Jedna Hrvatica koja u Haagu radi u jednoj službi bliskoj Haaškom sudu priča mi da ju je zvao prijatelj iz Zagreba i molio je da mu opiše dramatičnost s kojom se u Haagu očekuje presuda hrvatskim generalima. Nema nikakve dramatičnosti – odgovorila mu je i rekla da se ne događa ništa neuobičajeno što bi bilo drukčije nego u danima prije izricanja dosadašnjih presuda.
U samom Haagu vjerojatno nitko i ne zna što se danas događa u sudu. Inače ih je taj sud zanimao isključivo kao financijski dobitak koji im donosi s mnoštvom svojih službenika, kao i podosta drugih međunarodnih institucija. Prema događajima u sudu ravnodušni su valjda kao i prema prljavoj vodi u onom betonskom "jezeru" s vodoskocima ispred zgrade tribunala koje je neizbježna pojedinost svakoga televizijskog izvještaja ili priloga iz Haaga.
Prljavština i otpaci u tom "ukrasu" te gomile golubljeg i galebljeg izmeta na njegovim rubovima koji se očito godinama ne čiste mogli bi za nekoga biti i slika nekih haaških optužnica, suđenja, svjedoka i presuda. Svoju sam sugovornicu pitao kakve presude očekuje. Ona je optimist. Što se tiče indicija po kojima bi se ishod suđenja mogao prognozirati, kaže mi da ih nema i da ih nikad nije bilo. Svojedobno je jednoga važnog člana tužiteljskog tima u jednom predmetu pitala zna li po nečemu kakva bi moga biti presuda, odgovorio joj je da doista nema nikakva znaka po kojem bi mogao proricati. To mi je ovdje reklo i nekoliko novinara koji dugo prate suđenja našim generalima, a i nekoliko drugih osoba zainteresiranih za proces.
Nada se otima strahu
Inače će svijet o današnjoj odluci suda biti dobro obaviješten. Pedesetak novinara izvještavat će za tridesetak redakcija, među kojima su najveće svjetske agencije (Reuters, AP, AFP...) i veliki listovi (The Times, Le Monde...), radijske i televizijske postaje, zatim srbijanske agencije, svi važniji dnevni listovi u Hrvatskoj i sve tri nacionalne televizije. Ali nisu interes pokazale samo velike europske zemlje – Velika Britanija, Francuska, Italija... nego i neke od kojih se to možda ne bi očekivalo – Češka, Slovenija, Švicarska...
Nitko s kim sam proteklih dana ovdje u Haagu i prije toga u Hrvatskoj razgovarao o presudama što se izriču danas nema dobro mišljenje o Haaškom sudu, ali malo tko se usudio prognozirati teške ili bilo kakve kazne.
I u onih koji se jako boje odluke suda nada se otima strahu. Hrvate su obuzeli istodobno zebnja i optimizam. Kad ljude pitate, većina očekuje ono što zapravo želi – slobodu za optužene i njihov povratak kući. Ipak, ima onih koji kažu – sve ispod 15 godina bit će dobro. Ali i onih za koje bi svaka osuda bila teška, jer je riječ o optužbi za "udruženi zločinački pothvat", premda postoji mogućnost da ta sintagma ne uđe u obrazloženje presude makar ona bila osuđujuća.
Kakve god bile, današnje će presude biti početak kraja velike, svjetske kriminalizacije Domovinskog rata. Hrvati će znati jedno – je li se haaška pravda povela za činjenicama ili za namjerama da se izjednači, uravnoteži krivnja u ratu. Možda će se posljedice presude još dugo razvlačiti, ali se već sada može govoriti o većinskom uvjerenju koje se neće pokolebati. Budu li osuđeni, generali će za narod i dalje ostati nevini. Budu li oslobođeni, odahnut ćemo, ali i pitati se zašto su uopće išli u Haag. I nije riječ o tome da Hrvati u obrani nisu mogli napraviti zločin, o prikrivanju nedjela i izbjegavanju kazne.
Besmisleno je baviti se apsurdnom tezom o udruženom zločinačkom pothvatu ili o prekomjernom granatiranju Knina, u kojem je bila samo jedna civilna žrtva (!!!), ili famoznim topničkim dnevnicima, pa ćemo uzeti kao primjere dvojicu ne najvažnijih, ali znakovitih i oprečnih svjedoka. Jednoga koji zločine izmišlja i drugoga koji zločince kažnjava. Haaškom tužiteljstvu ništa nije značilo svjedočenje županijskoga državnog odvjetnika u Zadru Ivana Galovića, koji je rekao da je od kraja "Oluje" do veljače 1996. godine podneseno više od 1200 prijava zbog paleža, pljačke, silovanja i ubojstava. Ali ono ništa ne znači ni nekim hrvatskim komentatorima, koji ga sada, uoči presude, uopće ne spominju. Kad se piše o hrvatskim zločinima i "zločinima" iz cijeloga vremena rata, obično se ne spominju ni tisuće drugih suđenja kako bi se stekao dojam da pravosuđa i nije bilo.
