Najpredi štalica, onda kravica. Navijek je tak' bilo v njihovu kraju, delaju ljudi stalno pomalo, ali preveć se pofaliti ne vole. Sad ipak malo jesu, a imaju i razloga, jer Varaždinska bi županija do kraja ove godine trebala oboriti sve prijašnje turističke rekorde. Još su lani "skinuli" 2019. godinu s trona, ostvarivši 206 tisuća noćenja i 89 tisuća dolazaka; ovog su svibnja imali 25 posto bolje rezultate nego lani u istom razdoblju, a sezona je tek bila počela. Ali da sad ne pretvorimo ovaj tekst u jedan u nizu onih o "obaranju brojki", kakvi se u srpnju i kolovozu čitaju na svakom koraku; u ono što se na sjeveru nudi otišli smo se uvjeriti sami.
Razočarani ostali nismo jer u regiji, koja se od svoje istočne do zapadne točke prijeđe za otprilike sat i pol automobilom, naišli smo na pravi pravcati vulkan, a ona se naziva europskom prijestolnicom zelja, centrom svijeta... Putnici ondje mogu upoznati i rudarsku četu, ići u lov na tartufe, posjetiti "izletište coprnic", stup srama ili sjesti na Vražji stolček. Ono očito ne treba ni spominjati; lepoglavska čipka, svetište u Ludbregu, dvorac Trakošćan, barokni Varaždin, špilja Vindija, planinarenje u Ivancu... Ima toga još, govori nam Goran Mališ, direktor Turističke zajednice Varaždinske županije, u kojoj je turizam intenzivnije startao prije otprilike šest godina, kad su otvorene prve kuće za odmor. Pet ili šest bilo ih je tad, danas ih je više od 140, a 68 ih je, objašnjava Mališ, uključeno u projekt "kuća za odmor s pričom".
– To su vam objekti s tradicijom, ujedno povezani s lokalnim poljoprivrednim gospodarstvima čije proizvode nude, a imaju, naravno, i svoju povijest – govori nam Mališ. Nas na jednoj takvoj lokaciji, u Možđencu, naselju u Novom Marofu, dočekuje Snježana Mikulčić Jakopović. U poslu je, dan prije padala je kiša pa naša domaćica u Country Houseu Pijevci miče vodu sa svih površina u dvorištu, sprema se za goste, ali to je ne ometa u razgovoru. Kako nam odmah objašnjava, suprugova baka, danas 92-godišnjakinja, čije fotografije iz mladosti krase pojedine sobe njene nekadašnje kuće, rodila se na imanju od 30 tisuća kvadrata, a Pijevci su ime dobili u čast familiji. Živjelo se nekoć, govori nam naša sugovornica, od kokoši i jaja koja bi se po obližnjim selima prodavala, a na brijegu na kojem se danas dočekuju gosti nekad su se čuli upravo pijevci. "Idemo gore k pevcima", govorio bi narod, a tako je i ostalo. Dugo su Jakopovići, govori nam Snježana, razmišljali o nekoj vrsti seoskog turizma.
– Zadnji je ovdje živio suprugov stric, a onda je cijelo imanje više od dvadeset godina stajalo zapušteno. Doduše, možda je to malo preoštra riječ jer dolazili smo ovamo, krčili i kosili, a 2007. zamijenili smo i krovište na glavnoj kući jer smo bili odlučili s nečim krenuti, makar samo s tim objektom. Preostala dva obnovit ćemo poslije, mislili smo. I tako mi zamijenimo krov, a sljedećih devet godina ništa drugo nismo dirnuli – prepričava nam Snježana Mikulčić Jakopović, čija se obitelj od 2009. godine bavi ljekovitim biljem. Malo smo to možda i nespretno sročili jer Jakopovići na svom OPG-u na šest hektara vode Kuću magične trave, nema čega nema kod njih; od lavande, preko smilja do melise i mente, a proizvode svu moguću kozmetiku koju trenutačno možete zamisliti. Dakako, u Pijevcima gosti isključivo koriste sapune, šampone, losione za tijelo i ine "pomade" iz njihove radionice, ali do toga ćemo doći malo poslije. Zadržat ćemo se još na samom imanju. Krov smo, dakle, riješili.
POVEZANI ČLANCI:
– Kad smo konačno odlučili da kuću idemo pretvoriti u smještaj, renovirali smo je u roku od godine dana – o glavnom objektu u Možđencu govori nam S. Mikulčić Jakopović. Riječ je o kući od hrasta, domu njezine svekrve, koji danas nazivaju Villa Country House. Nakon toga, bacili su se na Villu Barn House, nekadašnji škedenj, kako kažu u Možđencu, a o štaglju se zapravo radi, nakon kojeg je na red došao i BioSpa&Beauty House, u kojem nude wellness. Ondje dakako koriste svoje proizvode, a u obitelji imaju i kozmetičarku – kći je na sebe preuzela sve tretmane.
Svega ima kod Jakopovića, ali sigurno ondje nećete vidjeti komad namještaja koji ste usput primijetili u bilo kojem popularnijem salonu za interijere. Nema Ikee, da budemo precizniji, nema Prime, nema Jyska. Ali ima – baba.
