Već sada građani ove države moraju pokazivati neizmjernu zahvalnost Sanaderu, Čačiću i Vidoševiću što su ih oslobodili imperativnog autoriteta uglednih građana. Titula uglednog građanina u Hrvatskoj je gotovo pa božanski pozicionirana i svi bismo, na je’n-dva padali na koljena čim bi se netko od uglednika pojavio. Oni bi nam onda trljali noseve svojstvenom im bahatošću koju smo trebali tumačiti kao “ti znaju što rade”. To smo slušali i čitali, a poanta je u tome da su se uglednima proglasili sami. Onda se s njima dogodilo što se dogodilo i sad bismo se svi mi trebali naći u čudu.
Jer, ako su to bili ugledni građani, kakvi su onda oni drugi? Ipak, njihovim padom nije se dogodilo ništa senzacionalno, osim što je otkrivena razlika diktature i demokracije. U diktaturi i totalitarizmu na vlast se uglavnom dolazilo iz zatvora. U demokraciji se pak s vlasti odlazi u zatvor. Ali nije se zbila revolucija, već se otkrila velika i poražavajuća istina da su ovaj narod kroz njegovu povijest najviše koštali upravo “najugledniji” njegovi predstavnici. Jasno, nije to samo hrvatska specifičnost. I Fritzl je bio ugledni austrijski gospodin koji je desetljećima u podrumu skrivao vlastiti obiteljsko-pedofilski lunapark. Njemu za razbibrigu, svima ostalima na patnju zbog ponavljanja “igara”. Nad Sanaderom, Čačićem i Vidoševićem ne treba se čuditi jer su ogledalo stanja duha koji moć poistovjeti s ugledom. Bez poluga moći koje donosi pozicija vlasti, njihov osobni ugled ne bi mogao postati nacionalnom paradigmom ni medijem za masovno strahopoštovanje. Oni bi možda i bili nešto negdje, ali sigurno ne bi bili nešto važno svugdje. Zato danas nije pravo pitanje gdje su nam bile oči, nego pitati se koliko sad lažnih autoriteta i “uglednika” živi među nama, koji nam tumače da su baš oni i njihove demagogije prapočeci svemira. Koliko je takvih koji u svojim mračnim podrumima skrivaju grozne tajne i punjene lutke pred kojima jedino mogu izgledati kao osobe od krvi i mesa i uz koje drkica nad vlastitim uspjehom ne izgleda pretjerano animalno? Koliko njih po zidovima ima zabijene umjetnine da bi osobnu neznatnost lakše podnosili uz blještave portrete i nadmene pejsaže? Razmišljati o takvima ne vrijedi unatrag. “Ugledni građani” i danas su među vama i njihov autoritet ovisi isključivo o vašoj spremnosti da im se povinujete.
Pružati otpor takvima nije pitanje građanske hrabrosti nego građanske dužnosti. Njihov je ugled fatamorgana, laž za koju ste se uvjerili da postoji i to zbog osobne komocije da nekome drugom prepustite odgovornost za svoje živote i da izbjegavate društveni konflikt sve dok vas se ne tuče. Bar ne prejako. Širiti polje društvene borbe danas u Hrvatskoj znači širiti prostor osobne i opće slobode. Ne pristati na lažne autoritete, ne strepiti od lažne snage, unaprijed ne aplaudirati lažnim uglednicima, to znači odbiti dati legitimitet svima onima koji su si prisvojili i koji manipuliraju imenom Hrvatske. Zlo, nepravda, loša namjera, izokrenute vrijednosti danas stanuju na najvišim društvenim pozicijama, u vrhovima vlasti i moći. Klanjati se u životu ne treba nikome, ni onim najvrednijima, jer se poštovanje mora izražavati na dostojanstven način. Klanjati se ovim karikaturama pak nije uopće pitanje inteligencije nego dobrog ukusa. U Hrvatskoj je manje-više sve doslovno razbijeno, osim iluzija. Iluzija da nam bolji život ovisi o “uglednim” ljudima na vlasti jedna je od najopasnijih. Pogledajte samo zadnjih stotinu godina. Generacijama su životi prošli u čekanju boljih vremena, da bi paralelno s njihovim patnjama postojale garniture koje su bolja vremena čuvala za sebe, crpeći ih iz nas. Jeste li se ikada zapitali što bi se dogodilo da na neke od izbore ne izađe nitko? Politika bi izgubila alibi za svoj klijentelizam, žene iz Kamenskog i sve ostale otpuštene radnice i svi otpušteni radnici došli bi na vlast, a dojučerašnji moćnici morali bi posegnuti za poštenim poslom i novac početi zarađivati mukotrpno, a ne fingiranjem vlastitog ugleda. Takav bi svijet većina nazvala utopijom, a ja bih ga nazvao ciljem. Pa neka je i utopija. I u njoj je lijepo vidjeti poštenog čovjeka sretnog i zadovoljnog sa svojom obitelji, koji ne trpe udarce i podvale pokvarenog polusvijeta. A taj nas polusvijet i uvjerava da se stvari ne mogu mijenjati, da su promjene utopija. I igraju se s nama kao Fritzl, u mraku i bez ikakvih emocija, držeći nas zatvorene u svijetu strave za koji su nam rekli da je jedini i najbolji što postoji.
Kakva pokvarenost.U isti koš trpati notorne krimose i osobu koja je u zatvoru zbog saobračajne nesreće.Ovaj novinar bi trebao znati da bi se taka nesreća sutra i njemu mogla dogoditi,pa bi i on mogao ostati bez svog ugleda.Teško da ga uopće ima s obzirom na napisano.Pri tome ne ulazim u to koliko je Čačić doista ugledan ili ne