniku HTV-a, u razgovoru Tuđmana i Dedakovića, korištena “montaža različitih dijelova razgovora”, rekao da se “Dnevnik HRT-a pretvorio u ekspozituru Kontraobavještajne operacije JNA Opera, koja je... u funkciji predizborne propagande Kukuriku koalicije.” Tako su se negdašnji HRT i SDP koji se pridružio prosvjedu ponovno našli na istom poslu. Denis Latin je napisao da prosvjednici ne razumiju “medijsko zakonodavstvo koje je uspostavljeno za vrijeme Milanovića i Josipovića” i kojeg je čedo nacionalna dalekovidnica. HRT pak sa svojom uređivačkom politikom i tužbama protiv medija i novinara ne krije da je servis Plenkovićeve totalitarne vlasti. Sudar dvaju totalitarizama – lijevog i lijevog.
Srijeda 27. veljače
Oscar – sudbine likova u službi zgrtanja novca
Čitam osvrte na dodjelu Oscara, no zasad nigdje ne nalazim pitanje o moralnosti te najveće predstave samoljublja u povijesti čovječanstva. Ne postoji ništa što zaslužuje pozornost a da nije u filmu i ne postoji ništa što pozornost zaslužuje a da u filmu neće biti. Drugim riječima, film je jedini izraz ljudskog opstanka i jedina svrha čovječanstva; redatelji, glumci, scenaristi, producenti i drugi jedini su autori na svijetu; dodjela Oscara je jedina priredba s koje svijetli božanski sjaj ljudskog roda. Taj sjaj može zatamnjeti samo slaba zarada nekog nagrađenog filma, što će reći da je samo novac iznad božanskog sjaja. Što u usporedbi s tim planetarnim blještavilom znače tragične sudbine likova i poistovjećivanja s junacima u filmovima, velike ljubavi, socijalne nepravde, prikazi zla i himbi u društvu, suze gledatelja...? Ne znače ništa doli ambicije da se osvoji Oscar i zgrne novac.
Četvrtak 28. veljače
Nema titula, ali ima golemih otpremnina
Uveseljavaju nas ovih dana dvojica znamenitih hrvatskih sportaša. Pošto se oporavio od ozljede, tenisač Marin Čilić je izjavio: “Mislim da mogu biti prvi na svijetu... Nikada neću otpisati tu mogućnost.” I već sutradan je u Dubaiju izgubio od 23. na svijetu, Francuza Monfilsa. Ima nas mnogo koji s velikim očekivanjima prate nastupe naših tenisača, pa bi bilo dobro da se Čilić suzdrži od takvih izjava jer nam tako pojačava nadu i porazima živce do kraja iskida. Drugi je primjer Slaven Bilić, najpoznatiji hrvatski nogometni trener u svijetu, a slavu i “slavu” donose mu dvije stvari: goleme otpremnine koje dobije kad mu neki klub da otkaz i ne baš veliki uspjesi kojima je uresio Lokomotiv, Bešiktaš, West Ham United i Al Ittihad. Hajde, bar se po tome našao u društvu najvećega, Mourinha, koji posljednjih godina također nema titula, ali ima goleme otpremnine. Nakon otkaza u Al Ittihadu Bilić ima pravo na 15,5 milijuna dolara za rastanak, a Mourinho je Manchester United operušao za 90 milijuna eura!
Petak 29. veljače
Ubojstvo prihvatljivo, a oskvrnuće ne!?
Već odavno se šuška o onome što je o uporabi tijela pobačene djece rekao biskup u mirovini Juraj Jezerinac i što je izazvalo nezapamćeno zgražanje. Ali zašto se biskupova tvrdnja ne bi provjerila, zašto mjerodavne institucije ne bi od njega zatražile informacije pa obavile istragu poslije koje se može suditi o njegovim “skandaloznim” riječima!? No čini se da oni koje je zgrozio pogađa u prvom redu crkveni stav prema pobačaju, jer su se javili uglavnom zagovornici “prava žene da raspolaže svojim tijelom”, to jest da se oslobodi ploda. Paradoksalno je da im ne smeta ubojstvo djeteta, a smeta im tvrdnja da se od tijela pobačene djece prave parfemi. Dakle, to im je ubojstvo prihvatljivo, nad njim se ne zgražaju, dapače, smatraju ga normalnim, ali im je neprihvatljiva mogućnost da se pobačeno dijete oskvrnjuje! Fantastično! Ubij, ali poštuj žrtvu svoga zločina! Nije li iz onih koji napadaju biskupa Jezerinca provalila nečista savjest!? Da je, na primjer, netko rekao da se od neke potamanjene životinjske mladunčadi pravi ovaj ili onaj preparat, odjeka među njima ili ne bi bilo ili bi bio jedva primjetan. Ali u glasini o parfemu od tijela pobačene djece obesvećen je ljudski, a ne životinjski rod, ali rod koji je usmrćen! Koja moralna tankoćutnost!
Što se tu ima istraživati? Dovoljno je znati ukucati ključne riječi u Google, američki mediji su krcati tekstovima o tome kako se stanice iz organa djece ubijene abortusom koriste u kozmetičkoj industriji. Dakle riječ je o činjenici koja je naa zapadu poznata odavno, i tu nema ništa novo.