– Stari smo namještaj skupljali i restaurirali, s tim da je veći dio pripadao mojoj baki. U startu sam odlučila da želim da kuće izgledaju izvorno, a srećom, svekar je genijalan stolar pa sve moje ideje provodi u djelo. Ja nacrtam, on napravi – govori nam naša sugovornica, koja za svaku komodu, vitrinu i kredenc na svom imanju točno zna odakle je došao. U nekadašnjem štaglju, današnjem Barn Houseu, pastelno tirkizna kuhinja nekoć je pripadala baki. Snježana ju je sama obojila, a raznorazna farbanja i brušenja, šali se, često je progone i u snu. I kauč u istom tom objektu bio je nekoć fokalna točka dnevnog boravka njezine bake, ormar je pripadao najpoznatijem varaždinskom verglašu Srećku Dragišiću, a vitrinu je pronašla na Njuškalu taman kad se pandemija ozbiljno zahuktala pa je za odlazak po nju morala tražiti propusnicu. Puni su ideja Jakopovići, pa su u prizemlje glavne kuće (jer o tradicijskoj je kući riječ, onoj u kojoj je obitelj oduvijek živjela na gornjem katu, dok je donji dio bio za životinje), smjestili Chill Room. Mjesto gdje se zavali, zapali cigara, ali isprobaju i svi proizvodi Varaždinske županije; oni s promilima.
– Domaće pivo i džin, viljamovka iz Ludbrega, šljivovica iz Cestice... – nabraja ponudu naša sugovornica, koju gosti obavezno pitaju gdje mogu kupiti autohtone proizvode, a ona je njihovu lutanju odlučila doskočiti tako da ono što proizvode njezini susjedi turisti mogu kupiti ondje gdje se i odmaraju. Ni tu nije kraj planovima, kaže Snježana Mikulčić Jakopović. Njezina je obitelj kupila još jednu kuću koja se nalazi u krugu postojećih, a sve su na nekoliko desetaka metara udaljenosti, gdje će se napraviti smještaj za manje grupe ili parove.
– To nam nedostaje. Imamo kapacitete za velike obitelji, za nekoliko njih zajedno, ali onima, primjerice, s jednim djetetom, ovo je prevelik smještaj. Želimo nešto i za dvoje koji žele na vikend wellnessa, primjerice, tako da ćemo se sad fokusirati na taj dio – govori nam naša domaćica, dok nam pokazuje i bazen, teren za odbojku, a otkriva da je imanje sljedećeg ljeta rezervirano i za prvu svadbu. Da sve prođe u najboljem redu, planiraju "upogoniti" i oveću livadu, koja će onda služiti i za neka buduća stupanja u neraskidive zajednice. A tko su uopće gosti koji u Možđenec dolaze? Stranci uglavnom, otkriva nam Snježana, iako su prvi gosti Pijevaca bili Istrijani. Bio je doček nove 2018., a oni su na njega stigli iz Vodnjana.
– I danas se čujemo, oni često naručuju našu kozmetiku i baš smo ostali dobri. Domaćih gostiju, međutim, uglavnom imamo manje, to su u pravilu tim buildinzi, radionice i slična događanja. Dolaze nam tu i državne firme, ministarstva, imali smo i porođajne tečajeve. Ali na odmor stižu većinom Nijemci i Skandinavci. A oni najčešće ostaju između 10 i 14 dana – kaže Snježana Mikulčić Jakopović pa dodaje da su to pretežno ljudi koji vole boravak u prirodi, žele mir i lokaciju na kojoj su sami, a opet imaju sav komfor. I bicikli su im na raspolaganju u Pijevcima pa mogu istraživati Novi Marof, tu je i otvoreno ognjište, sunčalište, a organizira im se i izlet, ako žele. Opet spajanje s OPG-ovima jer Jakopovići ih prvo vode na svoj pa na ručak na OPG-u Petrović, poznat po heljdi, piru, bučinu ulju, a dan se završi u Saperlot Craft Breweryju. Pošalje Snježana, naravno, goste i na Dravu. U Svibovec Podravski odlazimo i mi, a čeka nas ondje Nikola Želimorski, prvi čovjek River Rancha u Svibovcu Podravskom, gdje turisti mogu na kajak, rafting, off road vožnju ili na prvi SUP na rijeci u Hrvatskoj. Čim smo izašli iz automobila, prva nas pozdravlja River, dvogodišnja njemačka ovčarka, koja dočekuje svakog putnika. Važnu zadaću ima, zna to i njezin vlasnik Nikola, jedan od prvih koji su se raftingom počeli baviti na sjeveru Hrvatske, a kako nam objašnjava, rijeka nije nešto što ga je baš oduvijek zanimalo.
