Veliki politički derbi vratio se na male ekrane u sjaju pravog tele-realityja i pokrenuo navijačke emocije kao da u ring ulaze glavom i bradom Mike Tyson i Cassius Clay naše politike. Bombastične objave o prekidu debatnoga posta na dalekovidnicama otvorile su kod građana različite nade: kod jednih, jako nezadovoljnih stanjem u zemlji, da će „poteći krv“, i to iz vena onih koji su, po definiciji, najviše odgovorni za takvo stanje; kod drugih, manje nezadovoljnih (a trećih jedva i da ima), da je politički život u državi toliko civiliziran da se za jednim stolom mogu naći dva konkurentska političara iz dva najveća stranačka tabora i da se bore za istu igračku (tj. vlast), a da na kraju dvoboja oba prežive.
Debatu takvoga tipa prati načelna sumnja da će (demokratska) forma još jednom potisnuti ili deformirati sadržaj, pa da će poslije „igara“ puk ponovno biti gladan „kruha“. Rekonstrukciju državne vlasti počinje, ipak, s dobre strane: dvojica vodećih arhitekata hrvatske budućnosti predlažu i brane svoj projekt pred onima koji bi trebali četiri godine živjeti kako im to pobjednici budu određivali.
Prva je lopata na javnim radovima obnove vlasti udarena zvučnim povratkom (TV)debate u politički život koju je naša publika posljednji put stvarno gledala 2000. kad je Stjepan Mesić pobijedio favoriziranoga Dražena Budišu, samo zato što je pred kamerama plivao kao riba u vodi.
Možda se moć televizije ponovila, samo donekle i ograničeno, i u dvoboju Ive Josipovića i Kolinde Grabar-Kitarović, premda je „stari“ predsjednik više sam sebi naudio, jer je dosljedno nastupao kao da brani profesorski status na fakultetu, a ne predsjednički položaj u državi. Od debata pod reflektorima i pred kamerama u pravilu se očekuje više nego što ona može pružiti: one više stvaraju dojam i na taj način pripremaju konačnu odluku.
Gurui političkoga marketinga i danas su uvjereni da je Valery Giscard d’ Estaing (1974. godine) postigao presudnih 300 tisuća glasova protiv „sigurnog pobjednika“ Françoisa Mitterranda jednom jedinom frazom: „Vi nemate monopol srca!“ Time je, kažu, srušio socijalne adute socijalističkoga kandidata.
Sedam godina kasnije, u ponovljenom dvoboju, Mitterrand je upotrijebio razornu frazu kojom je razoružao svoga protivnika: „Vi ste prošli (passe) i pasivni (passif) čovjek“! Time je, tvrde isti tumači, svome protivniku uskratio pravo da bude nositelj političke budućnosti.
Fraze su te koje „ubijaju“, a ne veliki, pogotovo teški govori. U civilizaciji slike i u vladavini televizije i novih medija, veliki komunikatori dolaze konačno na svoje: mogu do mile volje zavoditi lijepim riječima, udvarati se krupnim obećanjima, šarmirati visokim gestama a da nikome zato nisu dužni.
Kamera, međutim, ima magičnu moć, koja za političare može biti fatalna: otkriva im lice i pokazuje koliko je njihova riječ istinita ili lažna. Političari joj, ipak, jure u zagrljaj, jer trebaju njenu pomoć da bi podarili drugim ljudima svoje ideje, da bi javnosti nametnuli svoju osobnost i da bi, najvažnije, osvojili birače.
Birač je u demokraciji Njeno Veličanstvo samo kratkotrajno i prolazno, dok vlast demokratski ne okupiraju oni koje su oni izabrali da vladaju u njihovo ime. Povijest je uvijek bila nepravedna: samo što to ljudi nisu znali (i ne znaju ni danas). No, medijskim sladokuscima potekla je slina od same pomisli na masni zalogaj koji bi trebao napuniti njihove želuce. Osim što zadovoljava one koji idu u izbore samo zato da bi bili viđeni, druge i veće koristi od takvih debata jedva da ima i za koga drugoga.
Lideri su ti koji dižu debate na višu ili visoku potenciju. Vođa SDP-a Milanović tražio je svoju dionicu još s Ivom Sanaderom, ali je tadašnji šef HDZ-a osjećao nadmoć koju nije htio dokazivati, a još manje sam ugrožavati pred kamerama
Njegov put do vlasti nije uključivao TV sučeljavanje s tadašnjim „brucošem“ u visokoj politici. Nije mu priliku dao ni Karamarko, ali zato što je sam bio svjestan, ili su ga suradnici u to uvjerili, da bi ga u javnoj debati elokventniji, obrazovaniji i drskiji oponent pojeo za doručak.
