U malenu je tijelu samo 15 grama, ali Bebo Vrabo nije nimalo zabrinut zbog toga. Njegova zamjenska mama Tajana B. ističe da srcem i karakterom nadoknađuje sve tjelesne mane i preživljava već sedam i pol godina. Maleni vrabac bio je još jedna ptica koja je ispala iz gnijezda u blizini njihove vikendice uz obalu rijeke Kupe. Othranila ih je bezbroj, ali Vrabo je ostao zauvijek s njom.
– Vrabo je pronađen 1. kolovoza, pronašla ga je moja majka, koja je čuvala pse dok smo mi bili na brodu. Nazvala me jer nije znala što da radi. Objašnjavala sam joj što i kako i zapravo ga je ona spasila. Brinula se o vrapčiću tjedan dana, hranila ga je rastopljenom mačjom hranom na špricu, a najvažnije je bilo zagrijati ga. Vrapčić je bio u šoku, a gubitak tjelesne temperature prvi je razlog zbog kojeg tako mali ugibaju. Ja imam već uhodane metode za male ptice, a mami sam rekla neka iziđe na sunce i drži ga dok se ne ugrije. Sjećam se da mi se jednom javila i rekla: "Znaš, vrapčić je dobro, ali ja nisam dobro." Sunce je pržilo, nije joj bilo lako, ali uspjela je – prisjeća se.
Kad se vratila, s vrapčićem je odmah otišla na Veterinarski fakultet jer jedna mu je noga bila deformirana, a druga je prema svemu sudeći bila slomljena. Htjela je malenoj ptici pružiti svu moguću pomoć i dati šansu da preživi. No veterinari su rekli da se tu ništa ne može napraviti, nisu znali ni što mu je, a ni koliko bi mogao poživjeti. Prognoza za njegovu budućnost baš i nije bilo.
– Vrabu su po svoj prilici zbog tih deformacija izbacili iz gnijezda jer takav nije imao šansu preživjeti u prirodi – ističe Tajana B. Svih ovih godina naslušala se raznih teorija o tome što se zapravo dogodilo. I sve to više nije ni važno jer maleni vrapčić sam se izborio za svaki dan života.
– S obzirom na veličinu i na to da u posljednje vrijeme više ne leti, kad nas nema doma i kad se ne možemo družiti s njim, Vrabo je najsigurniji u krletki. Uz moju macu Miška i pse Fiu i Vilija to je najsigurnije mjesto. Trenutno čuvamo još jednu mačku pa mi je sve pomalo stresno. Premda se on ničega i nikoga ne boji, katkad mi se čini da misli da je suri orao – govori nam. I krletka je prilagođena njegovim tjelesnim ograničenjima, hrana i voda stoje na dnu, a sve je obloženo posebnim tkaninama jer vrapčić mora biti na mekanom i ne smije nigdje zapeti noktima. A ne smije mu ni nogica zapeti među šipkama jer sam je ne može izvući.
– Krletku redovito čistim, a Vrabu kupam svaka dva-tri dana u toploj vodi. Kako je stalno na dnu krletke, sve mu se polijepi po perju pa ga moram očistiti. Perje mu je svagdje naraslo, osim na donjem dijelu vrata, tu nema nijednog pera – opisuje nam kako živi Vrabo. U ovih sedam i pol godina jednom je mislila da su ga izgubili.
– Mislim da je zapeo negdje nogicom i da se dugo nije mogao iščupati. A kad je uspio, više nije mogao doći do hrane i vode i tako je ostao ležati. Spasila sam ga jer sam mu dala otpinu šećera, a kad je malo došao k sebi, onda je i jeo i pio – prisjeća se. O Vrabi se brine cijela obitelj, na raspolaganju su mu tri vrste mokre hrane, a uz to i sjemenke. Iskorištava svaku zraku sunca za sunčanje, a po noći njegova je krletka pokrivena da mu bude toplije.
– Vrabo je vesela ptičica, stalno cvrkuće i zna iskazati svoje raspoloženje. Voli kad ga držimo, najdraže mu je kad se navečer smjestim uz televizor, a on se stisne uz moj vrat. Zna iskazati i nezadovoljstvo, posebno kad je kod mene, a moj suprug Miko ga dira. Ljuti se tada na njega i kljuca ga – govori nam ova Zagrepčanka. I dodaje: – Ništa ga ne boli, skakuće, ljuti se, kočoperi, jasno daje na znanje kad bi on da ga držimo. Ima svoje prohtjeve, koje prepoznajem.
Ističe da sigurno ne bi dopustila da se ptičica pati ili da je boli, no Vrabo je zadovoljna i sretna ptica. I dok je tako, učinit će sve što mogu da ostane s njima što dulje.