– Sasvim slučajno me to privuklo. Bili smo 2008. na Rasta Raftu u Rastokama, dopalo nam se pa smo se počeli, godinu poslije, time baviti. Nas nekolicina entuzijasta osnovala je rafting klub, a kako su nam se ljudi počeli javljati da bi plovili s nama, zaključili smo da ćemo ih voditi, ali kako treba ili nikako. Tako smo osnovali agenciju za ekološke izlete More Adventure, koja zapravo djeluje na River Ranchu – pojašnjava nam Želimorski, a mi pitamo kako izgleda jedno "otisnuće na Dravu". Na put uglavnom idu isti oni Nijemci i Skandinavci koji su u kućama za odmor jer tamošnji ih domaćini usmjere, a "đir" Dravom traje od dva do tri sata, ovisno o tome koliko tko ima volje.
– Prije svega, ispričamo im što ih čeka na rijeci, a onda ih stavljamo u džipove i vozimo na lokaciju. Obično se prilagodimo grupama koje su uglavnom manje pa se, primjerice, kad su klinci uključeni, dulje zadržavamo na kupanjima i na "toboganima", odnosno brzacima – kaže nam Želimorski. Kupanje?
– Svakako! Doduše, to su lokacije na koje se inače može samo plovilom ili pješice, ali na Dravi se oduvijek moglo i može se na kupanje – veli naš sugovornik i, naravno, vodič grupa. Ili ne?
– Nismo mi vodiči, barem tako sami volimo reći; mi smo interpretatori prirode – kaže Želimorski, a znamo i zašto tako kaže. Svaki kutak rijeke, svaku pticu, svaku životinju i svaki grm na putu po Dravi oni poznaju.
– Čitav njezin ekosustav, zapravo. Dravu inače zovu europskom Amazonom jer ima puno mrtvih kanala, malih potoka, jezera, močvara, što nije važno za kraj samo zbog života koji se ondje rađa, već i zbog zaštite od poplava jer upravo su jezera ta koja upijaju vodu – objašnjava Nikola Želimorski. A koje životinje izletnici mogu vidjeti na svom dvosatnom putu plovilima?
– Srne, dabrove, vidre, divlje svinje, ali ono što je posebno ptičji je fond. Svaki put u stopu nas prate vodomari, srećemo koloniju najmanjih europskih lastavica bregunica koje jedu na tisuće komaraca, zna nas posjetiti orao štekavac, tu je i crna roda, bijela čaplja, mala, velika, gak, a sretnemo i kulika sljepčića, vrstu ptice koja jaja skriva među kamenjem, a kad ih predatori ipak nađu, ona glumi da je ozlijeđena kako bi pozornost privukla na sebe. I na velike ronce smo naišli, koji su u Hrvatskoj malobrojni, pa smo njihovo postojanje prijavili PMF-u – govori nam Želimorski, koji turiste nastoji što više vratiti prirodi, i to tako da oni sami ni na koji način u njoj ne ostave otisak.
POVEZANI ČLANCI:
Na River Ranch, naravno, dolaze i grupe na tim buildinge, a bude i pokoja djevojačka te momačka večer. Sezona im obično počinje u svibnju te traje do listopada, što nije slučaj za sva događanja u Varaždinskoj županiji, kako nam objašnjava Goran Mališ iz Turističke zajednice. Turizam 365 dana u godini, to je ideja, govori nam dok nas vodi po novom multimedijalnom Centru za posjetitelje u Županijskoj palači. Vrijedi ga vidjeti, zaista su se potrudili; u njemu možete sresti zmaja, naučiti o bunarima-frižiderima, o vulkanu starom 22 milijuna godina u Lepoglavi, o neandertalcima u špilji Vindija, o Rimljanima u Varaždinskim Toplicama. Ali nećemo otkrivati puno. Na brendiranju se radi, kaže Mališ.
– Želimo biti prepoznati kao destinacija s pričom. Zato smo išli i na varijantu ovih kuća s pričom, u koje šaljemo i Kištrice, kutije s autohtonim proizvodima koje turisti onda nose doma – kaže Mališ.
Nijemci i Skandinavci?
– Da, to su nam najčešći gosti, s tim da su Nijemci u najvećem broju, ima ih koliko svih drugih zajedno – kaže Mališ. A što vole obići?
– Oni sami odaberu koju verziju posjeta žele. Oni koji žele kulturno-povijesno iskustvo idu u dvorce, muzeje, sakralne objekte, za avanturiste imamo vanjske aktivnosti: biciklističke staze, Drava, planinarenje, paraglajding na Ravnoj Gori... a onda imamo i dio turista koji nam dolaze kad su manifestacije – Špancirfest, Zeljarijada u Vidovcu kad se sprema najveća sarma na svijetu... Zaista se ima što vidjeti – objašnjava Mališ. Ima li mjesta za sve turiste?
– Zato i potičemo otvaranje kuća za odmor jer u svojevrsnom smo deficitu sa smještajnim kapacitetima. Imamo svega pet hotela koji mogu primiti baš autobuse s ljudima, u cijelu županiju ne možemo smjestiti petsto ljudi. Pomaže pomalo što se studentski dom u Varaždinu preko ljeta pretvara u hostel za sedamsto ljudi, ali taj nam tip smještaja nedostaje – kaže Mališ, koji hvali i gastronomiju, a naravno i vino. Bučino ulje iz Varaždinske županije svake godine osvaja svjetske nagrade, a vinske sorte redovito se s Decantera vraćaju ovjenčane medaljama.