Andrej Plenković je novo lice na čelu HDZ-a koji nema ni osjećaj Sanaderove nadmoći ni Karamarkov kompleks nemoći, a treba mu ekran da projicira i svoj lik, i svoje dosadašnje djelo, i svoje planove. U tome je našao početni interes s Milanovićem: zajednički bi mogli proizvesti demokratski događaj (o prazniku demokracije prerizično je govoriti, zna li se kako se u nas lako devalviraju i najveći praznici). Igara će, dakle, u kratkome vremenu do izbora još biti, na sveopću radost političnih pučana i na sveopće veselje politizirane aristokracije koja se nada izabrati, opet po klišeju koji nije dobar, ali (još) nema boljega.
Svi su na nogama, znatiželjni koja će i kakva čarobna (ne)moć usrećiti Hrvatsku poslije 11. rujna. Kao da su se u naš zapušteni politički sokak uskrsnuli meštri političkoga marketinga iz legendarne epohe Kennedyja i Nixona.
Politička i medijska povijest pamti da su oni zaslužni, ili krivi, što se spektakl uvukao u politiku, što je politika sama postala spektakl i što se (ne)prirodni brak politike i televizije („telekracija“) razvija u korist slike i efekta, a na štetu smisla i duha. „Amerikanizacija“ političkih izbora, uz to što je, pozitivno, srušila zidove između kandidata i njihovih birača, izazvala je i poplavu demagogije i kiča, što raskošno demonstrira Donald Trump izlažući svojim neznanjem ruglu samu politiku i političare.
U dvoboju Milanović-Plenković nisu u prvome planu programi koje brane, njihove ili strane proizvodnje, ni političke ideje ili svjetonazorski stavovi. Sukob je to prije svega dvaju karaktera: jednoga kojemu je na jeziku ono što mu je u mislima (u glavi), i drugoga koji rijetko izlazi iz okvira opreznosti „Ispeci pa reci“; jednoga kome će i u genima tražiti porijeklo svadljivosti, i drugoga kome će iz obiteljskoga stabla izvlačiti grančice mira.
Kad među Hrvatima ne bi vladale neke druge podjele, od kojih još može biti i opasnijih „igara“ od ovakvoga sučeljavanja, ali malo ili nimalo dobrog „kruha“, dvojica naših političara, sukobljenih oko vlasti, mogli bi staviti potpis na teorijsku konstrukciju zapadnih politologa o tome da u postkomunističkom društvu i u globaliziranom svijetu iščezavaju klasične lijevo-desne razlike. Naša nesretna, i nesređena prošlost, pred očima Plenkovića i Milanovića produljuje i produbljuje sukobe oko sadašnjosti i oko budućnosti.
S urođenim osjećajem za politički marketing, zagrebački je gradonačelnik, u ulozi kandidata za budućeg premijera, poslije Knina dobro procijenio da mu je u izbornom interesu proglasiti kraj II. svjetskog rata. Možda bi baš Milan Bandić, umjesto da eventualno guli krumpir, kao jedan drugi političar, mogao preuzeti složeniji zadatak da razoružava ideološke formacije iz II. svjetskog rata. Zarobljenici prošlosti Hrvatskoj opasno rade o glavi kad teško stvorenu država dižu, ili spuštaju, na rang Krležine „željezničke nesreće“.
I zanemaruju Bandićev savjet da je rat bolje završavati dva puta nego nijednom. S novim erupcijama zaostalih ratnih vulkana samo se komplicira operacija prebacivanja političkoga težišta prema budućnosti.
Zbog liberalne politike – a ne samo bahatoga ponašanja – Milanović je već došao na loš glas kod elektorata ljevice, radničkoga, ako još postoji, i intelektualnoga, ako se nije raspao. Njemu debata daje priliku da razbije stereotip da nikoga ne sluša, a ako i sluša, da ne čuje, a ako i sluša i čuje, da ne uvažava to što je čuo, i da nije sposoban prihvatiti različita mišljenja. Na stranačkim izborima, Milanović je imao jakog protukandidata i tako ispunio početni uvjet za demokratsku potvrdu svoje pobjede.
Za potpuniju sliku vlastite demokratičnosti, propušta ispuniti drugi uvjet – praktično dokazati da nije bio sam na listi i da 40 posto članova koji nisu glasovali za njega pripadaju istoj stranci, i s istim pravima kao i oni koji su prepoznali „svoga šefa“.
