Ove je godine nakon ljetnog i jesenskog upisnog roka na svim hrvatskim fakultetima ostalo nepopunjeno 11.251 mjesto.
Uostalom, da je svih 34.638 kandidata ovogodišnje državne mature odlučilo upisati neki od fakulteta, mjesta bi bilo još za one učenike koji se u prethodnim godinama nisu upisali u visokoškolske institucije. Štoviše, zbog nikad lošijih rezultata državne mature u kojima je ispite palo 30 posto učenika više nego lani, pravo je čudo da prethodne generacije nisu iskoristile priliku za plasman na fakultetima koji su ih prethodnih godina odbili zbog puno jače konkurencije.
Neprilagođenost tržištu rada
No prazna mjesta i poražavajući rezultati učenika puno su jasnije od PISA rezultata dočarali ozbiljnost situacije u hrvatskom obrazovnom sustavu. I ne samo u njemu – alarm za pravu uzbunu mora se oglasiti u mnogim ministarstvima – gospodarstva, demografije, Ministarstvu rada i mirovinskog sustava.
Svi su oni odreda trebali i morali znati da je Hrvatska od školske 2013./2014. do 2018./2019. godine u obrazovnom sustavu doslovce izgubila 32.768 srednjoškolaca, od čega 7588 gimnazijalaca i još 20.178 strukovnjaka koji su u navedenom razdoblju pohađali četverogodišnje strukovne škole, dok preostali broj otpada na one učenike koji su pohađali trogodišnje strukovne škole.
I činjenica je da Hrvatskoj nisu potrebni isključivo visokoobrazovni, ali još manje joj je potreban inat, skriven u autonomiji Sveučilišta. Podsjetimo, Sveučilište u Zagrebu ove je godine tražilo povećanje kvote na Ekonomskom fakultetu unatoč jasnoj statistici, potrebama tržišta rada, ali nije tražilo povećanje upisnih kvota na onim sveučilištima koja su nužna tržištu rada i interesima studenata – poput edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, logopedije, medicine, radiološke tehnologije, fizioterapije... Naime, samo na zagrebačkom sveučilištu ostalo je tri tisuće slobodnih mjesta.
Naravno, najviše slobodnih mjesta ostalo je, kad je riječ o Zagrebu, upravo na Ekonomskom fakultetu.
I postoji li upravo zbog poražavajućih statističkih podataka, doista model i interes da se sveučilišta orijentiraju na potrebe rada a da pritom i Ministarstvo obrazovanja, neovisno rektorima ima značajniju ulogu?
Postoji i krije se u Odluci financiranja studija, kojom država može učiniti značajniji preokret, formirajući pravila drugačije, a da se ona pritom ne prelome na leđa studentima.
– MZO ima zakonski ograničeni utjecaj na taj proces. Dobar instrument su programski ugovori koje MZO u ime Vlade zaključuje sa sveučilištima. Nažalost za sada su samo dva sveučilišta potpisala programske ugovore. Međutim za zaključavanje programskih ugovora nedostaje razumijevanje i odgovornost za širi društveni kontekst sa strane preostalih sveučilišta. Građani s pravom očekuju da oni koji imaju veliki intilektualni potencijal i znanje o tome kako sveučilišta doprinose u razvijenim zemljama pokažu odgovornost u nacionalnim okvirima. Na tom tragu su i izmjene zakonske regulative u području visokog obrazovanja i znanosti koji slijedi primjere razvijenih država – odgovorila je ministrica Blaženka Divjak.
Naime, autonomija sveučilišta podrazumijeva da ona sama određuju upisne kvote, no država iz proračuna izdvaja novac za svakog studenta koji se upisuje na prvu godinu. Tako sveučilišni studij STEM područja za svakog upisanog studenta iz državne blagajne dobiva 6000 kuna, dok sveučilišni studij društvenog i humanističkog smjera dobije za svakog studenta prve godine 4300 kuna.
Manje učenika nego mjesta
A ako se zna da Hrvatska ima manje učenika nego je raspoloživih mjesta na fakultetima i da će se, po svemu sudeći, taj trend nastaviti, onda je rješenje u formiranju pravnog okvira za odgovornost rektora sveučilišta koji pritom neće dopustiti da autonomija sveučilišta bude, kao do sada, država u državi. Na zagrebačkom je sveučilištu to naročito teško, ali – zbog neprilagodbe tržištu rada, ne osiguravanju kvalitetnih studijskih programa, otvaranjem iz godine u godinu novih studijskih programa koji se razvijaju s razvojem društva – financijsku odgovornost mora snositi isključivo rektor, tek onda dekani.
U situaciji kada u obrazovnom sektoru kao najvećem rasadniku potencijalnog razvoja države svi njegovi sudionici moraju dati svoj i jednak doprinos – onda autonomija ne može i ne bi trebala biti čista suprotnost onome što se predstavlja kao državni interes broj jedan.
Video: Ministrica Blaženka Divjak posjetila Osnovnu školu Gračani
Stvar je potpuno jasna, birajmo osovinu HDZ i SDP i njihove satelite pa će biti još i manje djece. Jeste li istražili koliko ima pripadnika manjina manje u školama ili odlaze samo hrvatska djeca?