Gojanovićev iskaz
Ako nisu važna ta suđenja, važan je svjedok Tužiteljstva Vladimir Gojanović, koji se sjeća paleža, pljački i ubojstva jednoga srpskog zarobljenika, ali se ne sjeća ni jednog imena zapovjednika ili bilo čega drugoga. Sve ratničke udruge s područja Šibensko-kninske županije tvrde da nije bio pripadnik 113. brigade, nitko ga nije vidio u akciji "Oluja", sam se ne sjeća ni ljudi niti događaja po kojima bi bio vjerodostojan.
Dakle, svjedok po mjeri i želji Haaga, odnosno Tužiteljstva koje je optužnicu sročilo u istom stilu u kojem je bio i Gojanovićev iskaz. Svojedobno sam napisao da on ne ilustrira samo optužnicu i neizbježan tip svjedoka na suđenju hrvatskim generalima nego i odnos velikog dijela medija, politike, različitih udruga i inozemnih središta moći prema stvarnosti Domovinskog rata. Da se ne bi ustalila slika o jednom od najčistijih i najetičnijih obrambenih ratova u povijesti, s minimalnim brojem civilnih žrtava, tu je sliku trebalo što više potisnuti, trebalo je kriminalizirati hrvatsku obranu, pogotovo "Oluju", zanemariti pravodobne presude hrvatskim vojnicima izrečene zbog zala što su ih činili u ratu, prešućivati 15 tisuća poginulih Hrvata, sedam stotina hrvatskih civila ubijenih u zonama UNPA, tolike izbjeglice i rušenja...
I do iznemoglosti, danomice, tisuće puta podsjećati na stradanje srpske obitelji Zec, na ubojstvo šefa osječke policije Reihl-Kira ili na splitsku Loru kako bi stradanja, patnje i junaštvo cijelog naroda bili stalno u sjeni slučajeva s ruba rata. Ako, dakle, Gojanovića uopće nije bilo tamo gdje su se zbili događaji o kojima je svjedočio, onda "tamo nije bilo" ni hrvatske politike od 2000., medija, nekih nevladinih udruga, tužitelja, sudaca, europskih i svjetskih političkih moćnika.
Očekujući današnje presude, oni kojima je optuživanje Hrvatske navika ne očekuju da one budu izraz činjenica i dokaza nego da se podudare s njihovim žigosanjem Hrvatske, s njihovom željom da se izbriše razlika između žrtve i agresora, s mogućnošću da Hrvatsku i dalje optužuju, ucjenjuju i slabe njezin položaj u odnosu na susjede i Europu. Može li objektivnosti današnje presude pridonijeti činjenica da je od rata prošlo dosta vremena, da su se neke bitne istine o njemu razbistrile, da je obrana Ante Gotovine na čelu s Lukom Mišetićem bila blistava, što kaže baš svatko tko je pomnije pratio suđenje, zatim činjenica da se glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte nekoliko puta osramotila (izostavljanje optužbe protiv vrha JNA, nagodbe s Beogradom...), da je njezina tajnica Florence Hartmann pisala kako su neke velike sile štitile neke haaške optuženike...? Želi li ući u povijest što čistijega obraza, sve bi to sud trebao uzeti u obzir.
Odlučuje li samo vijeće?
Možemo li se uzdati u objektivnost suca Alphonsa Orieja? Hrvatski odvjetnici, koji nisu angažirani u ovom slučaju, ali ga iz prijašnjih suđenja poznaju, tvrde da je vrlo temeljit i stručan, da nije podložan Tužiteljstvu, da je posve neovisan, ali i da izriče vrlo stroge kazne te, kako kažu neki, kadšto "osluškuje glas politike". Premda je on najvažniji, ipak ne odlučuje on sam nego tročlano sudsko vijeće? Ali – odlučuje li samo ono? To je zapravo najbitnije pitanje uoči izricanja presude. Odgovor ćemo čuti danas.
\"Postoje gradovi koji nemaju knjižaru, ali skoro da nema sela koje nema kockarnicu.\"