I jednog i drugog Ivica Račan uveo je u visoku politiku i javni život zemlje 2000. godine; tada široj javnosti manje poznatog 49-godišnjeg ekonomista Željka Rohatinskog doveo je u Hrvatsku narodnu banku, a 33-godišnjeg pravnika Zorana Milanovića u SDP. Milanović je u međuvremenu postao šef stranke i premijer, a ekonomist Rohatinski jedan od najodgovornijih javnih dužnosnika u zemlji.
Jedina prava opozicija
Prošli su tjedan njih dvojica bili ključni akteri velike kadrovske rošade. Neiskusni premijer Milanović telefonom je obavijestio iskusnog bankara da mu neće produljiti mandat. Očekivao je da će guverner HNB-a to prikazati kao vlastitu odluku, što je učinila ministrica za okoliš Mirela Holy, pozvati se na umor, obitelj, godine ili bolest, što je učinio Zlatko Komadina, i otići sa svojom karizmom, ali ne bi Rohatinski bio to što jest da nije postupio po svome. Njemu takve izlike nisu potrebne jer nije ovisan o politici. U ponedjeljak je izišao za govornicu i kao grom iz vedra neba poželio nasljedniku i Vladi da nađu pravi put za probleme u zemlji. Svi su to odmah protumačili kao oproštajni govor, što je sat i pol kasnije, kada je završila prezentacija Svjetske banke za probrane uzvanike, on sam i potvrdio, kazavši da ga je premijer nazvao i rekao da mu neće dati novi mandat.
Milanović je četvrti premijer s kojim je guverner Rohatinski dosad surađivao, bolje reći nije surađivao, i svi odreda imali su svojih pet minuta slave u srazu s tvrdoglavim doktorom ekonomskih znanosti.
Račanu se prvi kratki spoj s Rohatinskim dogodio na dan kad ga je Sabor imenovao na tu funkciju. Dok su zastupnici raspravljali o monetarnoj politici i dizali ruke za izbor novog guvernera, ovaj je otišao u Banske dvore i rekao da će odmah dati ostavku ako ne bude imao samostalnost u djelovanju i ako se od njega bude tražilo da kreditira državu i tiska novac. S istom porukom s kojom je počeo mandat, on ga i završava. I tada kao i sada harala je masovna nelikvidnost i besparica, firme su grcale u dugovima, radnici nisu mjesecima primali plaću, a novca niotkuda. Prije nego što je ušao na Trg burze, Rohatinski je Račanu poručio da se takve nevolje ne rješavaju tiskanjem novca, već ekonomistima dragim lijekom – “strukturnim reformama” – što je drugo ime za otkaze, stečajeve, likvidacije, rezanje svih koji troše više nego što zarade. S porukom kako se bolesna ekonomija može liječiti samo štednjom odlazi iz HNB-a.
I Slavko Linić se te 2000. godine, baš kao i sada, prihvatio škara, a Radimir Čačić lopate. Novac koji nisu imali kod kuće počeli su posuđivati vani, tadašnja Račanova vlada zadužila se da vrati naslijeđene dugove i počne graditi ceste, Sanaderova nakon nje da kupi socijalni mir i biračko tijelo – i tako je krenula utrka koja je u Hrvatskoj trajala sve do kraja 2008., u kojoj je guverner bio jedina istinska opozicija svakoj dotadašnjoj vladi. Njegova se politika svela na ograničavanje štete.
Učenik nasljednik
Već 2003. godine prvi put je ozbiljnije zategnuo kočnicu i uveo restrikcije na zaduživanja, što je trajalo sve do kraja 2008., kada je kriza pokucala i na vrata razvijenog zapada. Rohatinski je 2003. u govoru pred ekonomistima u Opatiji upozorio da krediti i zaduženja ne smiju rasti brže od štednje i proizvodnje te prognozirao slom koji se nekoliko godina kasnije i dogodio. Taj govor se i sada nalazi na stranicama HNB-a u arhivi njegovih javnih istupa, na koje se u pravilu odlučivao dva puta godišnje, i nakon kojih su se premijeri i ministri danima preznojavali.
Prijelomne 2008. godine za svjetsku ekonomiju Rohatinski je izabran za najboljeg guvernera jer je, usprkos MMF-u, moćnim bankama u zemlji i njihovim zaštitnicima, kako vani tako i kod kuće, uporno ograničavao priljev inozemnog kapitala i silio banke da stvore rezerve, koje ih sada, četvrtu godinu od globalnog financijskog sloma, spašavaju od još većih nevolja.
