Jeste li se zabavili gledajući Plenkovićeva “Kuma”? Meni osobno premijer je očajno odglumio žrtvu institucionalne zavjere. Nikad nije bio u lošijem izdanju. Ne zbog diskvalificirajućeg autogola kojeg si je zabio lošim sarkazmom s Mirom Buljem. Šef izvršne vlasti u 20-minutnom monologu brutalno se obrušio na tijelo zakonodavne vlasti. Bez trunke poniznosti, bahato i štetno po ionako nisku razinu naše političke kulture. Beskrupulozno se iživio na troje članova Povjerenstva za sukob interesa, koji mu ne mogu odgovoriti na isti način jer im je posao jačati povjerenje javnosti u institucije i integritet dužnosnika, a ne srozavati, kako on to čini.
U zemlji parlamentarne demokracije koja počiva na trodiobi vlasti, vladavini prava i svijesti o značaju javne percepcije, čelnik parlamenta bi upozorio premijera da je u osobnom zanosu bio politički neodgovoran. A Gordan Jandroković se prvi obrušio na rad Povjerenstva, doduše onog bivšeg. I tako imamo paradoks, HDZ napada i članove Povjerenstva koje je izabrala HDZ-ova većina, koja je 2011. donijela i spornu odredbu o načelu djelovanja dužnosnika, za povredu koje je osuđen Plenković. Još ne znamo griješi li Povjerenstvo jer nemamo stabilnu sudsku praksu.
Ali, ima li itko razloga odnositi se s poštovanjem prema tom tijelu, ako si premijer dopusti, kako je sam rekao, s predumišljajem trivijalizirati rezoniranje članova Povjerenstva koji “ne žive u ovome svijetu”, koji su donijeli “nevjerojatnu odluku koja nije utemeljena na zakonu, koja je čista proizvoljna percepcijska interpretacija”... Rekao je i da su “politički instrumentalizirani” od Bulja, nesvjestan da je onda na isti način Jandroković instrumentalizirao Državno izborno povjerenstvo prijavljujući Gordana Marasa. Premijer je zaključio kako “jednom moramo stati na kraj nečemu što je nenormalno” te “moram se usprotiviti svim mogućim sredstvima pa i modifikacijom zakona da se ovakve stvari više ne događaju”.
Čak i ako je u pravu, njegova je retorika nedopustiva. Povjerenstvo nije nepogrešivo. Da jest, zakon ne bi omogućio osporavanje njihovih odluka na sudu. Ali, umjesto da poput Tomislava Karamarka i drugih koji su nezadovoljni bilo kojom odlukom državnog tijela, koristi pravna sredstva, Plenković je najavio kako će u tu svrhu zakonodavni aparat staviti u svoju službu. Dok recimo dr. Ljiljana Zmijanović i po drugi put mora na sudu dokazivati da je Plenkovićev ministar nezakonito, mimo natječajnih kriterija, dodijelio mjesto ravnateljice nacionalnog parka članici HDZ-a i HNS-a.
Uz sve to, Plenković je pogrešno zaključio kako ga je Povjerenstvo etiketiralo da je prošvercao kuma u diplomaciju. Ne, samo su zaključili kako je pogriješio što nije svima koji sudjeluju u procesu imenovanja, te javnosti, deklarirao, bez obzira jesu li to znali ili nisu, kumsku vezu s kandidatom. Zar je za to potrebna zakonska prisila, odluka tijela, mišljenje pravnih eksperata, toliki trošak vremena, sredstava i urušavanja povjerenja u institucije!? Zar političar koji je tako osjetljiv na “etikete” ne bi već na početku procesa rekao, trebate znati da sam ja vjenčani kum kandidatu, pa se i izuzeti kad Vlada odlučuje o tom prijedlogu, bez obzira na to što kasnije kao premijer mora supotpisati izbor!? Ne bi li u interesu RH to trebali znati baš svi koji sudjeluju u izboru veleposlanika, pa i svaki član nadležnog saborskog odbora koji daje mišljenje i osobito svaki član Vlade koja po Ustavu predsjednici predlaže kandidata za veleposlanika.
Čak i da je postupak tajan, kako Plenković tvrdi, to ne znači da bi onima koji u njemu sudjeluju trebale biti zatajene premijerove bliske veze s kandidatom. Valjda u ovoj državi netko ima barem teoretsko pravo postaviti pitanje je li ta veza, makar bila riječ i o genijalnom kandidatu, dobra ili štetna za Hrvatsku. Ako premijer uistinu ne zna što on ima od toga da mu kum bude veleposlanik, to samo govori kako njemu sukob privatnog i javnog interesa ništa ne znači.
Što je najgore, koliko priče oko ničega. Kao i u slučaju puta HDZ-ovih ministara u Helsinki na stranački skup, ne preže se od kontraoptužbi, izvrtanja teza i omalovažavanja institucija. Sve samo kako bi se izbjeglo polaganje računa i deklariranje veza. Jer, što to treba vlasti koja je “vjerodostojna”.
Zašto bi obrušavanje HDZ-a na Povjerenstvo koje je izabrala HDZ-ova većina bio paradoks? Zar ne bi manje uvjerljiva bila situacija u kojoj HDZ hvali Povjerenstvo koje su sami izabrali?