Subota 9. lipnja
Za Radićev HSS masovno se glasalo, za Beljakov - ne
Novi program HSS-a, kako je najavila glavna skupština te stranke, zvat će se “Nova Republika”. Koje ambicije! Stranka koju u anketama podupire dva-tri posto birača, preuzima brigu za Republiku, to jest za cijelu državu. No još je važnije da se HSS odriče konzervativizma i želi biti moderna stranka, bit će zato što Stjepan Radić nije imao prilike provaljivati u automobile i krasti radijske aparate te tako biti moderan i biti čelnik modernog HSS-a. Osim toga, Stjepan Radić nije mogao, poput Kreše Beljaka, šefa HSS-a, prosvjedovati što se uklanja ime zločinca Tita iz naziva trgova i ulica niti se žestoko zauzimati za pravo na pobačaj kao njegov današnji nasljednik.
U prilog HSS-ova odricanja od konzervativizma ide i koaliranje sa SDP-om, nasljednikom partije koja je poslije Drugog svjetskog rata seljacima nanijela nezapamćena zla. I doista je bilo vrijeme da Beljakov HSS i službeno odbaci časne hrvatske konzervativne tradicije, koje se najviše gaje u hrvatskom kršćanskom narodu koji je za Radićev HSS masovno glasovao dok Beljaka masovno odbacuje. A na pučkoj političkoj sceni nije usamljen, tih tradicija odriču se i HDZ i Plenković. S Bernardićem i još nekima ima ih dovoljno da zaplešu kozaračko kolo.
Nedjelja 10. lipnja
Od Kaptola do Dedinja svih zastava ja sam dika
Kad je ono bio skup prosvjetnih radnika katolika, Milan Bandić, koji je upravo bio izišao iz zatvora, sjeo je u prvi red i tako “prisilio” kardinala Bozanića da mu pruži ruku. Sutradan je Tito pozvao Bandića i ukorio ga, a Bandić mu je odgovorio: “Druže Tito, i ti si bio kod pape, a ja među glasačima imam puno vjernika i dok god me biraju za gradonačelnika ne dam da dirnu u tvoje ime u nazivu najljepšeg zagrebačkog trga.” Onda su Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović ucijenili Bandića – imat ćeš našu potporu i vlast samo ako ukloniš naziv Trg maršala Tita, što je Bandić i učinio. Tito je opet, bijesan, pozvao svoga pionira i pitao ga zašto se, boga mu, slizao s tim “ustašama”, no Bandić mu reče: “Druže Tito, da ja nemam vlast tko bi obnovio fontanu ‘Tratinčica za Tita’, koja ti je veća počast od naziva trga, jer na njoj piše: ‘Ponosni smo da smo živjeli u doba tvoje’. U nazivu trga pisalo je samo tvoje ime i zlopamtila bi mu mogla dodati ‘zločinac’, ‘ubojica’, a fontana te slavi.”
Onda su se našli Bandić i “četnik” Šerbedžija koji ga je također pitao kako može surađivati s “onim ustašama”, a Bandić mu odgovori: “Rade nerazumni, oni su mi omogućili da imam vlast, a tko bi tebi davao novac za kazalište Ulysses da ja nisam gradonačelnik!?” Od Kaptola do Dedinja, od ustaša do četnika, svih zastava ja sam dika.
Ponedjeljak 11. lipnja
Zašto Hebrang nije pozvan na sabor HDZ-a
U razgovoru za jedan portal, Andrija Hebrang o nedavnom općem saboru HDZ-a kaže: “Da, to je prvi sabor HDZ-a od 1990. godine na koji nisam pozvan. Taj događaj je tim značajniji jer sam deset godina bio potpredsjednik HDZ-a i obnašao niz visokih dužnosti. HDZ mi je jedina stranka u životu, za nju sam živio jer sam s njom stvarao i branio Hrvatsku”. Zašto Plenković nije pozvao Hebranga na taj stranački skup? Zato što je komunizam u kojem je Plenković cvao Hebrangova oca poslao u smrt, majku na robiju a cijelu mu obitelj izložio nezapamćenim brutalnostima.
Zato što je Hebrang živio životom komunističke žrtve, Plenković životom komunističke lagodnosti. Zato što Plenković preobražava HDZ po svom ljevičarskom svjetonazoru dok je Hebrang jedan od najistaknutijih tvoraca i čuvara HDZ-ove baštine, sa svjetnazorom suprotnim Plenkovićevu. Zato što je Hebrang heroj i ponos Domovinskog rata, a Plenković kalkulantski promatrač toga rata. Zato što je Hebrang svoj život ugradio u temelje neovisne Hrvatske, koju Plenković čini sve ovisnijom o Europskoj uniji. Dok je nemilice perušaju profiteri iz njezinih moćnih zemalja kojima dodvorica Plenković izjavljuje ljubav na šest jezika.
Utorak 12. lipnja
Predsjednici drugi mandat i bez HDZ-a
Mediji su pomalo dosadili pišući o tome kako bi Kolindi Grabar-Kitarović, zbog njezinih neuvijenih kritika Banskih dvora, HDZ mogao odbiti potporu na idućim predsjedničkim izborima. A bilo je i mišljenja da ona u tom slučaju ne bi imala nikakve šanse. Da je to zloguko proricanje posve pogrešno pokazuje i najnovija anketa po kojoj Kolinda i bez potpore HDZ-a dobiva neusporedivo najviše glasova – 33,3 posto, četiri puta više od drugoplasiranog u anketi Milanovića koji je dobio 7,6 posto glasova, a još više zaostaju Sinčić, Picula, Bandić, Petrov...