Ne može se Milanoviću osporiti da je izgradio stanovitu karizmu, prije svega zbog svojih intelektualnih potencijala i čudesne borbenosti. Njegov dojučerašnji glavni oponent nije imao nikakvu karizmu, i teško da bi je stekao da je sto godina ostao na čelu HDZ-a, za razliku od Plenkovića, koji u to carstvo povlaštenih političara može zaviriti poslije prvih sto dana, ako na biralištu pruži (i dobije) dokaze da je u stanju mijenjati stranku, ne mijenjajući sebe. Plan o narodnjačkoj formaciji desnoga centra, konzervativne i demokršćanske orijentacije, izložio je u prvome nastupu. Ostaje mu teži dio – da ga obrani, i još teži – da ga provede.
Dovoljno mu je bilo da ode u Knin pa da se sam uvjeri koliko stranka koju je preuzeo podsjeća na tanker pun goriva kojim nije lako manevrirati u plićaku i tjesnacu. Za razliku od Milanovića, koji je u stranci naslijedio sam sebe, a u državi, dobije li mandat, opet više sebe negoli prolaznoga Oreškovića, Andrej Plenković došao je na čelo HDZ-a iz „splendid isolation“ iz Bruxellesa, gdje ga je Karamarko poslao u zlatni kavez da mu ne kvari poslove u zemlji.
Poklope li mu se sve zvijezde, na čelo Vlade može doći legitimnije od Oreškovića, ali još uvijek kao veliko iznenađenje: prije dva-tri mjeseca tretirali su ga u vlastitoj stranci kao nepoželjnog Napoleona kad je „vuk s Korzike“ bježao s Elbe, da bi i njega poslije pobjede na stranačkome saboru dočekali u Zagrebu kao „velikog trijumfatora“.
Pokazalo se još jednom da političke stranke funkcioniraju na principu Vođe, i da Krist svoje učenike nije uzaludno nazivao ovcama. S pobjedničkim mačem u ruci, novi šef HDZ-a odsjekao je dio Karamarkova naslijeđa na desnici, i lišio stranku dijela pravaške (starčevićanske) tradicije, na kojoj je Franjo Tuđman gradio svoju prepoznatljivu politiku triju izvora. Radićevska je loza, onaj ostatak koji je vezan uz Krešu Beljaka, otišao svojom voljom, i tako ostavio HDZ i bez drugoga izvora.
A nacionalna se ljevica pripitomila ili je davno počela izlaziti iz HDZ-a, s Manolićem i Mesićem, i nema ništa s novim šefom kome je važno da na početku vladavine pokaže da drži kormilo promjena u svojim rukama i da može – za razliku od Milanovića – opraštati stranačkim „ovčicama“ koje su pobjegle od bivšega „pastira“. Okupljanje i vjerodostojnost njegove su dobre pobjedničke šifre, pitanje je koliko ih konzervativni senzori mogu hvatati.
Plenković je svjež(ij)a pojava u hrvatskoj politici. To je njegova prednost i njegov saveznik, čak i ako poslije izbora uđe u nezahvalnu borbu za opstanak. Ni on ni njegov oponent nisu formirani ni u jednoj od ideoloških radionica koje truju naš javni prostor. Milanovića su napuštali mnogi saveznici, više zbog njegove metode negoli same politike: oni bi ga, kad bi mogli, stavili u top i poslali na neki drugi planet da tamo usrećuje svoje podanike.
Njegovi saveznici regrutiraju se među onima koji žele ljevicu na vlasti, ili nisu toliko protiv nje, ali bez njega na čelu: desni ekstremi još jednom funkcioniraju tako da mobiliziraju lijeve birače i, objektivno, tjeraju vodu na mlin ljevice. Položaj dvojice političkih lidera nije tako komforan: šefu SDP-a teče posljednja prilika da izbjegne Karamarkovu sudbinu. Poraz ili neuspjeh na izborima bio bi vjerojatno njegov politički kraj.
Ljevica bi morala „rađati“ novoga vođu među onima koji sada mudro šute. Šefu HDZ-a na biralištu se ne mora krojiti politička sudbina, čak i ako ne pobijedi, uvaže li budući kritičari da je on preuzeo stranku u rasulu. I sve pod jednom pretpostavkom, koja nema jako uporište u plebiscitima kojima je jedna te ista stranka u dva mjeseca birala dvojicu različitih vođa, da će politička desnica prepoznati i prihvatiti novog predsjednika.
Zato su i Plenkoviću i Milanoviću izbori, koje su otvorili svojim prvim sučeljavanjem, njihovo političko biti ili ne biti. Oba pretendenata na vlast dovoljno su dobro obrazovana da su mogli usvojiti Shakespeareovu (ne)dvosmislenu poruku: „Čovjek koji ne razmišlja, živi u sljepilu; čovjek koji razmišlja, živi u tami“.
>> Odškrinuli su vrata za normalnost u politici, imaju li snage za nešto više?