Ministri su ga se bojali, a premijeri uvažavali, jer nije klasični partijski kadar koji su mogli kontrolirati. Rohatinski je tako bez pardona prokazao Ivu Sanadera i Ivana Šukera jer su tražili da popusti s ulaskom bavarske BLB banke u Hrvatsku ili pak Jadranku Kosor jer se zauzela da dopusti poslovanje Ljubljanske banke u Hrvatskoj, što on nije htio ni čuti dok banka ne vrati staru štednju.
– Ako je državi toliko stalo do odnosa sa Slovenijom i Ljubljanskom bankom, neka ona preuzme dug – poručio je.
Da je pažljivije pratio ili iščitao biografiju guvernera, Zoranu Milanoviću ne bi na pamet palo telefonirati mu i reći da ne računa na njega, već bi birao i riječi i način na koji će se njih dvojica razići. Time bi olakšao izlazak na scenu i svom favoritu Borisu Vujčiću, čovjeku koji nema mrlje na biografiji, guvernerovu učeniku i ekonomistu na čiji izbor nemaju primjedbe ni pristaše ni kritičari Željka Rohatinskog.
Vujčić bi trebao biti čovjek kontinuiteta, idealna osoba za zemlju koja ulazi u stabilnu Europsku Uniju. Nažalost, stabilnosti nema niotkuda, pitanje je u kom će se smjeru razvijati EU, hoće li eksplodirati nova žarišta, kako će se snaći Hrvatska u svemu tome i kako će novi guverner reagirati na kojekakve pritiske koji će sigurno dolaziti iz Vlade, poslovnih banaka, ali i međunarodnih financijskih institucija. HNB njeguje timski rad, pa uz guvernera ima zamjenika i četiri viceguvernera te najkvalitetnije istraživače i analitičare u zemlji. No, Rohatinski je kao izraziti individualac, “vuk samotnjak”, dosad sam amortizirao sve udare na instituciju.
Njegov profesor i mentor dr. Mato Crkvenac otkrio je da Rohatinski godinama razvija i širi vlastiti sustav ekonomskih indikatora, na osnovi kojih procjenjuje što i kako dalje. Opisuje ga kao radišnog, upornog, tvrdoglavog.
Može kamo hoće
Profesionalna mu je karijera vezana uz svijet brojki i financija, prvo u Zavodu za planiranje, potom na Ekonomskom institutu, a tek je jedno kratko vrijeme kruh zarađivao u privatnom sektoru kao glavni ekonomist u PBZ-u i Agrokoru, dok ga Crkvenac nije preporučio Račanu, a ovaj u njemu prepoznao čovjeka s velikim potencijalom.
Zbog kratkotrajnog angažmana u tvrtki studentskog kolege i prijatelja Ivice Todorića, Rohatinski je zaradio epitet zaštitnika uvozničkog lobija; čak su i neki potezi kojima je povećavao likvidnost dovođeni u vezu s Agrokorom. Sve bi to manje-više završilo na rekla-kazala pričama da se prijateljstvo obitelji Rohatinski 2011. godine nije okrunilo poslovnim angažmanom guvernerove supruge i Ivice Todorića. Guvernerova supruga Marija prodala je tvrtku u gubicima Todoriću, a jedina imovina koju je tvrtka imala obiteljska je kuća na Bukovcu. Novcem koji su dobili od prodaje tvrtke Agrokoru obitelj je otkupila kuću u kojoj žive. Za mnoge je to bio dovoljan razlog za njegovo povlačenje iz HNB-a, no Rohatinski je pustio suprugu da javno pravda prodaju tvrtke prijatelju, a on sam se našao u centru priča o političkom angažmanu.
Dobar dio 2011. godine nagađalo se da će se Rohatinski natjecati na parlamentarnim izborima, što je on čas demantirao, čas ostavljao kao otvorenu mogućnost. Prema jednoj verziji Rohatinski se trebao priključiti HSLS-u, prema drugoj nastupiti samostalno, a bilo je priča i o zajedničkoj listi s pobjednikom HDZ-ovih izbora Tomislavom Karamarkom. Iz tog je vremena i priča da će sadašnji mandat odraditi do kraja te karijeru nastaviti u privatnom sektoru, što mu je Milanović sada izvukao kao argument za odlazak.
Jedno je sigurno: Rohatinski može birati svjetsku financijsku instituciju u kojoj će raditi, od Svjetske banke, preko MMF-a, Banke za međunarodna poravnanja u Baselu do Europske centralne banke. Ne bi bilo iznenađenje da se nakon nekog vremena, kad se strasti smire i glava ohladi, nađe i na nekoj javnoj funkciji u državi.
balavanderi se neznaju ponašati i pritom zaboravljaju da Hrvatska nije njihova prčija