Premda ima malo ovlasti, ima državnički autoritet, odgovornost, dostojanstvo i odanost naroda kojemu danomice uzvraća brigom za boljitak Hrvatske. I zacijelo bi HDZ puno bolje učinio kad bi kolebanje oko potpore predsjednici na idućim izborima zamijenio nastojanjem da Kolindu s vremenom dovede na čelo stranke (makar ona to ne želi), pa tako i na čelo izvršne vlasti. Dok se HDZ-u u anketama smanjuje potpora ispitanika i dok je Plenković po tim anketama uvjerljivo najomraženiji političar u zemlji, potpora Kolindi je dovoljno velika da bi ona stranci mogla vratiti i ugled i jedinstvo i birače. Trenutačno ni na vidiku nema nekoga tko bi to bolje učinio od nje.
Srijeda 13. lipnja
I dvadeset godina poslije zemlji treba malo radosti
Vratar nogometne reprezentacije Danijel Subašić donekle griješi kad kaže: “Možda nikada nitko neće nadmašiti doseg Hrvatske iz Francuske 1998. godine, ali možda i hoće. Tada je vjerojatno vladao veći zanos, reprezentativci su imali veću podršku.” Vatreni su tada imali ptporu kao i uvijek, ali glavni je čovjek nije imao. Ćiro Blažević je zbog prijateljstva s Tuđmanom, koji je promijenio ime Dinamo, a govorilo se i da diktira sastav momčadi, bio izrazito omražen. I možda jedan obrat u ponašanju navijača najbolje ilustrira Ćirin trijumf. Prije odlaska u Francusku redovito su skandirali: “Ćiro, pederu!”, a poslije velikog uspjeha pokajnički su uzvikivali: “Mi smo pederi!”
Zanos o kojem govori Subašić bio je mnogo veći poslije osvajanja trećeg mjesta na SP-u u Parizu, zacijelo i što je Hrvatskoj taj pothvat liječio još svježe ratne rane, što je zemlji izmučenoj agresijom i sve razočaranijoj politikom trebala neka radost, i što smo taj uspjeh postigli kao mlada država za koju u svijetu prije samo osam godina nitko nije čuo a malo tko ju je osim Hrvata i želio. A i danas bi nam u siromaštvu, u Hrvatskoj pogođenoj katastrofalnim iseljavanjem i vođenoj nesposobnom vlašću koja neuspjehe predstavlja kao uspjehe, pobjednički zanos bio i te kako potreban za oporavak nacije.
Četvrtak 14. lipnja
Samo Plenković vidi korist od ulaska u EU
Na obilježavanju Dana poduzetnika premijer Plenković nazočne je razveselio podatkom za koji dosad nitko u zemlji nije znao: “Hvatska raste tek od ulaska u Europsku uniju”. Evo dokaza! Od 2013. godine iselilo se 230.000 Hrvata, i sada rastu po Njemačkoj, Irskoj, Kanadi... Lani, na četvrtu obljetnicu ulaska u EU, Novi list piše: “Kakve koristi Hrvatska ima od toga što je Europska komisija hvali jer je izašla iz procedure za smanjivanje proračunskog deficita?... Zašto Komisiju ne zanima to što Hrvatska nakon ulaska u EU klizi u alarmantan demografski deficit?”
Na treću obljetnicu ulaska Hrvatske u EU, Poslovni dnevnik piše kako naša razvijenost doseže 59 posto europskog prosjeka, od nas su lošije samo Bugarska i Rumunjska koje bi nas uskoro mogle preteći. Analiza HGK pokazuje da su strana ulaganja najniža od 1995.! Na dnu smo ili pri dnu ljestvice EU i po plaćama i minimalcu, po standardu i osobnoj potrošnji. Jedino smo na vrhu po Plenkovićevu obožavanju Europske unije i očitim krivotvorinama o koristi koju imamo od članstva u EU.
Petak 15. lipnja
Bruxelles po otimanju nadmašuje i Beograd
Piše jedan ljevičarski kolumnist kako su zagrebački esdepeovci birali između Hrestaka i Marasa poput Buridanova magarca “koji se nije mogao odlučiti između dva stoga sijena”. Pa zaključuje: “Možemo se samo nadati da će... kao ta beštija i pokrepati i očistiti prostor za nekog pametnijeg i poštenijeg.” Ova se usporedba može proširiti i na sve vladajuće stranke koje su sve mrtvije, što Živi zid čini sve življim, a i Most u anketama ustrajno drži visoku poziciju. Na žalost, desne stranke vrlo slabo iskorištavaju srozavanje velikih stranaka i vlasti.
Željko Pervan je ovaj tjedan u “Bujici” duhovito govorio o pljačkaškom EU, a to je subonosno pitanje upravo za desnicu kojoj je prvi zadatak briga za nacionalne interese. Ta briga dovela je na vlast i američke republikance i neke desne stranke u Europi. Marginalne premda ne nevažne teme i likovi, kao što su Istanbulska konvencija, referendumi, nazivi trgova i ulica, Pupovac i Stazić, Bleiburg i Jasenovac..., posve zasjenjuju kolonijalni položaj u kojem je Hrvatska, sličan onome u kojemu nas je držao Beograd koji je nekad desnici bio glavna tema. A po novcu koji nam otima Bruxelles uvelike nadmašuje i negdašnju “prestolnicu”!
Evo opet je tu papagaj zvan cinbenik !